Europskom snu Hrvatske, neporemećenom prizorima afričkih ili azijskih izbjeglica koje nadiru na ovaj kontinent, po svoj bi prilici uskoro mogao doći kraj. Jer, novi Migracijski program Europske komisije drukčije će rasporediti obavezu prihvata stranaca na sve članice EU-a. Hrvatsku bi za početak moglo zapasti njih par stotina, ali ne treba previše objašnjavati da će za tim valjda, s obzirom na dinamiku migracija, uslijediti daljnje kvote. A neki su se već bili poveselili da nam neće još i druge rase remetiti demografsku sliku i da će Hrvatska ostati jedna od etnički čišćih europskih zemalja.
Uvjerenju je pogodovao efekt po ulasku RH u EU: umjesto da se obistine strahovanja o rastućem priljevu izbjeglica, broj tražitelja azila počeo je padati. Godine 2013. bilo ih je preko tisuću, a lani više nego upola manje. Trendu je presudila nova odredba da je azil moguće tražiti samo u zemlji ulaska u EU, pa je Hrvatska izgubila status tranzicijske države za ulaz s istoka. Poželjna destinacija nismo ni bili, jer ovdje ima sve manje posla i za domaću čeljad, kamoli novopridošlu. Ali za to vrijeme porastao je pritisak na Italiju, Maltu, Grčku, Bugarsku, od onih koji uopće nemaju vremena za biranje odredišta i načina dolaska.
Ostaje enigma što će ovdašnje vlasti poduzeti da prihvate stotine izbjeglica po EU-direktivi, a u doglednoj perspektivi i tisuće. Lagano smo dizali standarde u tretmanu azilanata i činilo se da smo na putu da integriramo nekoliko desetaka dosadašnjih sretnika. Ako i nismo bili blistavi, problem se nije ispostavljao kao nešto najgore čemu svjedočimo. Ubuduće, međutim, poteškoće oko azilanata ispostavljat će se na opći račun pod ruku s onim što proživljava domicilno stanovništvo. Ako u slučaju novopridošlih i neće biti pitanja kredita s deviznom klauzulom, dijelit ćemo bar istu posnu čorbu rastuće nezaposlenosti.
Fleksibilizirano tržište rada sprema daljnja iznenađenja; imigranti su u poziciji još manje birati uvjete rada pa bi moglo doći do napetosti između njih i domorodaca koji će zaključiti da im ‘stranci otimaju poslove’, kao što to posvuda biva. Predviđamo stoga sjajne uvjete za klasične desničarske, ksenofobne osjećaje među građanstvom, uz predvidljivo nesnalaženje vlade i europsko-unijskih joj mentora. A što se tiče potonjih, valja spomenuti i njihov prijedlog vlastima u Libiji da dopuste zapadnjačko raketiranje lokacija odakle krijumčari šalju ljudske transporte preko Sredozemnog mora. Srećom, poručeno im je da radije pokušaju riješiti problematične odnose u ishodišnim zemljama migracija.
