>

novosti logo

Društvo Društvo

Za socijalizam i bogatstvo

William Morris, ‘O umjetnosti i socijalizmu’ (BLOK, Zagreb 2019): Tekstilni dizajner, pjesnik i socijalistički aktivist William Morris u svojim govorima i člancima inzistira na razlici između pojma bogatstva i pojma imućnosti te naglašava da umjetnost može doći do svoje istine samo promjenom društva u socijalističkom smjeru

Britanski tekstilni dizajner, pjesnik, pripovjedač, prevoditelj i socijalistički aktivist William Morris (1834. – 1896.) osebujna je ličnost javnog života u Britaniji 19. stoljeća. Povezan s pokretom Arts and Crafts, doprinio je obnovi tradicionalnog umjetničkog obrta i načina proizvodnje tekstila, ali i drugih materijala. Cijeli život se borio za čistoću umjetnosti, koju je shvaćao kao moguću na dva naoko oprečna načina. Jedan je bio povratak načinima proizvodnje karakterističnim za predindustrijska društva, cehove i majstorstvo, kasni srednji vijek itd., za koje je bio uvjeren da ljepota izrade uporabnih i visoko umjetničkih predmeta nije bila odvojena od razotuđenog rada i u kojoj su proizvođači umjetnosti mogli uživati. Oni su to mogli činiti bez pritiska kapitala ili svjetske trgovine, kako još vladajuće odnose naziva Morris. Zato on, s druge strane, jedinu budućnost za preporod umjetnosti, do koje mu je najviše stalo, vidi u zagovaranju društvene promjene, tj. u budućoj socijalističkoj revoluciji.

U biblioteci Tendencije udruženja BLOK upravo je izašla i promovirana njegova knjiga ‘O umjetnosti i socijalizmu’. Neveliku knjigu (119 stranica) sačinjavaju Morrisovi pisani govori i članci, nastali u zadnjem razdoblju njegova života (od 1883. do 1894.), kada je istupao kao otvoreni i politizirani zagovornik socijalizma. To je podrazumijevalo da je ovaj srednjoklasni stvaralac, preporučivši svima sličnima sebi po svom klasnom položaju da izdaju svoju klasu, postao i politički organizator. Bio je član najprije Demokratske federacije, kasnije Socijalističke demokratske federacije kao prve socijalističke partije u Britaniji, da bi potom bio jedan od osnivača Lige socijalista. Uvijek u sukobu svojih ideala sa stvarnošću, mijenjao je i politička udruženja, da bi ga starost dočekala u Socijalističkom udruženju Hammersmitha. Svoje govore na čestim nastupima pred uglednim institucijama svoga vremena pomno je pripremao i zapisivao, a poslije i objavljivao u socijalističkim listovima, koje je i financijski podupirao i uređivao. Organizirao je sastanke, predavanja na univerzitetima, u umjetničkim i radničkim udruženjima, ali i na demonstracijama i na socijalističkim zborovima, zbog čega je bio i hapšen, obavještava nas u svom predgovoru Vesna Vuković, urednica i jedna od prevoditeljica knjige (druga je Luiza Bouharaoua).

Knjiga se sastoji od četiri govora, koji svi u naslovu sadrže riječ umjetnost: ‘Umjetnost, bogatstvo i imućnost’, ‘Umjetnost u doba plutokracije’, ‘Umjetnost i socijalizam’ i ‘Umjetnost i njezini proizvođači’. Njima je dodan članak ‘Kako sam postao socijalist’ i pamflet ‘Praznik rada’ o značenju Prvog maja, koje nadilazi samo sindikalnu borbu za osmosatno radno vrijeme.

U tekstu ‘Umjetnost, bogatstvo i imućnost’ autoru je stalo da uvede razliku između, po njemu, pozitivnog pojma bogatstva, kao razvoja svih ljudskih stvaralačkih sklonosti i negativnog pojma imućnosti, kao zgrtanja uglavnom bezvrijednih predmeta i života podređenog proizvodnji profita. Ili kako kaže sam Morris: ‘Bogatim čovjekom smatrali bismo onoga koji ima obilje svega što mu je potrebno za život, a imućnim čovjekom onoga koji ima veliku vlast nad drugim ljudima.’ Važno mu je pitanje kome će pripasti umjetnost, bogatstvu ili imućnosti. Prevedeno na današnji rječnik, želimo li demokratizirati pristup umjetničkim djelima, ali i proizvodnju umjetnosti same, moramo je učiniti dostupnom svim ljudima, a ne samo uskoj klasi onih koji se za nju pasivno zanimaju. Sve to zaoštrava se u pitanje želimo li imati stvarnu umjetnost ili njezin privid, što je u piščevo doba, ali i danas, često slučaj. Posebna meta kritike autoru je stanje u arhitekturi, kao onoj umjetnosti koja se najviše dotiče potreba svakodnevnog života, kao što je ona za stanovanjem. O njoj piše: ‘Nitko ne zna bolje od mene koja golema količina talenta i znanja postoji među današnjim prvorazrednim arhitektima – tu i tamo diljem zemlje naiđemo na građevine koje su oni osmislili i obradujemo se. Ipak, malo nam to pomaže u ovim vremenima u kojima kad čovjek napusti Englesku na nekoliko godina jednom kad se vrati nađe pola okruga cigle i žbuke nakalemljenoga na London. Bi li i najveći optimist mogao reći da se u međuvremenu popravio stil građevina u tih pola okruga? Zar nije istina upravo suprotna: situacija je sve gora, ako je to uopće moguće. Zadnja kuća koja se sagradi uvijek je najvulgarnija i najružnija tako da čovjeku ne preostaje ništa drugo nego se sa žaljenjem sjetiti dana Ulice Gower i samozadovoljno svrnuti pogled na čudnovate kutijice od smeđe cigle okružene podrezanim vrtovima skučenima među novim trgovima i terasama u predgrađima Londona.’ Ovdje čitamo o tada bujajućim kvartovima jednoobraznih kuća za industrijske radnike, a danas bismo mogli govoriti o fenomenu gentrifikacije koja, za volju profita, uništava svaki, prošli i budući, urbanizam u našim gradovima.

Civilizacija koja ne stvara bogatstvo već imućnost jednih ima i svoje naličje u rastućem siromaštvu drugih. Pod vladavinom imućnih su gospodari i robovi, umjesto da svi budu kolege radnici. Kada bi sistem tržišnog natjecanja stvarao bogatstvo, Engleska bi bila najbogatija zemlja na svijetu, a neki i misle da jest. No ona je samo najimućnija, dok istovremeno velik dio ljudi tjera u bijedu. Rješenje je, uz mnoga druga, da radnici dijele sreću firmi u kojima rade, baš kao što moraju dijeliti njihovu lošu sudbinu. Samo u takvom, danas bismo rekli samoupravnom društvu, bit će moguće da svi proizvodi ljudskog rada budu i lijepi, od onih najjednostavnijih kućanskih predmeta za svakodnevnu upotrebu do veličanstvenih javnih građevina. U terminima Morrisa, utopijski grad treba imućnost i siromaštvo pokoriti bogatstvom, pri čemu on misli i na djela onoga što naziva narodnom umjetnošću. On gaji nadu o vremenu ‘kada se naše ideje i težnje više neće smatrati pobunom, a sistem slobodnog tržišta ležat će u istom grobu zajedno s ropstvom, kmetstvom i feudalizmom’.

U tekstu ‘Umjetnost i socijalizam’, koji je dao i naslov cijeloj zbirci, autor na početku upućuje svoje slušače da još jednom kritički razmotre odnos trgovine, tj. tržišnog natjecanja u kapitalizmu i umjetnosti. Slijedi konstatacija: ‘U svjetskoj povijesti bilo je vremena u kojima je umjetnost bila nadmoćna nad trgovinom, u kojima je umjetnost bila važna, a trgovina, u suvremenom smislu te riječi, beznačajna. Danas, naprotiv – svi će to priznati, mnijem – trgovina je postala veoma važna, dok je važnost umjetnosti prilično oslabila.’ Slijede razmatranja o otuđenom radu i nuđenje alternative slijepoj kompetitivnosti. Umjesto natjecanja trebamo uvesti udruživanje, umjesto ‘individualističke anarhije’ socijalno uređenje koje će planirati svoje potrebe. U tom uređenju rad mora biti vrijedan truda. A to bi dovelo do velikih promjena u društvu, pa i na polju umjetnosti. Potrebno je riješiti se luksuza i prividnog bogatstva jednih, onih imućnih, rezolutan je Morris, da bi bilo moguće suočiti se sa siromaštvom drugih. U svom apeliranju na moral viših klasa, koje bi racionalnim uvidom trebale posumnjati u smislenost svog klasnog položaja i onda ga se, u najboljem slučaju, odreći, vidi se i utopistička crta autorova mišljenja. Na tragu racionalizma, kao logičnog uvida, on vjeruje u popravljivost i usavršavanje društva, po logici 19-stoljetnog optimizma, popraćenog i mjestimičnim determinizmom (do velikih promjena ionako će doći, pitanje je samo više milom ili silom). U sadašnjem stanju društva, prije socijalističke transformacije, sve klase su na neki način gubitnici. Vraćajući se na svoju omiljenu temu stanovanja, Morris piše: ‘Dovoljno je primijetiti, čisto kao dokaz gluposti naše lažne civilizacije, kako naše imućne kuće moraju izgledati kao kakve lude nastambe za zečeve.’ Njegova je mantra da ljudski rad ne treba proizvoditi ništa što nije vrijedno izrade niti išta što se proizvodi radom ponižavajućim za izrađivače.

Vidimo da autora ne more toliko estetski problemi koliko stalno naglašava da umjetnost može doći do svoje istine i svoga prava samo tako da se društvo mijenja u socijalističkom smjeru. I sebe vidi kao pripadnika srednjih klasa, dakle potencijalnog kapitalista i ulizicu. Rješenje je samo u odricanju od svoje klase i svrstavanju na stranu žrtava, onih koji su osuđeni na nedostupnost obrazovanja, nedostatak otmjenosti, užitka odmora i ugleda, a često i na život nedostojan ‘divljaka’, a sve to kako bi se održao sistem kompetitivne trgovine. Na svojim predavanjima Morris je apelirao na prisutnu publiku, najčešće iz viših slojeva, da podupre socijalističku propagandu, priključi se nekoj socijalističkoj organizaciji koja u svom programu zagovara konstruktivni socijalizam. Tako je on spajao svoje ‘sanjarske’, utopijske analize s pragmom potrebe stvaranja, kasnijim rječnikom rečeno, organskih intelektualaca radničke klase.

1/2