>

novosti logo

Kronika Kronika

Zapovjednik HV-a plakao mu je na ramenu

Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da to ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici. Nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno i sve je ličilo na san, prisjeća se Milan Kovačević kolovoza 1995.

Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo, kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću – moje konje. Ovako s puno mirnoće i sigurnosti u ono što govori, kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja.

- Znam da je to mnogima teško shvatiti, ali, sinko moj, to su bili konji! K’o čeljad. Sve su razumjeli i sve su znali. A znao sam, bogme i ja s njima. Pazio sam ih i mazio, a oni su to znali vratiti, Uvijek su me slušali, radili najteže poslove i bili važni članovi obitelji. Pratili su me od mog rođenja. Već kao trogodišnjaka, otac i djed stavljali su me u sedlo, pa u krug po dvorištu. Kasnije sam jurio po banijskim poljima, sve do Petrove gore, natjecao se s vršnjacima i prikrajkom oka pogledavao okreću li se djevojke za mnom. Ako se koja ne okrene, ja nazad oko nje u punom galopu, zaspem je prašinom. Vidiš, ostali su u ovim krajevima ljudi, ostale su kuće, njive, staze i proplanci. Ali nestali su konji. Jedini par konja u mom selu ovog trenutka je ovaj što visi na zidu moje sobe. Zato ih čuvam i svaki dan pogledavam. Dok su obavljali teške radove, orali, vukli balvane iz šume i zaprege, bili su dobri. Danas to rade motorne pile, traktori, ljudi se voze u automobilima i konji su odbačeni k’o stari opanci. Nepošteno – s puno žara govori vremešni Milan.

Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve mu vise oko pojasa bombe i pištolji poput Nikoletine Bursaća, sjedi i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi - Milan o susretu iz Oluje

Kovačević nije povratnik poput većine svojih sunarodnjaka i to zato što nikada nije napustio svoj dom. Jednostavno je, početkom svibnja 1995. s onemoćalom majkom ostao na pragu svoje kuće, pa što bude.

- Svi su govorili: ‘Bježi Milane, ubit će te’. Nisam ih htio poslušati. Nek’ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda da idem? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku. A tu su bili i konji – objašnjava Milan. Drugog dana Oluje, kada su hrvatski vojnici prolazili kroz selo, dogodilo se nešto što se samo događa u filmovima i što je ostavilo duboki trag u kasnijem Milanovom životu.

- Vojska je ušla u pusto selo. Prolazili su cestom, ulazili su u dvorišta, pregledavali ima li koga, a kad su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo k’o dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka’. Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da to ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici. Nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno i sve je ličilo na san. Kad se malo smirio, on reče da i on ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj i kada je vidio moju ljubav prema majci, da je srce jednostavno popustilo. Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve vise oko pojasa bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća, sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi.

Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakijetine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: Ostaj sa srećom! Potom on i njegova vojska nestadoše. Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno, pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi da sve moje komšije onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci, ni konjima. Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu – govori Milan Kovačević i dodaje kako je zbog geste mladog zapovjednika odlučio da ništa više ne traži od države, jer se sa onim suzama i sa onih 200 dinara, ništa se ne može mjeriti.

Nedugo zatim Milanu je umrla majka, pa je naslijedio njenih 1200 kuna mirovine. Imao je on prije toga opskrbninu za učešće u NOR-u jer je kao šesnaestogodišnjak otišao u partizane, a nije imao nikakvog drugog staža. Prije točno godinu dana, 1. siječnja 2014. opskrbnine takve vrste su ukinute i sve je prešlo u nadležnost Službe za socijalnu skrb. Od tada Milanu je ponuđena socijalna pomoć, a ne naknada za učešće u NOB-u, kao i tisućama drugih sudionika NOB-a koji nisu imali nikakvog drugog staža. Ali, u ovoj službi vrijede druga pravila. Želiš li socijalnu naknadu, eventualni višak zemlje i kuću predaj državi!

- Mislim da to nije u redu. Kao da nikada nisam bio antifašista i partizan. Nije mi jasno zašto se sada moram odreći kuće i zemlje, pogotovo stoga što je antifašizam u temeljima današnje Hrvatske. No, što je, tu je! Valjda su takvi propisi, ali kuće i zemlje ne dam. To je jedino što imam, otac je umro, majka je isto otišla, konji su davno prodani. Neću živjeti još dugo, ali i to malo što je ostalo želim proživjeti u svojoj kući i na svojoj zemlji. E, da onaj moj Nikoletina što mi ostavi 200 dinara i naplaka se sa mnom, nekako sazna da je moje učešće u NOB-u poništeno, kao da ga nikada nije ni bilo, on bi to već nekako sredio. Pa obojica smo se borili za današnju Hrvatsku, između tih borbi svega je pedeset godina. Ali, tko zna gdje je i da li me je zaboravio. Ja njega neću nikada, kaže sjetno Milan Kovačević.

1/1