Novosti

Društvo

Zakon jačega

Prije pet godina zadarske su vlasti započele s uklanjanjem miniranih objekata u vlasništvu Srba, no to je bilo zaustavljeno. Nedavno je pak objavljen prvi javni natječaj za izvođača takvih radova…

Syykrublwlzsxzcpjtixazudnp0

Brojni vlasnici miniranih objekata više nisu među živima – jedna od zadarskih ruševina  (foto Jovica Drobnjak)

Nas je, nažalost ili nasreću, dopalo da moramo ispravljati grijehove koji su se dogodili puno prije nas. Hrvatska je bila napadnuta, tu se događalo svašta, ali država će uvijek prema svim svojim građanima biti jednaka. Učinit ćemo sve da tim ljudima pomognemo. Treba strpljenja. Mi na tome aktivno radimo. Znam da je onima koji su ostali bez ičega, koji su tzv. mali ljudi, teško čekati, ali molim za razumijevanje i strpljenje, radimo na tome – tako je u Saboru, za jednoga aktualnog sata, na pitanje kada država misli preuzeti odgovornost za miniranje kuća u vlasništvu Srba tijekom 1990-ih zastupniku SDSS-a Miloradu Pupovcu odgovorio premijer Zoran Milanović. Potrebno je dakle ‘strpljenje’, iako je ono gotovo jedino što je mnogima preostalo, ali tu je i zrnce nade, jer se ‘aktivno radi na tome’. No problem je u tome što, nakon više od 20 godina, neki ne mogu čekati jer ih više nema…

- Svaki put kad sanjam, al’ baš svaki put, sanjam svoju kuću. Ne sanjam je kakva je danas, nego kakva je bila. A bila je lijepa. I velika. Imala je 1800 kvadrata i mali bazen, za djecu. Pola moja, a pola pokojnoga brata. I sad vi mene pitate kako mi je. Nikako - prisjećao se prije pet godina Đoko Šuša svoje kuće u Zadru, koja je minirana u kolovozu 1991., nakon čega je s obitelji pobjegao u Novi Sad.

Đoko Šuša danas nije među živima, pa mu to što država ‘aktivno radi na tome’ da bi se na neki način obeštetilo njega i brojne druge koji su doživjeli slično zlo više ne znači ništa.

- I danas plačen za svojin restoranom i svojin Zadrom. Ovdi u Srbiji sam izbjeglica. Ja san dite sa sela, iz Zagore. I danas svaki dan sanjan svoju Zrmanju, svoje selo. Hrvatska je moja domovina i volin je najviše na svitu, ali ono šta se dogodilo je najobičniji državni teror - otvorio nam je, također prije pet godina, dušu Sava Kovačević, nekoć poznati zadarski ugostitelj, vlasnik restorana ‘Složna braća’, koji je umro prije dvije godine.

Šuša i Kovačević bili su ugledni, bogati ljudi. Šuša je bio građevinar, a tim se poslom uspješno nastavio baviti u Srbiji. ‘Državni teror’ koji je spomenuo Kovačević možda je doista najbolji naziv za tragedije koje su devedesetih zadesile te dvije zadarske obitelji, ali i tisuće drugih. Kovačević je, naime, 28. kolovoza 1991. svojim očima gledao kako uniformirane osobe pucaju po njegovoj kući i postavljaju eksploziv, koji je prouzročio manju štetu. Uzalud je zvao policiju, umjesto nje u dom mu je banulo 20 naoružanih vojnika, koji su pretukli i njega i njegovu suprugu, nakon čega su pobjegli iz kuće, koja je minirana 15. ožujka 1992.

- Sve se odvijalo po uhodanoj proceduri: najprije policija blokira cestu, onda dođu mineri. Bili su to obučeni ljudi, jer susjedne kuće ne bi bile oštećene. Nakon eksplozije stižu bageri i drugi strojevi, među njima i vozila u vlasništvu javnih poduzeća. Očistili bi cestu i život je mogao ići dalje - pričao nam je Kovačević.

Prije pet godina zadarske su vlasti započele s uklanjanjem miniranih ruševina u gradu. Opravdavajući to opasnošću po javno zdravlje jer se, kao, na takvim mjestima kote glodavci, uklonjeno je nekoliko ruševnih objekata, prije nego što je to zaustavio Vladin Ured za zaštitu ljudskih prava. Vlasnici su se pobunili, neki stoga što su čekali odštetu i nadali se da će netko biti kažnjen za to što im je učinjeno, a neki stoga što su željeli da barem ruševine podsjećaju na zlo koje se dogodilo. No sada je zadarskim vlastima olakšan posao – s promjenom Zakona o komunalnom gospodarstvu više nije potrebna suglasnost vlasnika za uklanjanje ruševina. Nedavno je objavljen i prvi javni natječaj za izvođača takvih radova, a za brisanje više od 69 podsjetnika na miniranje privatnih kuća pod paskom države osigurano je i više od pola milijuna kuna (u Zadru je, podsjetimo, miniran 81 objekt u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, ali su ostaci njih 12 već ranije uklonjeni). Štoviše, kako piše zadarski ‘Narodni list’ u broju od 29. studenoga, troškove uklanjanja ruševine mora snositi vlasnik, a ako se on na to ogluši, ‘rušenje će se provesti na teret proračuna Grada Zadra’.

Zamalo da se čovjek sažali nad nesretnim gradskim vlastima koje iz svoga budžeta moraju ispravljati tuđe ‘grijehove’, kako je uništavanje privatne imovine opisao Zoran Milanović. Nasreću, tu je i Ustavni sud, pred kojim su mnogi pokušali osporiti Zakon o obveznim odnosima iz 1996. i Zakon o obnovi iz 2003. godine. Naime 1996., na inicijativu Vladimira Šeksa, današnjeg savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ukinut je članak 180 Zakona o obveznim odnosima, koji je predviđao obeštećenje za štetu prouzročenu terorističkim činom. Nakon brojnih pritisaka Europske unije, kojoj se nije svidjelo da vlast čiji su policajci i vojnici minirali kuće ‘nepodobnih’ ukida njihovo pravo na odštetu (ali i potaknuta presudom Europskog suda za ljudska prava koji je bjelovarskoj obitelji Kutić dosudio odštetu za miniranu kuću), nepravdu je ‘ispravila’ vlada Ivice Račana donijevši 2003. Zakon o obnovi. Po njemu, vlasnici uništene imovine imaju pravo na kuću površine 35 četvornih metara (plus još deset kvadrata po članu obitelji), ali samo za objekte u kojima su imali prebivalište – vikendice, gospodarske zgrade i poslovni objekti dignuti u zrak nisu obuhvaćeni tim zakonskim rješenjem. Ustavni sud u svemu tome nije vidio nikakav problem, štoviše: u obrazloženju odluke kojom odbija zahtjeve osporavatelja spomenutih zakonskih rješenja piše kako je država ukidanjem dijela zakona iz 1996. i uvođenjem novoga 2003. imala legitiman cilj, jer je ‘spriječila prekomjerni financijski teret nametnut Republici Hrvatskoj u vrijeme vođenja obrambenog rata i u poslijeratnom razdoblju izgradnje i oporavka zemlje’.

Doima se da su građani srpske nacionalnosti doista bili golem teret svojoj domovini, posebice više od 300 tisuća onih koji su živjeli izvan tzv. SAO Krajine: eksploziv nije bio jeftin, a ni plaće onih koji su minirali tuđe kuće nisu pale s neba. Bili su zasigurno potrebni sati i sati planiranja da bi se brojne građane srpske nacionalnosti otkazima, zlostavljanjima i miniranjem njihove imovine uvjerilo kako je možda bolje da ih nastavi grijati sunce tuđeg neba… i taman kada se u tome počeo postizati neki uspjeh, oni te zaspu financijskim potraživanjima koji za Lijepu Našu znače ‘prekomjerni financijski teret’. Doduše, Ustavni sud je donio i preporuku da se građani koji su godinama bezuspješno vodili postupke za naknadu štete barem oslobode sudskih troškova. Jer svi oni koji nisu imali više desetaka tisuća kuna ‘viška’ te su troškove plaćali tako što bi im država na javnoj dražbi prodala imovinu – tako im je nešto od imovine minirano, a nešto po zakonu oduzeto. Jer zakon se mora poštovati, a pogotovo zakon jačega.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više