Kao i svaka druga država, Jugoslavija je, u sva tri ‘izdanja’ (Karađorđevićeva, Titova i Miloševićeva), bila kompleksna tvorevina, posljedica unutrašnjih inicijativa i napora te vanjskih razmjera snaga u Europi (po redu: versajski sistem snaga, hladnoratovska podjela, aktualne ‘euroatlantske integracije’), sa svojim dostignućima i promašajima, razdobljima napretka, stagnacije i regresije. Uvijek ju treba kritički zahvatiti u tim kontradikcijama: da kažem na način Waltera Benjamina, u njenoj ‘civilizaciji’, ali i u njenom ‘barbarstvu’.
Najviše sam se bavio nostalgijom za drugom Jugoslavijom i primijetio sam da su njene glavne teme one po kojima je bila nešto posebno - to, naravno, treba razumjeti i u kontekstu svih njenih poteškoća, zabluda, čak i zločina koji su počinjeni u njezino ime. Prvo, to su autentični, samonikli antifašizam i pobjeda u Drugom svjetskom ratu: Jugoslavija se oslobodila gotovo sama, po prvi put su ljudske mase preuzele inicijativu u svoje ruke. Drugo, ubrzana modernizacija društva, zbog koje se pretežno agrarna zemlja u četiri decenije razvila u industrijsku-agrarnu, a poslije čak u postindustrijsku. Treće, emancipacija društvenih grupa koje su prije rata bile diskriminirane: mladi, žene i seljaci, koji su činili i većinu partizanskih snaga, dobili su šansu koju im druge političke opcije nisu ponudile. Četvrto, specifični jugoslavenski multikulturalizam, ‘bratstvo i jedinstvo’ koje se razvijalo i kao zvanična politika (od gore prema dole) i kao niz spontanih socijalnih i kulturnih veza među ljudima (od dole prema gore). I na kraju, kao politička alternativa: izvana (nezavisna, socijalistička država i nesvrstani) i iznutra (multinacionalni federativni karakter države i samoupravni socijalizam s društvenim vlasništvom).
Sa stajališta zvaničnih politika, tih šest, sedam ili čak osam država, paradržava, entiteta i sličnoga - koje sada povezuje jedno, a to je da se sve više nalaze u neokolonijalnoj ovisnosti od Prvog svijeta - Jugoslavija je ono što se već gotov tri decenije demonizira, a u najboljem slučaju prešućuje, kao da je nikad nije ni bilo. To je naročito perverzno, jer je većina sadašnjih elita, naročito političkih, počela svoje karijere baš za vrijeme Jugoslavije, bili su joj lojalni komunistički kadar. Ako gledamo s nacionalnih stajališta, neki njeni narodi i neke državne granice ne bi ni postojali ili bi bili mnogo manji nego što su danas da nije bilo te ‘tamnice naroda’. Uostalom, većina bogatstva, koje su te elite u lažno ime ‘borbe za nacionalno osamostaljenje’ legalno pokrale u vrijeme tranzicije, nastala je baš u to vrijeme i to od strane svih njihovih građana.
Na drugoj strani, onoj nezvaničnoj, postoji sasvim druga slika Jugoslavije i svih njenih atributa: ona još uvijek postoji u alternativnoj i popularnoj kulturi, u umjetnosti, u vezama među ljudima koje nijedna destruktivna politika ne može uništiti. Znači, nalazimo se u tipičnoj freudovskoj situaciji: što se više (Jugoslavija) potiskuje, toliko se više (Jugoslavije) javlja na neočekivanim mjestima, spontano, fragmentirano, ali uporno. Jugonostalgija, i to prije svega ona emancipatorna, fenomen je koji prije 25-26 godina nitko nije očekivao. A sami vidite kakve sve razmjere dostiže!
Jugoslavenska ideja pojavila se u raznim oblicima mnogo prije Jugoslavije kao države, isto tako i unutar nje, a postoji i nakon njenog političkog raspada. U stvari, ona je važnija od države koja je uvijek opresivna institucija vladajuće klase ili grupe i meni kao takva nije interesantna. Ovi prostori su se integrirali i još se danas integriraju neovisno od političkih okvira: na nivou kulture, umjetnosti, jezika, znanosti, svakidašnjeg života, pa i na nivoima privrede, prometa, turizma i komunikacija. Politički okviri, odnosno države, mogu to stimulirati ili sprječavati. U svakom slučaju će Jugoslavija kao ideja preživjeti: ako ne drukčije, onda kao ‘loša savjest’ njenih nasljednica, koje neće moći preživjeti ako će nastaviti voditi sadašnje politike etničke homogenizacije, kulturnog esencijalizma, vjerskog integrizma, turbokapitalizma i slijepog vazalstva velesilama i multinacionalkama.
