>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Raspad kao historijska retardacija

Na razmjere vandalizma ukazuje podatak da je porušeno više od tri hiljade spomenika i uništeno dva milijuna primjeraka knjižne građe

Jedan poseban fenomen, kao dio procesa ‘rušenja i razbijanja’ socijalističke Jugoslavije, prenerazio je veliki dio domaće i međunarodne javnosti – najprije postojanjem, a zatim intenzitetom i razmjerima iskazanog vandalizma i isključivosti. Radi se o fenomenu uništavanja spomenika NOB-a i socijalističke revolucije, kao i uništavanja tzv. nepoćudne književne građe. Taj je vandalizam prava legitimacija ‘kulturne’ razine socijalnih slojeva i njihovih političkih reprezentanata, koji su rušili i razbijali socijalističku Jugoslaviju. Siguran sam da će s protokom vremena i historijskim odmakom ta legitimacija biti jedna od bitnih oznaka historijski retardacijskog karaktera razbijanja i rušenja Jugoslavije. A na razmjere ukazuje podatak da je porušeno nešto više od tri hiljade spomenika i spomen-obilježja – oko polovice koji su bili izgrađeni i više od dva milijuna primjeraka knjižne građe.

Taj poseban iskaz razbijanja i rušenja ne spominje se i ne obrađuje onoliko koliko je potrebno. Ne samo zato da bi se argumentiralo i sačuvalo u memoriji društva, nego i zato da bi se zaustavilo. Moglo bi se reći da uništavanje tzv. nepoćudnih spomenika i knjižne građe možda najbolje ukazuje kakve je prirode patologija društava držav(ic)a nastalih raspadom Jugoslavije, konkretno i hrvatskoga društva.

Razbijačko-rušilački stampedo obrušio se na najprimitivniji način na simbole antifašističke borbe i socijalističke revolucije koje se obavljalo i obavlja miniranjem, fizičkim razbijanjem, a naročito se ustraje na oštećivanju spomenika (i imena žrtava, gdje su navedena), ispisivanjem nacionalističkih i ustaških simbola (kukasti križ-svastika, ušato ‘U’, imena ratnih zločinaca, nacističkim i, češće, ustaškim pozdravom…, ali i šovinističkim parolama uperenim naročito protiv građana srpske narodnosti). Smatram da je najružniji primjer vandalizma kad se nad spomeničkim mjestima stradanja žrtava nacifašističkog i ustaškog zločina odstranjuju izvorni spomenici ili spomen-obilježja, a umjesto njih postavljaju zločincima ili ljudima koji su rušili i razbijali Jugoslaviju, pa čak i ratnim zločincima. Štoviše, službeno se nagovještava podizanje spomenika jednom od najistaknutijih protagonista osuđene politike (Gojko Šušak) i podrška podizanju spomenika tzv. ‘žrtvama komunizma’ (u Kanadi!).

U isto vrijeme se rušenje i oštećivanje spomenika antifašističke borbe ne sankcionira. Spomenici se ne obnavljaju čak i kad su vrhunske umjetničke kvalitete. Jasno je, dakle, da je rušenje službeni znak potpunog raskida ne samo s Jugoslavijom i njenim pozitivnim dostignućima, nego i s NOB-om i socijalističkom revolucijom iz kojih je Jugoslavija nastala. A o tome svjedoči i vandalizam posebne vrste, potekao od Kolinde Grabar-Kitarović – ‘odstranjivanje’ biste Josipa Broza Tita, simbola i NOB-a i socijalističke Jugoslavije, iz službene rezidencije najviše političke funkcije.

Istovremeno imamo i fenomen uništavanja tzv. nepoćudne literature. Pozadina im je zajednička: nacionalističko-šovinistička i antikomunistička histerija, a istovjetna im je svrha i namjena. I događali su se u svim novonastalim držav(ic)ama. To je dakako odredilo i koja je vrsta knjižne građe ‘nepoćudna’. Knjige su klasificirane kao ‘zastarjele’, ‘suvišne’, ‘passe’, ‘nepotrebne’, ‘sadržajem neprikladne novonastaloj demokraciji’, kao ‘ideološke’, ‘ideološki prevaziđene’ ‘neprikladnog pisma i jezika’ (knjige na ćiriličnom pismu, pisane tzv. ‘istočnom varijantom’ hrvatsko-srpskog jezika ili štampane u Srbiji), a posebno je Ministarstvo kulture i obrazovanja tome pridonijelo polovicom 1992. svojim uputstvima o školskim bibliotekama, premda je glavni poticaj proizišao službenom inauguracijom tzv. ‘duhovne obnove’ 1990. i stavom o ‘pogubnom naslijeđu izopačenog’ ‘protunaravnog realsocijalističkog sustava…’.

A knjižna građa je uništavana na razne načine (najčešće izravnim bacanjem na smetlište ili slanjem u otpad, a bilo je i izravnog spaljivanja), na raznim lokacijama i masovno (biblioteke, poduzeća, ustanove, društveno-političke organizacije, bivši domovi JNA…). Ta je masovnost izazivala oštre osuđujuće reakcije brojnih građana, novinara i sveučilišnih profesora, a imali smo i dva suđenja zbog kritike uništavanja knjiga – u oba slučaja su osuđivani oni koji su kritikovali uništavanje knjiga, a ne oni koji su knjige uništavali! To je jasno pokazalo da je i pravosuđe, u ovom slučaju, bilo upregnuto u karavan nacionalističko-šovinističke i antikomunističke histerije.

S namjerom ‘čišćenja knjižnica’ bilo je zloupotrebe instituta ‘revizije i otpisa’, naročito uvođenjem kriterija ‘zastarjelosti’ knjige kao kriterija otpisa. Ali je najgore što je taj termin ozakonjen 2002. ministrovim Pravilnikom o reviziji i otpisu – koji je još uvijek ‘na snazi’. Ne ukloni li se, taj zlokobni termin (‘zastarjelosti knjige’) može i nadalje voditi samovoljnom arbitriranju koje su knjige ‘nepoćudne’.

S uništavanjem knjižne građe, pod firmom ‘otpisa nepotrebne i zastarjele’, izravno sam se susreo. A kad su mi još poznanici bibliotekari rekli da takvi postupci nisu iznimka i kad sam se upoznao s nekoliko javno objavljenih primjera i reagiranja građana – sve je to bio poticaj da počnem s istraživanjem fenomena. Rezultate višegodišnjeg proučavanja dostupne dokumentacije objavio sam u obimnoj knjizi ‘Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’. Rezultati mog proučavanja zaista su uznemirujući i upućuju na to da je uništavanje knjižne građe istovjetno po motivima i usmjerenosti, a ponekad i po načinu nacističkog spaljivanja knjiga 1933. što dovoljno govori o prirodi historijske retardacije koja se dogodila (i koja traje) rušenjem i razbijanjem socijalističke Jugoslavije.

1/1