>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zadruga

Zadruga je bila prva zgrada u djetinjstvu. Prva i jedina na putu za školu. A školu nismo smatrali zgradom, škola je bila škola. U Zadrugu se išlo po cigare odraslima, u Zadruzi se kupovao petrolej, kupovali se kahva, so i šećer, pred njom bi se stajalo da se zaustavi neki od kamiona teretnjaka koji bi iz Štavlja razvozili lignit dalje po Srbiji…

U vidovdanskom autobusu iz Beograda za Pazar, negdje u Ibarskoj klisuri kaže mi svojta Edina Ljajić da je Zadruga u Bijelim Vodama srušena, da je više nema. Kako, Edina, rode moj? Kako, izbio požar, planula Zadruga, plamenje je sukljalo kroz prozore, to se zbilo istoga dana i u iste sate kad je izbio požar i u Notre Dame, samo što će Notre Dame biti sanirana, a našu Zadrugu neće sanirati niko. Glasovi, znaš kako, glasova ima od raznih ruku, neki kažu stara instalacija, drugi kažu požar podmetnut, e da bi Zadruga bila srušena, pa da bi taj neki neko na njenom mjestu sazidao šta hoće da sazida ili da bi njeno mjesto prodao nekome, a taj poslije isto sazidao šta hoće. Sad se priča da će tu praviti neku sportsku halu ili terene. Samo nekoliko dana po požaru našu su Zadrugu srušili, iako se ona od požara nije srušila, bila je samo pocrnjela.

Okrenu mi se svijet oko glave. Kao da mi je neko umro!

Zadruga je bila prva zgrada u djetinjstvu. Prva i jedina na putu za školu. A školu nismo smatrali zgradom, škola je bila škola. U Zadrugu se išlo po cigare odraslima, u Zadruzi se kupovao petrolej, to jest gas za naše lambe, kupovali se kahva, so i šećer, pred njom bi se stajalo da se zaustavi neki od kamiona teretnjaka koji bi iz Štavlja razvozili lignit dalje po Srbiji. U jednom od zadružne buradi s petrolejom, satima je do pojasa bio umočen dječak Vučko Pavićević, koga je u stopalo bila ugrizla zmija šarka. Pričalo se da je to bure spasilo Vučka. Pred Zadrugom bi se s proljeća otkupljivala jagnjad, i kad bi kamion pun jagnjadi krenuo, dugo iza njega bi ječala šuma od blejanja majki ovaca. Pod vrbom pred Zadrugom bi pivopije i rakijaši do kasno u noć raspredali o politici i razvijali ideje o potrebi da se ide u dobrovoljce na strani Arapa protiv izraelskih agresora. Sutradan se niko ne bi sjećao svojih nadahnutih izlaganja od sinoć. Pod tom vrbom su muslimani ‘gubili din i iman’ jer su pili rakije i piva, pod njom bi pravoslavac u prolazu muslimanima znao nazvati ‘merhaba’, pod tom vrbom je jedan Zahit milicajac udario nogom u piva trojice momaka, u namjeri da ove ‘otobi od pijenja’. Jedanput se pred Zadrugom pojavio i milicajac Hajro, u ruci je držao makaze, i kad ga je neko upitao šta će mu one kad ima pendrek, odgovorio je da traži bitlse, da ih striže. Bitlsi (o da Beatles), to jest Hajrovo, bitljisi, bilo je podrugljivo ime za dječake i momke koji su nosili dužu kosu i bili malo zaneobrijanili.

Fotografija uz ovaj tekst vjerovatno nije jedina slika Zadruge, ali je jedina koju sam uspio naći a da bi se mogla objaviti. Nekad se nije slikalo, uspomene su se čuvale pamćenjem pa sjećanjem. Zadrugu u Bijelim Vodama, na pola puta između Pazara i Sjenice, svojim su rukama gradili mještani cijele mjesne zajednice. Ova je obuhvatala i moje selo Grab. I moj otac je gradio tu zgradu. I amidža, i svi odrasli Gudževići. Oni su taj svoj rad na gradnji zvali kuluk. Ta riječ je, rekli bi neki lingvisti, negativno markirana, ali je kod ovdašnjih ljudi neutralna. Kulukom se i danas smatra zajednički rad. Negativnije je bila markirana riječ akcija, jedan od sinonima kuluka. Kulukom je Zadruga izgrađena 1947. godine, i u njoj je, dakako, bila smještena zemljoradnička zadruga, a dio prostora u njoj dobila je matična služba i nešto što bi se moglo zvati, a nije se zvalo, dom kulture. Zvalo se Zadruga.

Ovih pet prozora iznad lijevog ulaza su na sobama službi mjesne zajednice. Dva prozora lijevo su od soba u kojima se čuvao materijal, krajnji lijevo, i do njega, prozor radne sobe referenta Velizara Mrlješa. Srednji prozor je pripadao sobi u kojoj su bile knjige rođenih i umrlih, u njoj je stolovao Avram Petrović sa svojom pernicom i mastionicom. Iza dvaju desnih prozora bila je biblioteka, koja se tada zvala Narodna knjižnica, odeljenje Bijele Vode. Kad se rasformirala ta knjižnica (i narodne knjižnice su smrtne), službenik Zadruge Halko Grišević je nama, okupljenim đacima ispod prozora, bacao knjige, a mi smo ih hvatali kao grozdove trešanja. Mene je zapala ‘Ispovest/ Život suvišna čoveka’ Maksima Gorkog i ‘K pitanju o ulozi ličnosti u istoriji’ G. V. Plehanova. U ovoj potonjoj se nalazio umetnut list nekih novina i na njemu je bio prevod dvaju Plinijevih pisama o erupciji vulkana Vezuv. S toga sam lista najprije čuo za Vezuv i za Misenski rt (doduše u obliku Mizena).

Matičar Avram Petrović, ogroman čovjek, na posao je dolazio na konju kulašu, koji je isto bio ogroman. Avram je bio još i posrednik i organizator raznih akcija. Tako je, negdje sedamdesetih, slijedeći uputstvo Zavoda za transfuziju krvi iz Beograda da se načini akcija dobrovoljnog davanja krvi, znajući ćud stanovništva, pozvao stanovništvo svoje mjesne zajednice da, više-manje, pod obavezno daje krv. Za tu priliku je u Bijele Vode došla medicinska ekipa iz Pazara, a s njome su došli i kuhari, vojnici iz novopazarske kasarne, koji su u velikom kazanu za davaoce krvi kuhali pasulj na livadi kraj Zadruge. Svaki davalac krvi bi sa zasukanim rukavom izišao iz sobice i sišao do kazana, gdje bi dobio tanjir gustog vojničkog pasulja. Sendviči još nisu bili došli u Bijele Vode, a i da su bili, teško da bi ih koji od gorštaka davalaca tada prihvatio za hranu. U mnoštvu ljudi našao se i Milovan Ašanin, Avramov prijatelj i domaćin sa gromadnog Koznika, čovjek kod koga je mnogo puta Avram bio na ručku i na konaku. Milovan je, dok su drugi davali krv, pio za tezgom u prodavnici, pa nakon dva-tri piva, izišao na ledinu s kazanom i podmetnuo posudu pod kutlaču koja je dijelila pasulj. Nakon što je i treći put uzeo pasulja, Avram mu je rekao: ‘Bre, Milovane, kako te nije sram: ne dade krv nijedanput, a jede pasulja već triput?!’ Na to mu je Milovan, s nokta, ili kao iz revolvera, ovako odgovorio: ‘Neka, Avrame: da sam ja tebi uzimao krvi svaki put kad si kod mene jeo pasulja, ti krvi ne bi imao više ni kaplje!’

A dva krajnja prozora dolje desno pripadala su prodavnici Sloboda koju je vodio Ramiz Mušić. Ramiz je bio čovjek pogodan i davao je robu na veresiju. Zbog toga bi svake godine imao manjak u kasi i bivao prinuđen da proda nekad kravu, a češće par volova. Potkraj jedne godine ga je posjetila ekipa Radio-Novoga Pazara i na pitanje novinara šta bi želio u Novoj godini, Ramiz je odgovorio: ‘Da se lišim Slobode!’ Nije bilo malo onih, a ima ih i danas, koji su Ramizovo spominjanje imena trgovačkog preduzeća razumjeli kao zna se šta.

A kroz ovaj drugi prozor zdesna na lijevo ubijen je Naso Malićević, moj školski drug, novembra 1971. Zakavgalo se s nekim gostima, a Naso je bio napržit momak, krenuo na njih, oni zamakni u Slobodinu prodavnicu, zaključaj vrata iznutra, Naso kreni da uđe kroz ovaj prozor, a čovjek iznutra izvadi pištolj i kroz još nerazbijeno staklo pogodi Nasa u srce.

Dijagonalno od toga prozora, na kraju lijevog dijela zgrade, prema šumi, bila je sobica s jednim krevetom. U toj sobici, u tom krevetu je umro galantni i čudesni Đuro, Bosanac, rabadžija, koji je na svojim kolima i svojim konjima izvlačio trupce iz Golije, planine mrčavne. Svašta se pričalo o Đurovoj smrti, ali se on izgleda ugušio u požaru koji je izazvala njegova neugašena cigareta.

A ova tri prozora s rešetkama lijevo od Slobodine prodavnice bili su prozori najprije na restoranu, pa potom na prodavnici pazarske zadruge Vojin Popović. Na jednoj polici iza tih prozora smo prvi put vidjeli čudo od slatkiša po imenu napolitanka, pa su prvi vitasok i prva kokta u našim đačkim životima došli u naše ruke s te police. Prve novine Borba sa slikom Jurija Gagarina i kosmičkog paščeta Lajke vidjeli smo u rukama prodavca Redža Šehovića. A njegovu trgovačkom nasljedniku Omeru Suljkoviću neko je jednom u novine na tezgi krišom umetnuo gumenu zmiju, pa se pričalo kako se Omeru dotrnulo kad je otvorivši novine ugledao guju, te je bacio novine, a poganica je, guma je to, skočila čak pred salu za priredbe i filmove. O, tako mi te sale, o tako mi tih filmova!

1/2