>

novosti logo

Žalobni tango

Baveći se poreznom reformom, vlast je podigla buru u čaši ustajale vode dok istovremeno pod tepih gura glavnu temu. To je dugogodišnje propadanje hrvatske ekonomije koje se s vremenom prelilo na cijelo društvo

Rezultat će na kraju biti čista nula, iako će se svi u međuvremenu dobro zabaviti. Vlast će stvarati dojam u javnosti, ali i sama sebi, kako je energično zagrizla u reforme, HDZ-ovi koalicioni partneri će dokazivati da i oni imaju svoju glavu, opozicija će pokazivati zube i tvrditi kako ona sve to zna bolje, SDP će se čak dosjetiti da nije stranka liberalnog kapitalizma, mediji i ekonomisti će mudrovati bez kraja i konca, nešto će se sitno i promijeniti metodom mic tu, mic tamo, ali glavni problem će ostati isti. Hrvatska će i dalje tonuti prema dnu Europske unije, gdje u mulju leže snovi o drugoj Švicarskoj. Čitava velika i razvikana porezna reforma samo je laštenje kvaka na Titaniku koji nastavlja istim tragičnim kursom.

Nije problem u tome što vlast radi, već u onome što se ne želi ni pitati, a kamoli nešto poduzeti. To je zašto Hrvatska nezaustavljivo tone od trenutka kad se oslobodila okova Jugoslavije i komunizma. Zašto danas privređuje manje nego prije 40 godina? To se odnosi na sve vlasti i pa i na skoro sve političare koje smo imali u posljednjih 28 godina. Politička klasa pleše tango po istim žalobnim notama, gurajući glavu u pijesak i izbjegavajući čak i ekonomske aksiome. Tako se i sad, kad se po tko zna koji put raspravlja o smanjenju PDV-a, opet licitira sa životnim standardom osiromašenih ljudi. Kao, što manji PDV, tim niže cijene. Pri tom nitko ne kaže elementarnu istinu – da cijene određuje tržište, a ne porezi. Trgovci će uvijek tražiti najviše što mogu dobiti, a ako im roba koju nabavljaju postane preskupa, potražit će drugog dobavljača. I smanjivanje PDV-a na nekoliko prehrambenih proizvoda plus pelene vjerojatno će najvećim dijelom završiti u džepovima trgovaca. Oni će privremeno sniziti cijene, ali samo koliko im treba da previše ne naljute javnost (to će i reklamirati) i ako im računica pokaže da mogu zaraditi na većem prometu. Puna šaka brade.

Na pogrešnoj pretpostavci da manji porezi automatski dovode do nižih cijena, privatno zdravstvo je čak potpuno oslobođeno PDV-a. Time država navodno pogoduje svojim bolesnim građanima. Kako cijene ovise o ponudi i potražnji, privatne zdravstvene ustanove naplaćuju najviše koliko mogu, vodeći računa da ne ostanu bez pacijenata-kupaca. Liječnici u tom poslu, naravno, trljaju ruke i ne razmišljaju o odlasku na neko lukrativnije mjesto širom Europske unije. U odnosu političara (i ne samo njih) prema doktorima medicine ima još nešto, što nije samo naš fenomen. Jednostavno rečeno, ljudi im se, zlu ne trebalo, žele umiliti. I u Americi položaj je liječnika, kako je to pisao M. Friedman, bolji od drugih zanimanja s usporedivim kvalifikacijama.

Činjenica da se ovaj put ne smanjuje opća stopa PDV-a zapravo je pozitivna činjenica i mogla bi značiti da bar neki političari dobro misle. Oni se, doduše, opravdavaju da smanjenje PDV-a samo odgađaju i da je razlog tome što je riječ o porezu o kojem najviše ovisi stabilnost proračuna. Ali važniji od toga je razlog koji nitko ne spominje. To je briga o konkurentnosti domaće proizvodnje. PDV, naime, u jednakoj mjeri pogađa svu robu, uvoznu kao i domaću. Zato je, kad se već smanjuju porezi, bolje smanjivati one koje po prirodi stvari plaćaju samo domaći gospodarstvenici. To bi im omogućilo da njihovi proizvodi na policama prodavaonica budu konkurentniji Domaće je domaće, ali u našim uvjetima cijena, nažalost, prečesto igra presudnu ulogu. Uz prejaku kunu sve što može djelovati na domaću stranu vage i više je nego dobrodošlo. To vrijedi i za budućnost, pa se treba nadati da je smanjenje opće stope PDV-a odgođeno ad calendas graecas.

Ali to ne bi trebalo vrijediti za porezno opterećenje u cjelini. Pitanje je, međutim, smanjuje li se ono sada ili se samo diže umjetna magla i zabavlja narod? Da bi se porezi zaista smanjili, morali bi se prvo srezati proračunski rashodi. Oni se prikupljaju da bi se podmirili troškovi koji po prirodi stvari spadaju na državu ili koje je ona iz bilo kojih razloga prebacila na leđa poreznih obveznika. (Prije više od 300 godina Voltaire je u svom ciničnom stilu ustvrdio kako je jedina prava svrha države da uzima novac jednoj grupi ljudi i daje ga nekoj drugoj.) Sada se ukidaju dva, koja se namiruju tzv. naknadama, a ne porezima. To su naknade za zapošljavanje i za ozlijede na radu. Naknade su izmišljene da se na papiru ne bi povećavao budžet, ali da se ipak uzme novac. Sve zajedno sačinjavaju još jedan parabudžet. (U bivšoj Jugoslaviji to se zvalo izvanbudžetska bilanca, koju je Ante Marković ukinuo na samom početku svoje reforme.) Sam proračun zapravo se sada ne dira, ali se neke njegove stavke, kako se tvrdi, racionalnije i ekonomičnije preraspodjeljuju. To dobro zvuči, iako ni prigovori nisu bez logike. Ali pravi cilj bio bi osjetnije smanjenje proračuna, kako bi se mogli osjetno smanjiti i porezi. Pogotovo u zemlji čija je dijagnoza atrofirajuća administracija.

Baveći se poreznom reformom, vlast je, zajedno s cijelom političkom klasom, podigla buru u čaši ustajale vode, ali istovremeno gura pod tepih glavnu temu. To je dugogodišnje propadanje hrvatske ekonomije koje se s vremenom prelilo na cijelo društvo. U tom propadanju bilježe se tri faze, a u svakoj su presudnu ulogu odigrali ljudi koje je njihova sreća, a narodna nesreća dovela za kormilo procesa kojim je u Hrvatsku uvođen kapitalizam. U prvoj fazi ubrzano se provodila privatizacija, iako za racionalno poslovanje nije bitan oblik vlasništva, već tržište. Uspostavljanje partijske države uvjetovalo je rodijačku i dijasporsku pljačku (u prvom redu banaka), uništavanje poduzeća kao i tjeranje zaposlenih na ulicu i u prijevremenu mirovinu. U istoj su fazi stare ali stručne uprave zamijenjene podobnima s katastrofalnim učinkom. U drugoj je fazi stvoren ekonomski sustav koji je pogodovao uvozu i trgovini, a uništavao proizvodnju i izvoz. Hrvatska je ekonomija nekad bila izvozno orijentirana, pa je još ratne godine 1993. njen robni izvoz bio veći od uvoza. Pod učinkom nove politike, uvoz je uskoro postao duplo veći od izvoza, a na uvoznim poslovima i trgovini zgrtala su se bogatstva. Uništivši proizvodnju Hrvatska je odbila i strane investitore. I oni ulažu samo u novčarstvo, trgovinu i proizvodnju za domaće tržište. Točnije, u pivovare. Treća faza započela je rasprodajom monopolskih poduzeća. U prvom redu to je bio Telekom, a kad je godine 2000. došao na vlast SDP, prodan je prvi paket dionica Ine s nesrazmjerno velikim utjecajem kupca na upravljanje. Koliko se za to dobilo? Pola milijarde dolara, dakle točno onoliko koliko Hrvatska sada plaća 12 starih borbenih zrakoplova. U toj, trećoj fazi koja još traje, glavno je ipak bilo potpuno pretvaranje mnogih vodećih političara u kompradore, dakle zastupnike stranih interesa.

Kakva bi trebala biti prava reforma koja bi promijenila krvnu sliku ekonomije? Vjerojatno bi trebalo krenuti od zaštite vlastitih interesa, a onda mijenjati uvjete poslovanja u korist proizvodnje i izvoza. Dakle, trebala bi se kretati obrnutim redoslijedom od onog po kojem je ona uništavana. Jedino kad je riječ o privatizaciji, čini se da natrag nema. Tko je jamio, jamio je.

1/1