>

novosti logo

Društvo Društvo

Zbog Jasenovca ustrajem u borbi za pravdu

Mi, pripadnici generacije koja se rodila nakon holokausta, dugujemo žrtvama obećanje da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bi pronašli one koji su žrtvovali toliki broj muškaraca, žena i djece samo zato što su bili okvalificirani kao neprijatelji Reicha, ili hrvatskom slučaju – ustaša

Ove godine, u kojoj Međunarodni dan sjećanja na holokaust obilježavamo na sedamdesetu godišnjicu oslobođenja logora Auscwitz, s čitateljima želim podijeliti osobnu priču.

Često me pitaju kako se nosim s brojnim preprekama koje otežavaju izvršenje pravde i s frustracijama koje me preplave kada vidim da zbog nedostatka političke volje ili zbog bolesti, pa i smrti, veliki broj pronađenih nacističkih zločinaca nikada neće dočekati ispitivanje ni izvršenje kazne. S obzirom da i u 21. stoljeću većina zemalja odugovlači sudske procese i na taj način dopušta da počinitelji strašnih ratnih zločina starije životne dobi umiru u miru i tišini, ovo pitanje je aktualno i u recentno doba.

Pri odgovoru na to pitanje uvijek ističem jedan primjer koji oslikava ogromnu patnju koju su zločinci nanijeli žrtvama holokausta. Iako se odigrala prije mnogo godina, ta priča me i dalje motivira i inspirira.

Najvažniji slučaj s kojim sam se bavio tokom tridesetogodišnjeg lova na naciste je onaj Dinka Šakića, jednog od pet zapovjednika logora Jasenovac koji je 1941. osnovala Nezavisna Država Hrvatska. U tom logoru su ustaše ubile na desetke tisuća nevinih Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista. Jasenovac, poznat i kao balkanski Auschwitz, bio je na zlu glasu zbog okrutnosti zapovjednika i stražara koji su osmislili jedinstvene metode mučenja kako bi svojim žrtvama omogućili što bolniju smrt.

Zahvaljujući Jorgeu Camarasu, argentinskom novinaru, naposljetku smo Šakića uspjeli locirati u Santa Teresiti te ga izručiti Hrvatskoj. Tokom suđenja, koje je započelo u ožujku 1999., iznesena su brojna svjedočanstva koja su Šakića dovodila u vezu sa zlostavljanjima, ubojstvima i vješanjem najmanje 20 logoraša. Iako je prikupljeno mnoštvo dokaza koji ovom zapovjedniku logora nisu išli u prilog, ishod procesa bio je neizvjestan budući da je u to vrijeme funkciju predsjednika države obnašao Franjo Tuđman, jedini čelnik neke od zapadnih zemlja koji je poricao holokaust. Također, veliki broj pripadnika hrvatskog društva tada je otvoreno simpatizirao Šakića i smatrao da ustaše nisu zločinci, već patrioti.

Zbog svega toga sam 4. listopada 1999. na zagrebački sud došao s velikom strepnjom. Tokom izricanja presude, sudnica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Polovicu nazočnih su činile Šakićeve pristaše, a ostatak su bili oni koji su molili da ga se osudi na maksimalnu kaznu zatvora.

Sudac Dražen Tripalo nije nas držao u neizvjesnosti, već nas je odmah obavijestio da je Dinko Šakić proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Jedna dio sudnice bio je presretan, a drugi bijesan i frustriran. Nakon izricanja presude došlo je do sukoba između Šakićevih pristaša i protivnika. Nastala je usijana atmosfera tokom koje su se izmjenjivali argumenti vezani uz presudu i događaje iz Drugog svjetskog rata.

Istodobno sam bio presretan zbog presuda i, s obzirom da ne znam hrvatski, zbunjen zbog onoga što se dogodilo u sudnici. A onda mi je netko prišao i na savršenom engleskom mi poručio da se vratim u Izrael i pozabavim onim što se tamo događa Palestincima. Prije nego što sam uopće razmislio kako da odgovorim na tu opasku, prišao mi je visoki, fino odjeveni muškarac koji mi se predstavio i rekao da za mene ima samo jednu poruku – hvala. Kazao mi je da bez mene nikad ne bi došlo do izricanja presude. Zahvalio sam mu, a potom mi je trebalo nekoliko trenutaka da me prevladaju emocije i da shvatim tko je zapravo taj čovjek.

Spomenuti gospodin je brat dr. Milana Boškovića, liječnika iz Crne Gore, koji je bio pripadnik grupe logoraša koja se u Jasenovcu pokušala izboriti za veće količine hrane. Šakić je osobno naredio da ih se sve objesi. Nakon što mu je Bošković kazao da ga kao Crnogorac radije strijelja nego vješa, Dinko Šakić je uzeo pištolj i pucao mu u glavu.

Presuda je označila kraj jednog životnog poglavlja za brata doktora Boškovića, koji nije ni sanjao da će ubojica njegovog brata biti kažnjen u hrvatskoj demokraciji. Njegove riječi zahvalnosti jedan su od glavnih motiva zbog kojih i dalje predano činim sve kako bih naciste doveo pred lice pravde.

Mi, pripadnici generacije koja se rodila nakon holokausta, dugujemo žrtvama obećanje da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bi pronašli one koji su žrtvovali toliki broj muškaraca, žena i djece i to samo zato što su bili okvalificirani kao neprijatelji Reicha, ili hrvatskom slučaju – ustaša.

Kada mi postane teško, uvijek mislim na obitelj Bošković i sjetim se da je jedna od najvećih zakletvi koju kao Židov mogu dati ona da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih ispunio navedeno obećanje za što veći broj žrtava.

Dr. Efraim Zuroff glavni je lovac na naciste i direktor Centra Simon Wiesenthal. Tekst je izvorno objavljen na portalu 'International Business Times', a na hrvatski ga je prevela i prilagodila Tamara Opačić.

1/2