>

novosti logo

Društvo Društvo

Zbogom partije

Građanska kritika stranačkog života i političkih partija prošla je, ugrubo govoreći, kroz tri faze. U prvoj su stranke promatrane kao oruđe razdora koje narušava društvenu harmoniju, u drugoj se kritiziraju enormna faktična moć koju su stranke zadobile u društvu i negativne tendencije u samim partijama poput korupcije i oligarhije, dok se u trećoj naglašava njihov neuspjeh u ostvarivanju društvenih funkcija

Odnos prema političkim strankama u procesima dugog trajanja u građanskom društvu izgleda poput klatna. Stranke se vide u jednom vremenu kao nužne i emancipirajuće, da bi već u drugom bile promatrane kao balast, smetnja, nešto što uništava društveni, a ne samo uže politički život. Pa ipak, shvatimo li pojednostavljeno postojanje građanskog društva kao fenomen ‘razvijenog’ svijeta star, kako gdje, od 200 do 500 godina, vidimo da su ove institucije preživjele sve krize sistema i da uporno perzistiraju do danas. I više od toga. Da parafraziramo Jamesonov izrijek o kraju svijeta zamislivijem od kraja kapitalizma, i ostanemo li u svojoj kritici unutar kapitalističke logike, možemo reći da bismo prije mogli zamisliti kraj kapitalizma negoli kraj stranačkog sistema u njemu. Živimo u vremenu više od jednog paradoksa. Svi vide da građansko višestranačje ne vodi nikakvom cvjetanju borbe mišljenja u kojemu se političke ideologije slobodno bore za prevagu u društvu. Prvi je paradoks dakle sljedeći: višestranačje, kako ondje gdje traje stoljećima tako i ondje gdje je ‘uvedeno’ tek (ali ponovno) oko godine 1989., proizvodi danas novo jednoumlje. U njemu nema politike, ako se ona shvati kao agonistička borba ideologija, već vlada ideološki mir, pod kapom dominantne ideologije bez alternative. To ne znači da nema bitaka među strankama kao frakcijama buržoazije te da one ne nastaju i ne nestaju, već ‘samo’ to da su te bitke bura u čaši vode. Koju nitko ne želi razbiti.

Po Ostrogorskom, partijska konvencija otela je od naroda oružje moralne prinude i okrenula ga protiv samog naroda. Ukratko, partijski sistem postao je negacija demokracije. Dosljedno tome, ovaj autor se zalaže za njegovo ukidanje

Nisu samo socijalisti bili ti koji su u svojoj kritici građanskog ili buržoaskog društva kritizirali i njegov parlamentarizam, kao vladavinu jedne klase nad drugom, koja je iz tog istog parlamentarizma, više ili manje, izgurana. Bez da ulazimo u detaljniju historizaciju stranačkog sistema, koji je počeo sumnjom u ove organizacije, da bi se nastavio kritikom njihove prevelike moći i skončao u skepticizmu i cinizmu suvremenosti koja ne gaji ‘nikakve iluzije’ spram stanja u strankama, a ipak im ni misaono, kamoli realno-politički, ne traži alternative, dolazimo do drugog paradoksa. Ne vjerujemo ni u jednu stranku posebno, a vjerujemo u stranački sustav kao takav, u cjelini. Tu se otvara i zasebni problem, koji zavređuje posebnu obradu, a to je da suvremena ljevica, nakon godina traženja alternativa ili lutanja (kako tko shvati), i sama vidi svoju jedinu budućnost u parlamentarno strukturiranim strankama. Koje bi trebale rasti i bujati, pa i po cijenu taktičkih savezništava s nelijevim opcijama, sve dok se ‘naši’ ne domognu većine u parlamentu, što se izjednačava maltene s uvođenjem socijalizma. A sve po onoj: tko traži na pravom mjestu, i dat će mu se. To je sve samo ne realna politika, jer dug je put od pukog izricanja socijalističkih zahtjeva do borbe koja bi ih društvu, točnije vladajućim klasama, stvarno nametnula.

No vratimo se građanskoj kritici stranačkog života i shvaćanja političkih partija kao neminovnosti u smislu nužnog zla demokracije. Preskočit ćemo rane kritike J. S. Milla, Rousseaua i Humea i usredotočiti se na kasniju literaturu. Ona se vrti oko sljedećih argumenata: umjesto da doprinose formiranju i izražavanju narodne volje, partije nameću narodu volju svojih rukovodstava. To bi mogla biti gruba definicija partitokracije. Drugi negativan stav prema partijama je da one umjesto dijaloga birača i izabranih, pojedinaca i parlamenta, nameću svoju treću stranu, vlastiti egoistični interes. Treći autori smještaju stranke u sferu neracionalnog, strastvenog života, čime one postaju ‘faktor remećenja’ skladnog funkcioniranja visoko razvijenog društva. Njih treba zamijeniti vlast stručnjaka i birokrata, ‘znanstvena politika’. A ‘kraju ideologija’ (a la Daniel Bell) treba odgovarati i jedan ‘kraj partija’ (npr. Ugo Spirito). Ova teza izraz je vjere u nepomućeni ekonomski progres, sve veću socijalnu pravdu koju ostvaruje građansko društvo, na temelju razvoja znanosti i tehnike. Iako živimo u doba cinizma i nihilizma, nevjerojatno je koliko ovaj kontrafaktički pozitivizam ima još uvijek svojih vjernika. Oni ne samo da čine onu ‘tihu većinu’ apologije postojećeg, već znaju postati i glasnima u svom čuđenju da postoje ljudi koji bi zamijenili građansko društvo nekim drugim, boljim. Što je, naravno, po ovima nemoguće. Ili, u drugoj varijanti, dovodi samo do krvi do koljenja.

Ugrubo, mogli bismo reći da je građanska kritika partija prošla kroz tri faze. U prvoj (18. i 19. stoljeće) stranke su promatrane kao oruđe razdora, organizacije koje narušavaju društvenu harmoniju. U drugoj fazi (kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća) kritika pogađa enormnu faktičnu moć koju su stranke zadobile u društvu i negativne tendencije koje se razvijaju u partijskim okvirima (korupcija, oligarhija). U trećoj fazi kritike političkih partija, za koju je pitanje traje li još uvijek, osim svoje prisutnosti na margini, naglašava se njihov neuspjeh u ostvarivanju društvenih funkcija. One više ne izražavaju stvarne probleme društva, niti za njih nude odgovarajuće solucije.

Tezu o neizbježno nedemokratskim odnosima u partijama, koji se ogledaju u dominaciji izabranih nad biračima, lidera nad članovima, elite nad masom, Robert Michels izražava poznatom rečenicom: ‘Tko kaže organizacija, kaže tendencija prema oligarhiji’

Moisey Ostrogorsky, koji se u svom obimnom djelu ‘Demokracija i organizacija političkih partija’ bavio uglavnom dvopartijskim političkim modelom Amerike i Engleske, ostavio je prvu veliku kritiku partijnosti, na koju se nastavljaju mislioci poput neizbježnog Roberta Michelsa, Mauricea Duvergera i drugih. Po Ostrogorskom, partije su vinovnici uniformizacije mišljenja, gubitka političke individualnosti građana i porasta političke apatije. Od instrumenata utjecaja naroda na vlast one su postale neprelaznom preprekom tom utjecaju. Partijska konvencija otela je od naroda oružje moralne prinude i okrenula ga protiv samog naroda. Ukratko, partijski sistem postao je negacija demokracije. Dosljedno tome, ovaj autor se zalaže za njegovo ukidanje!

Opis nedemokratske atmosfere u partiji koji daje ovaj pisac može se usporediti s najkritičkijim Michelsovim opservacijama o tzv. željeznom zakonu oligarhije. ‘Građaninu koji posjeduje pravo da govori i piše zatvaraju usta, ističući da je njegovo mišljenje uvreda za čast partije, za njenu slavnu zastavu… Agresivni žar radikalnih entuzijasta udružuje se sa buržoaskim egoizmom partijskih manipulatora da bi ugušili u udruženjima opoziciju, kritički duh i ta udruženja postaju u engleskom političkom društvu velika škola fanatizma, netolerancije, preziranja mišljenja drugog i sumnje koja unaprijed optužuje čestitost i iskrenost protivnika’, piše Ostrogorsky. Negativni procesi u internom životu partija stalna su, pa i pomalo opsesivna tema, građanskih kritičara stranaka. Oni tiraniju partija svode na tiraniju stranačkih lidera, koji su uzurpirali prava članstva i istisnuli ga iz procesa odlučivanja. Ako partijski okvir onemogućava afirmaciju samostalnih duhova, logična posljedica će biti da je ljudska kvaliteta lidera neizbježno niska. Lideri se oslanjaju na mediokritete i konformiste, pa stranke postepeno ostaju bez načela i pretvaraju se u ‘društva za eksploataciju vlasti’. Ostrogorsky prvi razrađuje podjelu partije na utjecajnu manjinu i neutjecajnu većinu, što je postalo elaboriranijom temom u Michelsa. Sve to povezano je s procesom birokratizacije, koji tada tek uzima maha, uvođenjem plaćenih funkcionera u stranke. Sloj partijskog činovništva, što je u svim partijama brzo rastao i jačao svoju moć, postao je predmetom interesa mnogih kasnijih istraživača. Michels se bavio ovim fenomenom u radničkoj partiji njemačke socijaldemokracije, a on je ostao u središtu kritike i takvih fenomena kakav je bio staljinizam.

No mi se ovdje nećemo baviti problematikom radničkih partija, bile one socijaldemokratske ili komunističke, odvojeno od građanskih kritičara parlamentarizma, jer ta tema zaslužuje posebnu obradu. Pa ipak, neki motivi se nužno preklapaju. Tako već u Ostrogorskog možemo naići na motiv ‘odumiranja partije’ koji on, naravno, tako ne zove, kao što ni nikakav socijalizam nije na horizontu njegove kritike. On želi samo ‘pravu demokraciju’, a ona je na neki način već na djelu u angloameričkom svijetu. Samo da ne smetaju te partije, koje svojim paušalnim štetočinskim djelovanjem narušavaju moguću idilu. Jer ako su slobode i prava građana već obezbijeđeni, a oni to po ovom autoru jesu, što će nam više stranke? One su na početku možda i mogle imati neku pozitivnu ulogu, no sada su samo zapreke. Jer vladavina se treba svesti na administriranje bez pomoći partije, a kontrolu nad administracijom ostvarivat će javno mnijenje i parlament. Umjesto partija, građani treba da formiraju ‘privremene partije’, ustvari udruženja koja prestaju postojati ostvarivanjem jednog određenog interesa, zbog čega su i stvorena. Strah od općih organizacija, koje djeluju kao posrednici između individue i društva, zajednički je mnogim građanskim misliocima. Ako je to kod Rousseaua bojazan od deformiranja ‘opće volje’, u Ostrogorskog je to bojazan od ugrožavanja širokog spektra interesa pojedinaca.

I tako dolazimo do nezaobilaznog Roberta Michelsa, čije je djelo ‘Političke partije – esej o oligarhijskim tendencijama u demokracijama’ postalo knjigom na koju se pozivaju i oni koji su je čitali i oni koji nisu. Jer ona traži odgovor na pitanje jesu li partije spojive s predstavničkom demokracijom. I daje odgovor koji je skeptičan, ali ne i nihilističan u mjeri da bi se autor zalagao za ukidanje stranaka, iako je često baš tako shvaćan.

Paralelno s oligarhijskim tendencijama dolazi do deradikalizacije partije, tj. do konzervativne promjene ciljeva. Partija zaboravlja zašto je uspostavljena i sve svoje snage preusmjerava na vlastito samoodržanje. Ona se od sredstva za ostvarenje nekih ciljeva pretvara u samosvrhu. Nekada jasno formulirani ciljevi sada ustupaju mjesto kompromisima, trenutak odlučnog klasnog obračuna za socijaldemokraciju odlaže se u nedohvatljivu budućnost. Predmet autorove analize je dakle Socijaldemokratska partija Njemačke, koja nakon Bismarckovih progona uspijeva organizaciono i politički toliko ojačati da se pred Prvi svjetski rat o njoj govori kao o ‘paralelnoj državi’. No to nije prvi slučaj u povijesti u kojemu su veliki uspjesi ujedno bili zalogom još većeg neuspjeha, promatra li se povijest sa stanovišta revolucije, a položaj i držanje njemačke socijaldemokracije kao primjer ‘urastanja u sistem’. Tezu o neizbježno nedemokratskim odnosima u političkim partijama, koji se ogledaju u dominaciji izabranih nad biračima, lidera nad članovima, elite nad masom, Michels izražava poznatom rečenicom: ‘Tko kaže organizacija, kaže tendencija prema oligarhiji.’

Kako polemizirati s tako apodiktičkim stavom? Nije čudo da ovaj autor nije imao direktnih nastavljača ove svoje opore i sumorne konstatacije. No što ona nama znači danas? Zašto se i ljevica ponovno gura da više osniva nove negoli osnažuje stare političke partije, u borbi za utjecaje u parlamentima svojih zemalja? Je li moguće doći do nekog novog socijalizma za 21. stoljeće parlamentarnim putem, bez nasilnih revolucija, karakterističnih za socijalizme 20. stoljeća? I to nakon svega što se u kritičkoj teoriji, ali i u praktičnom životu s partijama događalo? Na ova pitanja nema kratkog i jednostavnog odgovora. A da je tome tako govori nam sama historija radničkih partija u prošlom stoljeću. Jer uvedemo li, za potrebe analize i donekle shematski, oštro razlikovanje između građanskih i radničkih partija – socijaldemokracije, odnosno komunista – vidimo da je njihov odnos spram parlamentarizma prolazio različitim i krivudavim putovima prije no što su neki od njih osvojili vlast i počeli graditi socijalistički poredak.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3