U novom prijedlogu Zakona o pravima hrvatskih branitelja prvi se put u njegovim temeljnim odredbama detaljno definira da su ‘hrvatski branitelji iz Domovinskog rata branili i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz Bosne i Hercegovine uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, organizirane i predvođene velikosrpskom politikom’.
Ta formulacija sasvim je u skladu sa željama prosvjednika iz Savske 66 i njihovog simplificiranog pogleda na zbivanja iz 1990-ih. Oni nastupaju pod egidom ‘što više mita, to manje činjenica’ i u tome im dobro ide. Njihovu poetiku preuzeli su očito i pisci ovog zakona, koji su nonšalantno odlučili zanemariti nekoliko važnih činjenica. Recimo, zanemarili su činjenicu da je Hrvatska proglasila samostalnost 25. lipnja 1991. i da je ta odluka stupila na snagu tek 8. listopada iste godine. Činjenica je da je do tada Republika Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije te se tako i ponašala. Štoviše, u to vrijeme je Stjepan Mesić otišao na dužnost člana Predsjedništva SFRJ, a uskoro je postao i njegov predsjednik, zbog čega je u Beogradu ostao sve do listopada 1991. Što se tiče međunarodnog položaja, hrvatsko samoproglašenje nezavisnosti tretira se kao interna stvar, sve do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine.
Posebno je problematičan dio koji se odnosi na pobunu dijela srpskog naroda u Hrvatskoj. S definiranjem ‘velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH’ kao agresora problem imaju mnogi povjesničari u Hrvatskoj, jer je po njihovom tumačenju rat u Hrvatskoj imao obilježja i agresije i građanskog rata. Tako je razmišljao i prvi zapovjednik 4. brigade Hrvatske vojske, pokojni general Ivo Jelić, koji je splitsku brigadu vodio na početku rata, u vrijeme najtežih borbi u srednjoj i južnoj Dalmaciji. O karakteru rata razgovarao je s Damirom Pilićem, novinarom Slobodne Dalmacije, u travnju 2013. godine: ‘Činjenica je da su se pobunili hrvatski Srbi, računajući na potporu JNA. A činjenica je i da su Hrvati provocirali iz Zagreba: Tuđman je rekao da je sretan što mu žena nije Srpkinja, Mesić je Srbima poručivao da iz Hrvatske mogu odnijeti samo zemlju koju su donijeli na opancima, a Đodan je govorio o šiljatim srpskim glavama. Također je činjenica da su Srbi prvi zapucali, jer je prva žrtva bio Hrvat, splitski vozač iz Dalme Vinko Elez. Dakle, pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je već onda druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku.’
Međutim, ta verzija ratnih zbivanja očito ne odgovara predlagačima novog Zakona o hrvatskim braniteljima, kao što ne odgovara ni voditeljima ni organizatorima političkih pritisaka na Milanovićevu vlast. Podsjetimo, oni su se više od 500 dana ‘borili’ pod šatorom ispred Ministarstva branitelja upravo s ciljem da se Zakon prekroji prema njihovim željama. Ispunjenje tih želja koštat će nas 525 milijuna kuna. Od toga 327 milijuna otpada na povećanje penzija, a ostalih 198 utrošit će se na druga braniteljska prava. Usput, majstori su se izborili i za ukidanje javnog Registra hrvatskih branitelja, tako da imena onih koji će se 26 godina nakon rata odjednom sjetiti da su zadužili domovinu nećemo lako doznati.
