>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Sve više cinizma i umora

Treba samo malo raskopati i vidjet će se da su tekstualni modeli koji se danas koriste onovremeni - Arsenovi, Bregovićevi, Balaševićevi, pa i oni ‘Runjićeve skupine’

Ako govorimo o kulturnom naslijeđu Jugoslavije, o pravom, što će reći živućem i opipljivom naslijeđu, hajdemo napraviti mali test, bez predrasuda i iskreno, makar će pokus odmah djelovati kao retoričan.

Kad pisac, prozaist, danas i u budućnosti, pogotovo mlađi, bude imao namjeru i ambiciju napisati ozbiljnu, visoko umjetničku a ne trivijalnu knjigu, kome će se okrenuti – Danilu Kišu i Meši Selimoviću ili ovima sadašnjima? Ne spominjemo Andrića, Krležu i Crnjanskog jer su se formirali u drugom vremenu i sustavima. Koju bismo knjigu i pisca dali djeci i mladima: Ćopića ili… da, čekajte da se prvo sjetimo nekog dječjeg autora u međuvremenu.

Ono običnih ljudi što je ostalo da još vole poeziju, čitaju li radije Slamniga, Daviča, Desanku Maksimović, Sidrana ili više vole period u kojem smo imali ‘generala-pjesnika’ i starlete što su mrčile stihove i o tome samouvjereno govorile za ‘nacionalne tjednike’?

Kad filmaš bude htio snimiti važan film, a hoće primjer na svom jeziku i iz vlastite kulture – što će gledati, radi inspiracije i da vidi kako se takve stvari koncipiraju i rade: Makavejeva, Belana, Tanhofera, Petrovića, Žiku Pavlovića, prve filmove Kusturice, praške škole ili ove danas? Za humor, odnosno tipično balkanski žanr crne ili lokalne komedije, filmski ili televizijski, koga će gledati – Šijana, Smoju ili ove sad?

Ako se arhitekt ili umjetnik bude bavio i spomenicima, što je ovdje popularno, što će uzeti kao primjer forme, dubine izraza i poruke – Bogdanovića i Bakića ili ove što prave Tuđmana-kviska od betona i kamena?

U nekoliko svojih knjiga bavio sam se takozvanom popularnom muzikom Jugoslavije i tu je stvar najočitija i sad, ima najdublje korijene. Pisci glazbe i tekstova i producenti nijednog trena u novim okolnostima nisu odustali od idealne forme, teško uhvatljivog obrasca dobre i uspješne pop-pjesme s okusom i bojom ovdašnjom, koja nije kopija Zapada – taj model stvoren je u onom periodu, gotovo ništa se nije inoviralo jer se nije ni moglo. Idealni tip pjesme, ne samo tekstualno ili melodijsko-harmonijski, nego i aranžmanski – i sad je tu, čak kad se ne vidi u pojednostavljenim pojavnostima današnje pop-glazbe. Treba samo malo raskopati, izvršiti formalno-stilsku analizu i vidjet će se brzo: tekstualni modeli su onovremeni – Arsenovi, Bregovićevi, Balaševićevi, pa oni ‘Runjićeve skupine’, do Zahara, Marine Tucaković i još nekolicine – bilo kad se radi kvalitetno (što je rijetko) ili kad su tekstovi i muzika derivati i vulgarniji od originala. Većina stilskih figura, metrika, fraze čitave i dalje su prerađivane i nanovo provučene kroz žanrove, od novopisane narodne muzike do rokenrola.

U tom smislu, od raspada države i kulture na stvari je zaista neka vrst naopake postmoderne: igranje postojećim referencama, ekstremno miješanje visokog i niskog, nemogućnost novoga pa zato nužna citatnost i reciklaža, ali sve u pojavnosti slabijoj, manje efektnoj, nedovoljno zadovoljavajućoj umjetnički i žanrovski, s manje stvaralačke ambicije, a više cinizma i umora.

1/1