>

novosti logo

Kultura Kultura

Žanr sa stigmom

Hancoxova knjiga o grimeu ne tematizira samo uspon, pad i ponovni uspon tog glazbenog fenomena. Autor koristi ovu vitalnu scenu kao podlogu za priču o Londonu, gentrifikaciji, rasizmu te srazu torijevaca i laburista

Nedavno objavljena knjiga ‘Inner City Pressure: The Story of Grime’ Dana Hancoxa temeljita je i sveobuhvatna kronologija grimea. Ovaj britanski glazbeni žanr, čiji su futuristički zvuk i agresivno, brzo, ekspresivno repanje nastali pod utjecajem britanskih elektronskih žanrova poput junglea i UK garagea i jamajčanskih formi poput dancehalla i reggaea, izazvao je kratku, ali snažnu eksploziju medijskog zanimanja za formu i izvođače početkom nultih. No umjesto britanskog odgovora na hip-hop, kako ga se često predstavljalo u medijima, grime se ubrzo ugušio morem zabrana poput zloglasne dozvole ‘form 696’. Ona je krajem desetljeća gotovo istrijebila klupske koncerte urbane glazbe, jer je od organizatora tražila iscrpne podatke o publici i izvođačima, i to pod prijetnjom šest mjeseci zatvora ili 20 tisuća funti kazne. Svemu je doprinio i nedostatak srednjostrujaškog interesa za njegovu najsiroviju, hiperlokaliziranu inačicu poniklu iz istočnog Londona, brušenu na piratskim radijskim postajama. Nakon što ga je krajem prošlog desetljeća pregazila razvodnjena electropop komercijalizacija koja je progutala čak i Dizzeeja Rascala, čiji fascinantni ‘Boy in da Corner’ iz 2003. još uvijek predstavlja najbolje dugometražno izdanje žanra, grime je sredinom tekućeg desetljeća oživio kao neočekivan i relevantan društveni fenomen. Njegovi dugo zanemareni veterani poput Skepte i Kanoa osvajaju nagrade i nastupaju na velikoj pozornici Glastonburyja, dok mlađe snage poput Stormzyja bez problema osvajaju britanske top ljestvice s debitantskim albumima.

Grime je uvijek najbolje funkcionirao kao opozicija establišmentu, a u Jeremyju Corbynu je prepoznata slična vrijednost

Hancoxova knjiga ne tematizira samo uspon, pad i ponovni uspon jednog glazbenog fenomena. Umjesto puke glazbene kronologije autor koristi ovu vitalnu glazbenu scenu kao podlogu za priču o Londonu, gentrifikaciji, rasizmu te srazu torijevaca i laburista kroz posljednja dva desetljeća. Uspon Blairovih novih laburista Hancox povezuje sa sve lošijim ekonomskim uvjetima u istočnom Londonu, u kvartovima koji sve više nalikuju na natrpane spavaonice. Motivaciju mladih MC-jeva ocrtava kroz promatranje raskošnog financijskog središta Canary Wharf s druge strane rijeke i više puta ističe važnost javnih obrazovnih ustanova i centara za mlade koji su figure poput Dizzeeja i Wileyja usmjerili na kreativno izražavanje. Izdana očekivanja Blairove ‘Cool Britanije’, popkulturnog optimizma nastalog na temeljima ogromnog uspjeha britpopa, pretvorila su se u futuristički D.I.Y. krik urbane mladosti prepuštene samoj sebi, kroz upotrebu dostupnog softwarea poput Music 2000 ili Fruity Loopsa. Za razliku od britpopa i širokog stilskog pojma electronice za koje se očekivalo da će priječi Atlantik i ponoviti ‘britansku invaziju’ iz šezdesetih, grime se koncentrirao na lokalno. Cijela scena je živjela kroz piratske radiostanice, piratske DVD-e amaterskih dokumentarista koji su protagoniste scene pratili bez glamuriziranja, kroz mixtapeove i internetske forume kao preteče društvenih mreža. Opisivanje tog grassroots pristupa srce je knjige ‘Inner City Pressure’, koja više od uspjeha bilježi preživljavanje.

Grime nije uspio ući u mainstream kroz crossover jer ga je dominantna kultura usisala, uglancala i na kraju ispljunula neprepoznatljivog i blijedog. No veterani žanra poput Wileyja, JME-ja i Skepte tvrdoglavo su se držali principa žanra oslanjajući se na vlastitu produkciju, distribuciju i promociju sadržaja. Nakon nekoliko godina pukog preživljavanja u podzemlju, grime, koji je u međuvremenu dobio i svoju apstraktniju, instrumentalnu inačicu, 2011. neočekivano oživljava tijekom londonskih prosvjeda zbog policijskog ubojstva Marka Duggana, prijatelja i poznanika brojnih grime izvođača, a u kojima ‘Pow’ Lethal Bizzlea postaje neslužbena himna. Ono što je počelo kao protest protiv policijskog nasilja ubrzo se pretvorilo u nasilni iskaz rasnih, klasnih i socijalnih tenzija, u čemu Hancox pronalazi korijen ponovnog uspona žanra prema relevantnosti. No upravo vezanje grimea ili srodnih pojava poput dancehalla uz društvene događaje poput navedenog upućuje na kompliciranu uzročno-posljedičnu vezu urbanih samoniklih glazbenih formi i takvih događaja. Naime, ako se u glazbi često koriste zvukovi metaka ili eksplozija kao perkusivni elementi, ako dominira nasilni kontekst, pozivi na fizičke obračune, kao i česta mizoginija, onda nije teško shvatiti zašto bi vlasti takvu glazbu odabrale za žrtveno janje, bez obzira na to što Hancox ističe da je dobar dio cijele te priče samo folklor. Grime nikad nije bio eksplicitno politična glazba, a njegovim tekstualnim sadržajem dominirali su uglavnom hvalisanje, lokalne priče i mačo natjecanje. No slično kao i u mnogim formama američkog hip-hopa, njegova poruka se krije dublje u kontekstu – u socioekonomskom položaju izvođača i fanova, koji u tom ‘uradi sam’ pristupu kapitalizmu, svojevrsnom ‘malom poduzetništvu’, pokušavaju stvoriti jedino svoje što imaju. Bolje mikrofon i laptop nego čarapa i pištolj.

Nakon godina u kojima su političke elite i s jedne i s druge strane spektra proganjale i nadzirale urbanu mladež kroz programe pojačavanja nadzornih kamera i demoniziranje nošenja majica i jakni s kapuljačama, politika je ‘promijenila ploču’. Konzervativni ministar kulture Matt Hancock tvrdio je tako da u autu sluša Skeptu, čiji je sjajni ‘Konnichiwa’ 2016. osvojio prestižnu nagradu Mercury. Hancock, naravno, nije znao navesti nijednu Skeptinu pjesmu. No dok su se konzervativci sramotili, istaknuti izvođači poput Stormzyja, JME-ja ili Novelista pronašli su svoju političku simpatiju u Jeremyju Corbynu, 68-godišnjem relativno friškom vođi laburista. Sve je rezultiralo neočekivanom i uspješnom kampanjom ‘grime4corbyn’, koja je Corbynu, uz nogometne navijače i indie rock fanove, bila još jedna popkulturna karika pomoću koje je privukao mlađu, dotad politički apatičnu populaciju.

Čitajući temeljitu Hancoxovu kronologiju i poznavajući povijest povezanosti glazbe s društvenim fenomenima, cijeli pokret nije toliko nelogičan. Grime je uvijek najbolje funkcionirao kao opozicija establišmentu; u Corbynu je prepoznata slična vrijednost, zalaganje za zajednicu i očuvanje vrijednosti poput besplatnog školstva i zdravstva, bez obzira na to kako će cijela priča završiti jednom kad i ako se dogodi uspon ove ‘ljevije’ inačice laburista do vlasti. Hancox povezuje i strategiju laburista za izvanredne izbore prošlog ljeta s digitalnim djelovanjem i organskim rastom izdavača poput Boy Better Know, odnosno oslanjanje na online zajednice za promociju, pomoću koji se kasnije širio sadržaj u koncentričnim krugovima.

‘Inner City Pressure’ završava na gorkoj slatkoj noti. S jedne strane, grime je postao bitan društveni i popkulturni faktor u Velikoj Britaniji, osiguravši kroz nagrade i društveni angažman legitiman status u britanskoj popkulturi, i kreativno i komercijalno. Ipak, njegova stigma lokalnog, problematičnog i nasilnog žanra prešla je u britansku inačicu čikaškog drilla, ultranasilne minimalističke verzije hip-hopa u kojoj dominiraju tematske preokupacije obračuna noževima i branjenja kvartovskih boja, a reputaciji mu nikako nije pridonijelo ni to što su u videima izvođači mahom maskirani i što su zločini izazvani hladnim oružjem doista u porastu. No, očito, glazba nije kriva za nezaposlenost i besperspektivnost, ona je odraz takvih prilika, a pravi krivac je politika koja stvara hrpu klinaca lišenih prilike da upoznaju svijet izvan svog kvarta. Drugim riječima, grime je svojim izvođačima omogućio da se izdignu iznad kvartovskog sivila, no ono će zauvijek biti tu, dokle god se ne promijeni politika onih koji odlučuju.

1/1