>

novosti logo

Ždanov nije hteo da naše jedinice učestvuju u borbama za oslobođenje Beograda

‘Tek kad je Ždanov na svojoj koži uvideo da je otpor Nemaca mnogo jači nego što je pretpostavljao, složio se da u borbi učestvuju i naše jedinice’, napisao je Koča Popović 1948., kad su se zaoštrili odnosi sa SSSR-om. Novosti u tri nastavka donose izbor iz pisane ostavštine ovog intelektualca i partizanskog generala, koja je dio Legata Koče Popovića i Leposave Perović pohranjenog u Istorijskom arhivu Grada Beograda, a odnosi se na događaje poput završetka Drugog svjetskog rata, sukoba sa SSSR-om i smjene srpskih liberala

Konstantin Koča Popović legendarna je pojava Narodnooslobodilačke borbe i socijalističkog razdoblja jugoslavenske povijesti. Malo je njih koji su svojom biografijom usporedivi s Kočom Popovićem. Rođen je 1908. u bogatoj beogradskoj obitelji, s četiri godine s njome se seli u Švicarsku, školuje se kod dominikanaca. Prvo je naučio čitati i pisati francuski, tek kasnije srpski. Kočina je biografija mnogima dobro poznata. Školovao se u Parizu, bio je darovit književnik, zajedno s Markom Ristićem pripadnik beogradskog nadrealističkog kruga. Mlad je shvatio da književnošću neće promijeniti svijet, ali komunističkim djelovanjem bi, možda, i mogao. Književnost je stavio u drugi plan, revolucionarnu djelatnost u prvi. U Komunističku partiju Jugoslavije primljen je 1933. Sudionik je Španjolskog građanskog rata, u republikanskoj vojsci stekao je čin poručnika i ratno iskustvo koje će koristiti u Drugom svjetskom ratu. Sudjelovao je i u sukobu na književnoj ljevici boreći se za partijsku liniju, zajedno s Milovanom Đilasom i Edvardom Kardeljom, a protiv Miroslava Krleže. No za razliku od ostalih pravovjernih partijskih kritičara Krleže, on mu nije zanijekao književnu vrijednost i važnost.

Za prelazak Drine u veljači 1945. Popović lapidarno bilježi ‘neorganizovan – strah od Bosne – mnogo dezertera (streljanje)’. Ne navodi brojke, ali piše da su ‘gubici osetni, čak veći nego nepr.(ijateljski). Gubici uticali na moral; nastala izvesna apatija, pa i kod rukovodilaca’

Ratnu je slavu iskovao u Drugom svjetskom ratu. Bio je zapovjednik Posavskog partizanskog odreda, zatim prvi zapovjednik Prve proleterske brigade, pa Prve proleterske divizije, pa Prvog proleterskog korpusa, potom je bio načelnik Glavnog štaba za Srbiju, a kraj rata, kao general, dočekao je na mjestu zapovjednika Druge armije. Poslije rata nastavlja vojnu karijeru, nakon pokušaja bijega Arse Jovanovića u Sovjetski Savez 1948. godine postaje načelnik Generalštaba, a 1953. taj intelektualac i ratnik postaje ministar vanjskih poslova. I kao što su ga mnogi smatrali najboljim Titovim generalom, tako ga mnogi smatraju i najboljim Titovim ministrom vanjskih poslova. Na funkciji je ostao 12 godina. Nakon pada Rankovića postao je potpredsjednik federacije, a posljednja politička dužnost bila mu je ona člana Predsjedništva SFRJ. Ostavku je dao i u političku mirovinu otišao u jesen 1972. godine, nakon sloma srpskih liberala.

Od svih jugoslavenskih komunista Popović je vjerojatno bio najbliže idealu komunista-internacionalista. Pozornost javnosti ponovno je privukao koncem osamdesetih. Godine 1988. objavljeni su njegovi ratni zapisi ‘Beleške uz ratovanje’, a sljedeće je Aleksandar Nenadović objavio ‘Razgovore s Kočom’. Popović pozornost javnosti privlači i nedvosmislenom osudom Slobodana Miloševića i njegove politike. O Miloševiću je govorio kao o ‘pacovu’ zbog kojega ćemo ‘biti u krvi do kolena’. Mrski su mu bili nacionalisti, kako Milošević tako i Tuđman (smatrao je da je Milošević svojom nacionalističkom politikom omogućio uspjeh Franje Tuđmana i HDZ-a na izborima u Hrvatskoj 1990. godine). Nije volio ni Dobricu Ćosića za kojega je zaključio da je ‘Srbenda’. Za sebe je govorio da nije Srbenda, da je Srbin po rođenju, a inače Jugoslaven. Umro je u Beogradu 20. listopada 1992., točno na 48. obljetnicu oslobođenja toga grada u Drugom svjetskom ratu. Koča Popović u mladosti je bio književnik i ratnik, u zrelim godinama političar i diplomat, a u starosti čovjek razočaran u sistem koji je stvarao i u koji je, po svemu sudeći, ipak i dalje vjerovao.

Koča Popović i njegova druga, nevjenčana supruga Leposava Lepa Perović Istorijskom arhivu Grada Beograda ostavili su velik legat. Više od 60 arhivskih kutija Kočine ostavštine, više od 40 kutija ostavštine Lepe Perović, gotovo 8.000 knjiga, osobne stvari, fotografije. Tek je mali dio te ostavštine bio objavljen prije proljeća 2005. godine, kad je postala dostupna javnosti. Taj mali dio odnosi se na Drugi svjetski rat i objavljen je u Kočinim ‘Beleškama uz ratovanje’. Potpisnik ovih redaka je prije 15 godina nekoliko dana u Istorijskom arhivu Grada Beograda istraživao ostavštinu Legata Koča Popović – Lepa Perović. Istražen je tek dio kutija Kočine ostavštine, točnije one čiji se sadržaj odnosi na razdoblja u kojima su se zbivali važni i dramatični događaji, poput završetka Drugog svjetskog rata, sukoba sa SSSR-om, burnih vanjskopolitičkih zbivanja sredinom pedesetih godina (Beogradska i Moskovska deklaracija, mađarska i sueska kriza), razdoblja srpskih liberala i drugo. Spletom okolnosti, gotovo ništa od istraženog u ovih 15 godina nije objavljeno, tek jedan nevelik članak u ‘Vjesniku’ u proljeće 2005. godine.

Za jugoslavenske je komuniste raskid sa SSSR-om i Staljinom drugo herojsko razdoblje. Ono prvo, razdoblje rata i NOB-a, bilo je ključno za stvaranje države, ovo drugo bilo je ključno za emancipaciju partije, posljedično i države

U osobnim bilješkama Koče Popovića mnogo toga nema, ali štošta ima. Primjerice, njegove zabilješke vođene krajem rata ne govore mnogo. Nema bilješki koje se odnose na razdoblje neposredno nakon završetka rata, a što bi zbog onoga što se u domaćoj javnosti uobičajeno naziva pojmom ‘Bleiburg i križni put’ i zločina počinjenih neposredno nakon rata bilo zanimljivo. No zato njegove osobne bilješke otkrivaju zašto je u listopadu 1972. godine, na sastanku na kojem je Tito srušio liberalno vodstvo Srbije, Koča Popović, iako je to vodstvo simpatizirao i podržavao, šutio. Tajnu njegove šutnje krije iscrpan zapis nastao dan prije početka tog višednevnog sastanka nakon kojega je dao ostavku i povukao se iz politike. Popović je bilješke zapisivao u blokove malog formata. Pisao je sitnim rukopisom, često na francuskom jeziku, a mnoge su bilješke popraćene crtežima, uglavnom ženskih glava.

Iz njegovih bilješki nastalih pri kraju rata (to su jedine bilješke objavljene prije 2005. godine u ‘Beleškama uz ratovanje’) jasno je da stanje u tadašnjoj Jugoslavenskoj armiji nije bilo ni izbliza onakvo kakvim se uobičajeno predstavljalo. Nasuprot raširenoj slici o borbenoj i visokomotiviranoj vojsci, bilješke Koče Popovića otkrivaju niz problema s kojima se on kao zapovjednik Druge armije suočavao. Disciplina je bila problematična, odnos prema oružju aljkav, a ni motivacija, barem povremeno i barem u dijelu jedinica, nije bila na osobito visokoj razini. U bilješci od 13. ožujka 1945. godine Popović piše da se disciplina sporo učvršćuje. Potrebno je provesti ‘vojničke mere, bezuslovno potčinjavanje’. Da mnogo toga nije bilo organizirano na zadovoljavajućoj razini jasno je i iz njegovih rečenica u kojima piše da je ‘obavezno stvoriti odgovornost prema oružju, protiv familijarnosti na dužnosti’. U nastavku spominje ‘propisno pozdravljanje i raportiranje. Naš vojnik ne voli anarhiju i samo treba probuditi postojeće tradicije’. Problemi nisu postojali samo na razini vojnika, postojali su i na razini zapovjednika i to, čini se, na visokoj razini. Komandant Druge armije spominje ‘nedovoljnu pripremu operacija i nedovoljnu upornost’.

Da je problema bilo i da Popović u ožujku nije bez razloga takve pojave bilježio jasno je pročita li se nešto ranija bilješka od 22. veljače. Tada je bio u istočnoj Bosni i to je vrijeme prelaska Drine. Za taj prelazak Drine Popović lapidarno bilježi ‘neorganizovan – strah od Bosne – mnogo dezertera (streljanje)’. Iz tih nekoliko riječi zaključuje se da prelazak Drine nije dobro vojno planiran ni izveden, da psihološka priprema nije bila zadovoljavajuća, a nije se oklijevalo primijeniti ni najteže disciplinske mjere – strijeljanje dezertera. Takva priprema operacija, u kombinaciji s energičnim otporom neprijatelja, rezultirala je velikim gubicima. Popović ne navodi brojke, ali piše da su ‘gubici osetni, čak veći nego nepr.(ijateljski). Gubici uticali na moral; nastala izvesna apatija, pa i kod rukovodilaca’, a kod tih rukovodilaca vojno znanje je ‘vrlo malo’. Suočavao se i s logističkim i tehničkim poteškoćama jer ‘vojnici ne primaju oružje – p. m. (puškomitraljezi) ne dejstvuju (od 12 – 10 ne dejstvuje)’.

Veljača i prodor u istočnu Bosnu očito su bili tegobni za Jugoslavensku armiju. Ne samo zbog velikih napora nego i zbog toga što se sve odvijalo ‘bez urednog snabdevanja’. Dapače, ‘bez uredne evakuacije ranjenika. Uopšte bez dovoljno transportnih sredstava, artilj.(erija) sva prebačena na konjsku vuču, no i tu velike teškoće zbog velikog procenta uginulih konja (nedostatak stočne hrane), nedostatak municije, veza slaba’.

Popović se osvrnuo i na oslobodilačku ulogu Crvene armije u Jugoslaviji i na to što o tome govore ‘novopečeni ‘teoretičari’ gotovo svih partija zemalja narodne demokratije’. Očito ga itekako smeta što partije koje jedva da su se borile u Drugom svjetskom ratu lekcije drže KPJ, koja se iskalila u ratu

Poseban problem bilo je neiskustvo vojnika. Narodnooslobodilačka vojska prodrla je u kasno ljeto i ranu jesen u Srbiju nakon teških borbi. Bila je to strateška odluka, a za nju su postojala najmanje dva razloga. Jedan je spajanje sa sovjetskom Crvenom armijom i zajedničko izvođenje operacija oslobođenja Srbije, u kojima je Crvena armija dala velik doprinos. Drugi je razlog stanovništvo Srbije. Naime, nakon sloma ustanka u Srbiji u jesen 1941. godine ona je bila relativno mirna, a to znači da je u njoj bilo mnogo mladića koji nisu bili mobilizirani ili se nisu priključili nijednoj od brojnih međusobno zaraćenih vojski. Taj ljudski potencijal bio je za partizane iznimno važan. Da bi ostvarili političke, ali i teritorijalne ciljeve, bila im je potrebna velika vojska, mnogo veća nego što je bila do tada, a jedina koja je mogla dati velik broj vojnika bila je Srbija. Zapadno od nje, posebno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, golem broj ljudi bio je uključen u različite vojske i jedva da se još koga moglo mobilizirati. Posljedica toga je masovna mobilizacija u Srbiji u kasnu jesen 1944. i početkom 1945. godine, ali većina mobiliziranih nije prošla zadovoljavajuću vojnu obuku. Osim toga, partizani mijenjaju način ratovanja. Dotadašnji primarno partizanski, gerilski način ratovanja zamjenjuje klasični frontovski način za koji ni iskusne jedinice, borci i zapovjednici nisu bili dovoljno spremni. Posljedica svega toga bili su veliki gubici, posebno na Srijemskom frontu. U to doba, koncem veljače 1945. godine, glavninu Popovićeve Druge armije činile su manje iskusne divizije iz Srbije.

Na sve se to u bilješkama osvrnuo Koča Popović. U već spomenutoj analizi od 22. veljače, u odjeljku ‘stanje u našim jedinicama’ bilježi da su sve pretrpjele velike gubitke, a ‘gotovo bez ikakvog iskustva morale (su) biti bačene u teške borbe’. Mladići su doista nepripravni poslani u borbu. ‘Vojnici ne poznaju oružje, ne znaju da nišane, česti zastoj autom.(atskog) oružja (zašto?)’, piše Popović i malo dalje dodaje ‘mogli su se borci naučiti da nišane’.

I rukovodioci su trpjeli velike gubitke, a oni mladi nisu dobili dovoljnu pomoć starijih. Popović je prigovorio i zbog ‘odsustva političkog rada’. Nije spomenuo političkog komesara, ali jasno je da je ta kritika izrečena na račun političkog komesara Druge armije Blaža Lompara. Posljedica svega toga su ‘delim.(ična) apatija, delim.(ično) opadanje morala i borbenosti, gubljenje svake perspektive’, a i disciplina je slaba. Mnogima uopće nije bilo jasno zašto se u početkom 1945. godine bore protiv Nijemaca. Karakterističan i iz vizure običnog, nedavno mobiliziranog vojnika logičan stav je glasio: ‘Zašto se tući protiv Nemaca kada odlaze iz naše zemlje?’

Drugo proučavano razdoblje u Istorijskom arhivu Grada Beograda odnosilo se na 1948. i rezoluciju Informbiroa. S obzirom na važnost tih događaja za jugoslavenske komuniste, Koča Popović je o tome ostavio neočekivano malo zapisa. Za jugoslavenske komuniste Drugi svjetski rat i Narodnooslobodilačka borba koja je prerasla u socijalističku revoluciju bili su ishodišna točka njihove vlasti, a za vlast im je ključna bila državna nezavisnost. No sve do raskida sa Sovjetskim Savezom 1948. Jugoslavija je bila najvjerniji sljedbenik Staljinovog i staljinističkog SSSR-a. Jugoslavija je bila izrazito staljinizirana zemlja, takav je bio stil vladavine KPJ i u tome je daleko odmaknula u usporedbi s drugim zemljama koje su postale ili su, poput Čehoslovačke, tek postajale potpuno sovjetiziranim zemljama. Za jugoslavenske je komuniste raskid sa Sovjetskim Savezom i Staljinom drugo herojsko razdoblje. Ono prvo bilo je ključno za stvaranje države, ovo drugo bilo je ključno za emancipaciju partije, posljedično i države. Nakon posjeta Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića Moskvi u veljači 1948. godine bilo je jasno da mnogo toga u odnosima dviju država i partija nije u redu. Staljin je ponizio jugoslavensku delegaciju iskoristivši protiv nje jugoslavenske vanjskopolitičke ambicije vezane uz moguću balkansku federaciju, slanje vojske u Albaniju i ulogu jugoslavenskih komunista u grčkom građanskom ratu i svemu tome pridodao nekoordinaciju vanjske politike sa sovjetskom vanjskom politikom. Koncem veljače Sovjetski Savez pojačao je pritisak na Jugoslaviju i odbio je produžiti trgovinski ugovor. O odnosima dviju država i partija Politbiro CK KPJ raspravljao je na tajnoj sjednici 1. ožujka i tada je prvi put postavljeno pitanje politike SSSR-a i nastajućih ‘ideoloških razmimoilaženja’. Politbiro je na toj sjednici zaključio da politika prema Sovjetskom Savezu ostaje ista, ali i ‘da smo dužni da bdijemo nad interesima naše zemlje’. Za tajnu sjednicu Politbiroa ubrzo je saznala sovjetska ambasada u Beogradu. Član Politbiroa Sreten Žujović Crni o svemu je obavijestio ambasadora Lavrentijeva. Žujović je zbog svog priklanjanja sovjetima i suradnje s njima završio u zatvoru, iz kojega je pušten 1950. i potom djelomično rehabilitiran, čak je nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. ponovno bio primljen u Partiju. Sljedeći važni datumi bili su 18. i 19. ožujka 1948. – u samo dva dana Sovjetski Savez je iz Jugoslavije povukao sve svoje, i civilne i vojne, instruktore.

Popović je ostavio zapis o tome. Njega je 18. ožujka u 14 sati posjetio Barkiv, zadužen za vojne instruktore. I ‘zadržao se 15 minuta. Saopštio mi da po naređ.(enju) ministra – odlaze. Rekao mi i koja je zvanična formulacija za to: neljubazni odnosi prema sovj.(etskim) savjetnicima, što čini njihovo dalje zadržavanje ovde necelishodnim. U razgovoru rekao je da se očevidno radi o drugim, dubljim razlozima’. Tih 15 minuta bilo je sasvim dovoljno da Popović i Barkiv popričaju i o politički manje važnim, ali životno ne tako nevažnim pitanjima. Barkiv je zamolio Popovića da njegovu vilu ustupe Sidoroviču (sovjetskom vojnom atašeu u Jugoslaviji), a kazao je i da ‘misli da ne treba nikakav ispraćaj’.

Popović je 20. kolovoza 1948. napisao zabilješku ‘iz razgovora sa P’ (pri čemu nije jasno tko je P). U drugoj točki te bilješke otkriva da su ozbiljne razlike između Sovjeta i Jugoslavena postojale još za vrijeme rata i to u pitanju vođenja velikih i ključnih vojnih operacija. Popović piše da ‘gen.(eral) Ždanov nije hteo da naše jedinice učestvuju u borbama za oslobođenje Beograda. Njega se politička strana cele stvari nije uopšte ticala, on uopšte nije bio u stanju da ju razume… Tek kad je Ždanov na svojoj koži uvideo da je otpor Nemaca mnogo jači nego što je pretpostavljao, složio se da u borbi učestvuju i naše jedinice’.

Sudjelovanje Crvene armije u borbama za oslobođenje Jugoslavije bila je važna točka sukoba Tito – Staljin. Sovjetska strana udarala je tamo gdje su jugoslavenski komunisti bili najponosniji – na njihov ratni put. Sovjeti su ratovanje jugoslavenskih komunista od 1941. do 1945. omalovažavali, oduzimali mu svaku važnost, a u tome su im sekundirale ostale komunističke partije okupljene u Informbirou, čija je ratna biografija bila često jedva spomena vrijedna u usporedbi s ratnom biografijom KPJ. Osim toga, Moskva je jugoslavenskim komunistima spočitavala da negiraju oslobodilačku ulogu Crvene armije u Jugoslaviji. U trećoj točki bilješke Popović se osvrnuo na tu ulogu Crvene armije u Jugoslaviji i na to što o tome govore ‘novopečeni ‘teoretičari’ gotovo svih partija zemalja narodne demokratije’. O njima Popović piše da ‘oni oslobodilačku ulogu Crvene armije ističu naknadno, kada se to već desilo. A mi smo je isticali za vreme borbe, svojom borbom. Oni je ističu sada, naknadno rečima. A mi smo je isticali onda, u borbi, na delu. Pa koje od ovoga dvoga predstavlja veće priznanje Crvenoj armiji?’ Očito ga itekako smeta što partije koje jedva da su se borile u Drugom svjetskom ratu lekcije drže KPJ, koja se iskalila u ratu.

‘Mi smo dokazali onda, na delu, za vreme borbe, pa i u vreme kada je Crvena armija bila u teškom položaju, da verujemo u nju – jasno, zato što smo verovali u SSSR (nečitko) u oslobodilačku ulogu njegove armije… Oni nam kažu: da, vi ste mogli to i to da postignete tada i tada zato što je Crvena armija prethodno postigla to i to tada i tada… Je li to tačno? Tačno je. A u čemu je onda razlika između njih i nas? U tome što smo mi to tvrdili i iz toga izvukli praktične konzekvence onda, a što to oni tvrde sada, pošto u svoje vreme nisu izvukli iz svog tadašnjeg stava nikakve praktične konzekvence. To je jedno. Drugo oni ne vide da ovakvim negiranjem sami sebi skaču u usta. Jer, ako se svi naši uspesi imaju tumačiti na bazi uspeha Crvene armije – što je potpuno pravilno – zašto to nije onda važilo i za njih?’ pisao je Koča Popović.

Nastavak na ovom linku.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2