Pregovaračka turneja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija, na kojoj su od Washingtona pa do Bruxellesa dodavali nove priloge normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, urodila je uglavnom očekivanim i najavljenim plodovima, ali i hrpicom iznenađenja. Reakcije medija u Srbiji, na Kosovu, u neposrednom i širem njihovom okruženju redale su se po već ustaljenoj praksi i linijama podjele, s tek pokojim iskakanjem iz godinama zacementiranih tabora.
Jedan od odmaka od uhodanih i očekivanih stereotipnih reakcija dogodio se u beogradskom dnevniku ‘Danas’, u njegovu redakcijskom komentaru pod naslovom ‘Šanse su na našoj strani’. U njemu uredništvo ‘Danasa’, za koji brojni medijski eksperti tvrde da su jedine antirežimske i protuvučićevske dnevne novine u Srbiji, prvo konstatira da su reakcije na vašingtonski sporazum o ekonomskoj normalizaciji s Prištinom u Srbiji oprečne: ‘Dok vlast SNS slavi događaj kao istorijski proboj i dokaz da Vučić nije i neće počiniti kosovsku izdaju, odnosno priznati Prištini nezavisnost, dotle prkosna opozicija tvrdi da se svet sprda sa nama.’ Redakcija ‘Danasa’ zatim navodi da je ‘i opozicija u Prištini baš nezadovoljna. Dok vlast tvrdi da je u Vašingtonu potvrđen kosovski suverenitet, u Samoopredeljenju navode da su Gazivode podeljene sa Srbijom, došlo je do odricanja članstva Kosova u međunarodnim organizacijama, prihvaćeno je članstvo u balkanskom Mini-Šengenu i dat je izlazak Srbiji na Jadransko more’. Za ‘Danas’ je ta oprečnost u reakcijama u Srbiji i na Kosovu dobar znak: ‘Čim se diže tolika buka, to samo znači da je stvar više dobra nego što je loša i da se kreativnost glavnog pregovarača Grenela lepo ‘primila’. Posebno po srpsku stranu, imajući u vidu naše skorašnje istorijsko iskustvo. Kako se sada za Vučića govori da nije znao da je potpisao za Jerusalim, tako se 1995. govorilo da je Slobodan Milošević popio previše viskija pa nije shvatio da će po Dejtonskom sporazumu Brčko biti distrikt. Ipak, taj sporazum čija nas 25. godišnjica očekuje, je doneo mir i još uvek ga se tvrdo drži Republika Srpska. I ovaj sadašnji donosi neki mir. A u miru čak i sa vlašću kao što je Vučićeva, šanse su na našoj strani.’ Zbog toga uredništvo ‘Danasa’ zaključuje: ‘A to da li je sporazum isključivo u funkciji američke unutrašnje politike – pa i do NATO bombardovanja 1999. Srbije i Crne Gore verovatno ne bi došlo da nije bio pokrenut postupak opoziva protiv Bila Klintona. Za Srbiju je izuzetno važno da je uspela da se vrati na položaj američkog saveznika. A to što Amerika nije jaka kao ranije, kako tvrde naši nacionalisti – pa sami kažu da su Srbi uvek na strani slabijeg.’
I doista, godinama unatrag na svim stranama medijskog i političkog svijeta gotovo unisono se tvrdilo da će srpski državni poglavari službeno ući u Bijelu kuću tek kad se netko od njih odluči priznati državnu samostalnost Kosova. Vučić je u nju ušao i sjeo na običnu stolicu sučelice Trumpu zavaljenom u foteljčinu američkog predsjednika, ali nije priznao Kosovo. Štoviše, uspio se othrvati Grenellovom pokušaju da u sporazum koji je potpisao s Trumpom upiše obavezu Srbije da na kraju procesa ekonomske normalizacije s Prištinom, u doglednoj budućnosti, prizna kosovsku državnu samostalnost i suverenost. Kosovski mediji pišu da je uspio čak iz potpisanih sporazuma izbaciti naziv ‘Republika Kosovo’ i ostaviti samo ‘Kosovo’ kao subjekt potpisanih sporazuma. Naravno, Vučić je zauzvrat morao prihvatiti nekoliko američkih zahtjeva koje će malo teže progutati jer će njihovom realizacijom poremetiti dosadašnje odnose s Europskom unijom, Rusijom, Kinom, Turskom, Palestinom i brojnim drugim arapskim državama. Unatoč zlogukim prognozama da će zbog toga što je svojim potpisom obavezao Srbiju da diverzificira dobavu energenata, ponajprije plina, ući u sukob s Putinovom Rusijom, male su šanse da se to i dogodi, jer Rusija je na europskom tržištu dokazala da se bez većih teškoća može nositi s diverzificiranim tržištima plina, pa nema razloga da se isto ne dogodi i na malenom srpskom diverzificiranom tržištu. Slično je i s Kinom i njezinim takmičarskim performansama u tržišnoj utrci na širenju i razvoju 5G mreže, pogotovo na međunarodnim javnim natječajima iz kojih nije unaprijed izbačena, što joj se u Srbiji teško može dogoditi i pod pritiskom potpisanog sporazuma sa SAD-om.
Najviše prašine ipak se podiglo oko točke sporazuma kojom je Vučić obavezao Srbiju da u srpnju sljedeće godine preseli svoju ambasadu u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem. Zbog te točke mnogi u Srbiji i šire proglasili su Izrael najvećim dobitnikom srpsko-američkog sporazuma, kao i onog kosovsko-američkog, iako je to jedina točka u kojoj se ta dva sporazuma razlikuju, dok su sve ostale identične kao da su dio jednog zajedničkog američko-srpsko-kosovskog sporazuma. Vučićevo objašnjenje da je odbio potpisati identičnu točku o odnosima s Izraelom i preseljenju ambasade u Jeruzalem jer bi u tom slučaju Srbija zapravo podržala izraelsko priznanje Kosova i uspostavljanje njihovih diplomatskih odnosa, baca drukčije svjetlo na taj dio sporazuma.
Izrael naime nije Kosovo do sada priznao zbog sebe, a ne zbog Srbije, jer bi tim priznanjem dao šansu Palestini da, pozivajući se na kosovski primjer, samovoljno i mimo pregovora s Izraelom proglasi državnu samostalnost i suverenost. Komentirajući odluku da pristane da Srbija preseli svoju ambasadu u Jeruzalem, Vučić je poručio da će biti zanimljivo vidjeti hoće li Izrael doista priznati Kosovo i uspostaviti diplomatske odnose s njim. Srbija će, dodao je Vučić, pažljivo pratiti hoće li Izrael pritom poštovati srpske državne interese kao što je to do sada činio. Vučić je zapravo između redova poručio da će Srbija svoju ambasadu preseliti u Jeruzalem ako Izrael ne prizna Kosovo, a ako to učini, vidjet ćemo što će se dogoditi… Dakle, nije Trump radi američkih predsjedničkih izbora u nebrano grožđe zbog Izraela gurnuo samo Srbiju i Kosovo, nego i Izrael koji mora odlučiti hoće li priznati Kosovo i dati šansu Palestini da krene kosovskim stopama. Nekakav znak je i činjenica da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu zahvalio samo Vučiću na odluci da preseli srpsku ambasadu u Jeruzalem, a ne i Hotiju, iako je potonji pristao na međusobno priznaje Kosova i Izraela i otvaranje kosovske ambasade u Jeruzalemu, zbog čega je ekspresno dobio jezikovu juhu iz Turske i Europske unije.
Sve te točke sporazuma koje su Trumpa potaknule da radi predizbornih poena potpiše sporazume sa Srbijom i Kosovom o normalizaciji njihovih ekonomskih odnosa zamaglile su upravo tu njihovu ekonomsku suštinu na kojoj jaše i EU kao glavni pokrovitelj pregovora o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine. I premda se u potpisanim sporazumima radi o ekonomskim odnosima i projektima koje su i do sada Beograd i Priština više puta dogovarali i potpisivali, s izuzetkom minizapadnobalkanskog Šengena na koji Kosovo nije htjelo pristati, neposredno uključivanje SAD-a vjerojatno će pospješiti njihovu realizaciju, pogotovo ako pojedine američke kompanije iskažu interes da se uz financijsku podršku američke Međunarodne razvojne financijske korporacije uključe u njihovu realizaciju. Ne treba naime smetnuti s uma da su Haradinajeva i Kurtijeva vlada pale upravo zbog toga što su blokirale normalizaciju ekonomskih odnosa Beograda i Prištine i to tek nakon što se američka administracija neposredno uključila u deblokiranje procesa koje je jalovo vodila EU.
Da bi Trumpov predizborni izlet na Balkan mogao ljekovito djelovati na pregovore o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine sugerira i ishod briselske runde pregovora koju su početkom ovoga tjedna Vučić i Hoti skladno obavili uz posredovanje specijalista EU-a Miroslava Lajčaka, kojemu je asistirao američki izaslanik za zapadni Balkan Matthew Palmer. Zato i nakon povratka pregovora Beograda i Prištine iz Washingtona u Bruxelles ‘Danasova’ maksima – ‘šanse su na našoj strani’ – i dalje drži vodu.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
