Voćarstvo na Baniji i Kordunu, u posljednjih četvrt stoljeća palo je na niske grane. Nema organizirane proizvodnje, voćnjaci su zapušteni, ali još uvijek, iz drače i šikare strše i daju ploda stabla starih voćaka koje se odavno ne okopavaju niti obrezuju, ali su zadržale onaj čarobni i prepoznatljivi okus starih sorti koje polako izumiru i zauvijek nestaju.

Sve to nije promaklo Dejanu Velimiroviću, četrdeset i trogodišnjaku, rođenom Beograđaninu, čija je majka rođena u Topuskom i još prije 40 godina odselila je u Beograd. Redovito je, prije poslije rata, posjećivala rodnu kuću usred ovog turističkog mjestanca, a od svog rođenja, sin Dejan pratio ju je na tim putovanjima.

- Kraj mi se neobično dopao, posebno stoga što sam veliki ljubitelj prirode, a i moj posao na neki način vezan je uz selo i poljoprivredu. Naime, u Begaljici nedaleko Beograda, posjedujem veliki voćnjak na desetak hektara. Proizvodim nekoliko vrsta voća, ponajviše kajsije. Moje voće prodaje se širom Srbije, ali i inozemstva, pa moje kajsije možete naći i na tezgama u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme sve više razmišljam o tome da proizvodnju pokrenem i u Topuskom, rodnom mjestu moje majke. Čitava stvar već mi je u startu u dobroj mjeri olakšana jer je majka kuću prepisala na mene, pa na neki način imam solidnu bazu za početak organizirane proizvodnje. Najveća vrijednost ovog kraja je u tome da se ne treba posebno truditi da se pokrene ekološka proizvodnja. Pa ovdje je, već stoljećima, sve što raste, ekološko. Negdje su potrebni cijeli elaborati, zaštitne mjere, znanstvenici i agronomi kako bi pokrenuli ekološku proizvodnju. Ovdje na Baniji i Kordunu samo zasadi i niknut će ti sto posto ekološko! Nadaleko nema industrije, ništa nije zagađeno, a zemlja je prva klasa, najavljuje optimistički Dejan.

Najveća vrijednost ovog kraja je u tome da se ne treba posebno truditi da se pokrene ekološka proizvodnja. Pa ovdje je, već stoljećima, sve što raste, ekološko – Dejan Velimirović

Osim kuće, u Topuskom posjeduje i nekoliko hektara plodne zemlje, koja je uglavnom zapuštena, ali sve se to dade iskrčiti i preorati. Prije dvije godine dao je na ispitivanje sastav tla i potvrđeno je da je idealan za uzgoj voća, posebno kajsija, i to njegove najomiljenije sorte. Odmah je zasadio dvadesetak mladih voćaka i već nakon dvije godine imao je iznenađujuće velik i bogat urod. To je bio trenutak kada je donio konačnu odluku da u Topuskom podigne voćnjak. Jedna od prvih stvari koju Velimirović mora riješiti svakako je reguliranje privremenog boravišta u Hrvatskoj, kako bi se mogao posvetiti voćarstvu. Naime, po propisima, Dejan može u šest mjeseci po 90 dana boraviti na području RH, što se zove kratkotrajni boravak, no tako isprekidani kontinuitet otežao bi mu poslovanje.

- Obratio sam se Policijskoj upravi Sisačko – moslavačkoj, gdje su mi objasnili sve mogućnosti. Vrlo ljubazna voditeljica upravnih poslova Mirjana Silaj pojasnila mi je zakonske propise i čini mi se da ću prihvatiti njene sugestije. Naime, osnovat ću obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, registrirati ga uredno, platiti potrebne pristojbe i započeti proizvodnju. U tom slučaju moj boravak u Hrvatskoj ne moram svaki čas produžavati, već mi on vrijedi godinu dana, tako da proizvodnja neće trpjeti – kaže Dejan. Mira Velimirović, Dejanova majka, oduševljena je idejom da joj sin započne posao u Topuskom, njenom rodnom mjestu u kojemu je provela mladost.

- Topusko mi je oduvijek u srcu. Uglavnom poznajem ovdje sve ljude, pogotovo moje vršnjake s kojima sam išla u školu. Još i dan, danas ovdje srećem i moje profesore. U Topuskom boravim u nekoliko navrata više od pola godine. Jednostavno, moram doći ovdje. Mnogo toga se promijenilo, nekih ljudi više nema, nema ni nekih lijepih zgrada, srušene su, ali rat nije mogao srušiti odnose među ljudima, barem u mom okruženju. Kad god dođem, prijatelji, Hrvati i Srbi veoma mi se obraduju. Provodimo mnogo vremena u razgovorima i jednostavno uživamo u druženju. Moj pokojni otac Miloš, rođen 1905., kojega su svi ovdje poznavali jer je bio nadcestar, nije dijelio ljude po nacionalnosti, pa je i nas tako odgojio. Ja sam to prenijela na Dejana i kćer Snežanu, a Dejan opet na svog sina Aleksandra, mog unuka. – kaže Mira Velimirović. Desetogodišnji Aleksandar prati u stopu oca, naslijedio je njegovu ljubav prema prirodi i voćarstvu. Svaki dolazak u Topusko, njemu je svojevrstan praznik.

- Ovdje mi se jako dopada, stekao sam i nekoliko prijatelja, kupam se u bazenima, trčim po poljima, odlazim u šumu brati gljive i kestene, a kad se vratim u Beograd, dugo mi nedostaje Topusko. Jedva čekam da se vratim – objašnjava Aleksandar. Načelnik općine Topusko Vlado Muža itekako podržava odluku Dejana Velimirovića da pokrene proizvodnju voća u Topuskom.

- Itekako nam je u interesu da netko započne bilo kakav oblik poljoprivredne proizvodnje, naročito voćarstva u ovom kraju. U Općini nemamo direktne poticaje, ali stvaramo preduvjete, imamo određene bonitete u vezi infrastrukture i svega ostalog što je potrebno za pokretanje takve djelatnosti. Naši stručni suradnici učinit će sve da pomognu gospodinu Velimiroviću, ali i svakom drugom tko želi pokrenuti bilo kakvu poljoprivrednu djelatnost. To što je Velimirović državljanin Republike Srbije nimalo nema utjecaja. Naprotiv, idemo ka integracijama, pa su investicije iz regije itekako dobro došle. Na ovom području, dakle na samoj granici Banije i Korduna, stanovnika je sve manje. Sela polako odumiru, crkvena zvona uglavnom zvone za sahrane, ne za vjenčanja i rođenja, pa svaki dolazak u ovaj kraj, pogotovo ako se pri tome još i proizvodi, svesrdno pozdravljamo – objašnjava Vlado Muža.