>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Dejan Kožul

Wolfgang i Bea Klotz: Znanje s istoka donosimo na zapad

Svi smo navikli da znanje dolazi sa zapada na istok. U Online biblioteci centralne i istočne Evrope pristupamo obrnuto. Fokusirani smo na humanističke, društvene znanosti. Pritom je ključno izvor čitati na jeziku autora. U potpunosti smo protiv tendencije da morate publicirati na engleskom ako želite da postanete netko na akademskoj sceni

Uvik kontra – tako bi se dao opisati rad Bee i Wolfganga Klotza, dvojca koji osim bračnog partnerstva sačinjava ‘partnerstvo u zločinu’ zvanom CEEOL, odnosno Online biblioteka centralne i istočne Evrope. Započeli su rad na biblioteci 1999. godine, dakle u doba kad interes zapada za istočnoevropske pisce, žurnale i druga izdanja nije bio ni izbliza toliki kao u vrijeme postojanja blokovske podjele. Bez obzira na to, do danas je na toj platformi moguće pronaći preko pola milijuna dokumenata iz više od 30 zemalja centralne i jugoistočne Evrope i to na lokalnim jezicima. Ova online arhiva omogućuje pristup cjelovitim tekstovima u PDF formatu iz humanističkih i društvenih znanosti, časopisa i redigitaliziranih dokumenata i književnih djela koji se odnose na teme vezane uz spomenute zemlje. Tako je moguće pronaći digitalizirane časopise Erasmus, Croatian Journal of Philosophy, Političku misao, Književnu republiku, imaju dio izdanja Feral Tribunea, Zareza, časopis Fantom slobode, a u planu je da u ponudu uvrste i Novosti. Izdvajamo još dio izdanja Sarajevskih sveski, Novog izraza, Peščanika, Republike, Trećeg trga… Zašto sve to? Zbog onog uvik kontra, ali nije samo to. O čemu se radi pričali smo s Wolfgangom i Beom u njihovom frankfurtskom stanu.

Protiv mainstreama

Koliko se početna ideja poklapa s onim što je CEEOL danas, nakon 19 godina postojanja?

Bea: Podloga za ideju je bio Istočno-zapadni evropski kulturni centar Palais Jalta, koji je Wolfgang vodio skoro deset godina. Posljednjih godina aktivnosti centra bile su povezane s pitanjem kako napraviti intelektualne debate o temama o kojima se diskutira u tim zemljama te kako ih napraviti vidljivima. O njima se nije pisalo u dnevnim novinama, već u tjednim i mjesečnim izdanjima. Wolfgang se fokusirao na nezavisne publikacije. To je bila prva ideja. Zato smo počeli razmišljati o strukturi i formi kako da se to rasprostrani širom svijeta.

Mogu naći dobre softvere koji će mi čitati srpske ili hrvatske tekstove, ali ne mogu ih naći za albanske. Možda će nam za to trebati još deset godina, ali ne želimo ih zbog toga isključiti – kaže Wolfgang

Wolfgang: Postoji patetični narativ o korijenima CEEOL i onaj pragmatični. Patetični govori o jednoj noći 1998. godine, kad su ljudi diskutirali o tome koja su dva najznačajnija događaja ili razvoja na kraju ovog milenija. Postojao je konsenzus da je prvi najvažniji događaj bio razvoj interneta, a drugi kraj komunističkih režima. Ideja je bila da se razvije projekt kombinirajući ta dva događaja. To je patetična verzija. Pragmatična verzija je vezana uz kulturni centar. Tri godine smo radili tzv. East-West Meeting Point za Sajam knjiga u Frankfurtu. Nakon te tri godine osobno smo upoznali toliko autora, urednika i izdavača da nismo morali ni razmišljati što učiniti za njihovo dobro. Ideja je bila da urednicima i izdavačima iz regije stvorimo platformu na kojoj mogu pokazati svoje proizvode ostatku svijeta. Kao što znamo iz devedesetih, zapadni svijet je reagirao s nečim što bismo mogli okarakterizirati kao duboko ignoriranje onoga što se dešavalo u Jugoslaviji. CEEOL smo pokrenuli kako bismo uradili nešto kontra tom ignoriranju i što bi pomoglo boljem razumijevanju. To je bila naša osnovna ideja – da čitateljima sa zapada napravimo pristupačnu istočnu i centralno-istočnu misao.

Bea: Svi smo navikli da znanje dolazi sa zapada na istok. Mi smo odlučili da pristupimo obrnuto. Svaki istočnoevropski mladi filozof je u svojim radovima morao da imenuje kolege sa zapada kao reference, ali priupitajmo mladog francuskog filozofa da imenuje nekog iz Bugarske, Mađarske ili Poljske i vidjet ćemo da neće znati. Dakle, to je protiv mainstreama.

Interes za disidente i pisce uopće u zemljama jugoistočne Evrope se naglo izgubio nakon pada Berlinskog zida. I tu opet idete kontra mainstreama jer ulazite u nešto što već godinama nema toliku pažnju?

Wolfgang: Za mene je bitno iskustvo bio prvi simpozij u našem kulturnom centru pod naslovom ‘Intelektualci, moral i politika’. Pokušavali smo se suočiti s fenomenom da su se ti bivši disidenti upleli u pravu politiku. Nisu imali nikakvu konkurenciju, ali u politici nisu imali iskustva. Tako je Vaclav Havel postao predsjednik Češke, ali bez ozbiljne asistencije Weizsäckera, tadašnjeg njemačkog predsjednika, ne bi znao ni kako da se ponaša kao predsjednik. Na toj konferenciji smo pozvali velik broj prominentnih disidenata iz zemalja istočne Evrope i diskutirali o tom problemu. Javnost na zapadu nije ulazila u detalje kako bi bolje razumjela što se tu dešavalo. Posebno u vezi Jugoslavije njemačka i ostatak zapadnoevropske javnosti nije razumio ništa što se dešavalo i zašto je fenomen poput Miloševića toliko uspješan, zašto dobiva toliku nacionalističku podršku. Sva ta pitanja su ostala enigma za zapadnu percepciju.

Bea: Tako je i danas. S tim što su ti intelektualci, koji su promišljali na visokom nivou, danas mrtvi i postoji strašna praznina. Koga bismo danas pozvali na sličnu konferenciju? A pitanja su i danas ista.

Kontra glavne struje je i vaša odluka da ne prevodite ‘male’ jezike, već da izdanja digitalizirate na jeziku i u obliku kakvom ih zateknete?

Bea: Fokusirani smo na humanističke, društvene znanosti. Ključno je izvor čitati na jeziku kako je autor to stavio na papir. Bugarski povjesničar ne razmišlja na engleskom i ne piše na engleskom. On to radi na bugarskom i ako američki povjesničar želi istražiti recimo suđenje Nikoli Petkovu, on mora čitati i razumjeti bugarski. Inače ne ide. Ne može se duboko istraživati na lošem engleskom i uz loš prijevod. U potpunosti sam protiv tendencije da morate publicirati na engleskom ako želite da postanete netko na akademskoj sceni. Ne mogu vas mjeriti na taj način, posebno ne u humanističkim i društvenim znanostima. A to je i u konceptu EU-a, da forsira jezike. Mi to radimo. CEEOL to radi. Kad bismo ponudili svih 500 hiljada dokumenata na engleskom, mogli bismo kupiti staru kuću u Istri gdje bismo ležali i uživali. To bi bio business koji ide sam od sebe.

U Frankfurtu živi 750.000 ljudi i 175 nacionalnosti. Pitanje odakle si ovdje nikad nema negativnu konotaciju. Projekti poput ceeol-a ne bi funkcionirali u Stuttgartu, Freiburgu ili Kölnu – govori Bea

Wolfgang: Suočavamo se s procesom koji zovemo globalizacijom. Širom Evrope i izvan nje suočavamo se i s jakim desničarskim, nacionalističkim pokretima koji se okupljaju oko pitanja identiteta. Objasnili smo sebi nacionalistički fenomen kao reakciju na globalizaciju. I pitanje jezika je pitanje identiteta, ali u ovoj odluci nismo slijedili patriotsku ili nacionalističku putanju. Za nas je to bilo sasvim normalno. Dok sam filozofiju Adorna ili Kanta čitao na engleskom, razumio sam puno manje nego čitajući na njemačkom. Isto tako, ne možete slavenski svijet proučavati bez razumijevanja originalnog jezika.

Bea: Besmislica je da na konferenciji u Rumunjskoj moram objašnjavati da budu ponosni na svoje znanstvene radove koji su štampani na rumunjskom jeziku. Ne smiju se sramiti što to nije na engleskom. Trebaju biti ponosni na to. Čudno je da im ja to moram govoriti.

U zemljama u kojima vri od nacionalizama vi dolazite da im pričate o značenju njihovog jezika. Opet kontra. Ovo se može sagledavati i kao osnaživanje ‘slabih’?

Wolfgang: Ako ste manje-više upoznati s kontekstom ‘68., vidite da je solidarnost postala centralno pitanje života u Evropi, a solidarnost nekako uvijek traži slabost, pokušavajući promijeniti nešto kod slabih. Slabi su danas uglavnom definirani tehničkim procedurama. Mogu naći dobre softvere koji će mi čitati srpske ili hrvatske tekstove, ali ne mogu ih naći za albanske tekstove. To onda albanske radove danas čini slabima. To je proces koji izgleda nekako kao automatski. Možda će nam trebati još deset godina da se uključe i albanski tekstovi, ali ne želimo ih zbog toga isključiti. Tako svi imaju ravnopravan tretman.

Bea: Ista situacija je za semantičke pretrage. Svi pitaju zašto CEEOL nije sposoban da ponudi tu vrstu pretrage. Sve kompanije koje to nude oslanjanju se na engleske publikacije. Ne postoji platforma za takvu vrstu semantičkog pretraživanja osim za ‘velike’ jezike poput engleskog, francuskog, španjolskog, njemačkog.

Wolfgang: Ključni problem je tehnološki razvoj. Sve može postojati u tehnološkom smislu dok je statistički dostupno. To je ključni razlog za ovaj pritisak globalnog engleskog. Software i mogućnost očitavanja statističkih rezultata nisu mogući za druge jezike. Oni statistički ne postoje. A mi preferiramo da naši napori budu usmjereni ka onome što je isključeno. Zato smo uvijek jedan ili dva koraka nazad u smislu tehničkog razvoja.

Bea: To je ključno pitanje naših života, posla kojim se bavimo. Potrebni su nam nemainstream projekti. U suprotnom je dosadno. A život s CEEOL-om je sve samo ne dosadan. Upoznali smo toliko briljantnih ljudi u svim tim zemljama, gradovima. Kad bismo sutra stali, rekla bih da je to što radimo luksuz.

‘Evropa iz dana u dan’

Je li činjenica da se u Frankfurtu održava najveći sajam knjiga utjecala na to da CEEOL bude smješten baš u tom gradu?

Bea: Može postojati samo u Frankfurtu. Ja sam Mađarica, u Frankfurt sam se preselila 1985. i u pozitivnom smislu postala lokalpatriot. Za mene je Frankfurt najopušteniji grad, u kojem živi 750.000 ljudi i 175 nacionalnosti. Pitanje odakle si ovdje nikad nema negativnu konotaciju. Frankfurt kao grad i njegovi građani žive u opuštenim odnosima. Frankfurt je bio značajan i za pokret ‘68. Projekti poput CEEOL-a i kulturnog centra Palais Jalta ne bi funkcionirali u Stuttgartu, Freiburgu, Kölnu… Frankfurt je izuzetak. Zaista možete misliti i pričati slobodno i uvijek naći ljude spremne za debatu i da podijelite svoje misli.

Kako dolazite do izdanja, prije svega knjiga koje teško da više imaju i sami autori?

Bea: Za to imam sjajnu kratku priču. Postoje dvije antikvarnice u Sofiji, jedna naspram druge u uskoj ulici. Dva vlasnika svake godine čekaju tog visokog sjedokosog čovjeka da dođe i uđe. Wolfgang uđe, poput radara skenira što ima i onda slijedi procedura ‘izaberi i pokupi’. Bira s dna, vrha i nakon sat i pol, tijekom kojih ja odem u kupovinu ili kavanu, izabere deset-dvadeset kila knjiga. Platimo, ponesemo stvari do hotela i tada se dva vlasnika s takvim osmijehom okrenu i zatvore antikvarnice za naredna tri mjeseca. To se dešava i u Tirani i u Černovicama, gdje god. To je način kako naći fantastične, rijetke dokumente.

Ima li problema prilikom dobivanja autorskih prava za digitalizaciju takvih izdanja?

Wolfgang: Uglavnom surađujemo s izdavačima i to pitanje nije problem, osim u sljedećem slučaju. Prvo pitanje je kako ih uključiti u CEEOL, da li da izdanja budu besplatna ili kao sadržaj koji se naplaćuje. U oba slučaja nam je potreban dogovor s nositeljima autorskih prava. To nas vodi ka ključnom problemu. Ono što je trenutno online u CEEOL-u, a to je 536.000 dokumenata, čini jedan terabajt dokumenata. Još uvijek imamo, na lokalnom hard disku, 1,5 terabajta dokumenata koji nisu dostupni online, a to je sadržaj gdje ta pitanja još nisu sasvim čista. Ako bismo dobili prava za objavljivanje još tih 1,5 terabajta, morali bismo platiti prostor na internetu, saobraćaj za te dokumente, a ako primijenimo otvoren pristup, besplatno skidanje, kako bismo to financirali? Čak i ako zanemarimo ono što nađem u antikvarnicama, svakog tjedna nailazimo na nekoliko zahtjeva onih koji bi svojim izdanjima željeli participirati u CEEOL-u. Ako žele participirati, a da sve bude besplatno, to opet povećava naše troškove. Inkluzija njihovog žurnala neće nam pomoći u njihovom financiranju. Da se Evropska komisija onako snažno kako kaže bori za open access pristup, onda bi morali uključiti male koncepte, uzimajući u obzir samo distribuciju, financiranje saobraćaja. Kad bi našli za shodno da je CEEOL nešto što trebaju financirati, onda bi sve moglo biti tri puta veće nego što je danas.

Bea: Postoji ogromna diskrepancija. Ti žurnali dobivaju novac od svojih vlada za pokrivanje troškova, a mi bismo ih onda trebali uzeti a da ne pokrijemo ni dio troškova. Netko mora doprinijeti tome. Nisam spremna ovako nastaviti. Ako dobiju pare od vlade, onda dio novca trebaju alocirati kako bi postali članovi CEEOL-a. To je koncept o kojem razmišljam i o kojem ću diskutirati s urednicima i izdavačima besplatnih žurnala. Ako žele tu vrstu uključivanja, onda moramo dijeliti troškove.

Da smo povjesničari zainteresirani da radimo nešto povodom velikih jugoslavenskih godišnjica, kako i što biste nam preporučili da koristimo?

Wolfgang: Odgovorit ću uz pomoć nečega na čemu radimo posljednjih tjedana. Godine 1908. Auguste Gauvain, Francuz kojeg bismo danas zvali stručnjakom za vanjskopolitička pitanja, shvatio je da je austrougarska aneksija BiH početak procesa koji će završiti ratom. U momentu aneksije počeo je pisati dnevnu kolumnu u tadašnjim najvažnijim novinama u Francuskoj i nastavio je pisati skoro svaki dan do kraja pregovora u Versaillesu. Ranih 1920-ih sakupio je kolumne pod naslovom ‘Evropa iz dana u dan’ i objavio ih. CEEOL je digitalizirao svih 14 tomova na originalnom jeziku, dakle na francuskom, i oni će uskoro biti dostupni na našoj platformi. To se može čitati uz doručak, poput dnevnih novina. Kad to pročitate, lakše ćete sagledati kako se razvijala Evropa od 1905. do 1918., kako se razvila na temeljima raspada Otomanskog Carstva. Ti tekstovi nam pružaju potpuno drukčiji uvid u evropsko-turske i evropsko-sjevernoafričke odnose. Gauvain je bio pravi stručnjak za područje Jugoslavije. Možete pronaći mnoge detalje o Balkanu jer je Balkan uvijek bio centralni dio evropske povijesti i evropske geneze. Ti su tomovi sjajni za razumijevanje moderne Evrope, nevjerojatan izvor povijesnog materijala. Naravno, to je samo jedan od fenomena u CEEOL-u.

1/1