>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Zdravko Petković Daleko od predratnog prosperiteta 

Šibenik je 1988. bio na drugom mjestu u SR Hrvatskoj po stupnju razvijenosti. Takvom rezultatu najviše je doprinosio TLM, tvrtka s preko 5.600 zaposlenih, plaćama koje su bile oko 50 posto veće od tadašnjeg prosjeka, vrlo visokom dobiti te velikim ulaganjima u modernizaciju postrojenja

Zdravko Petković dugogodišnji je direktor šibenske Tvornice lakih metala (TLM) koji je na njenom čelu bio od 1981. do 1995. te od 2000. do 2004. godine. Među ostalim, Petković je bio zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske u mandatu od 1978. do 1982. godine, kad je obnašao i funkciju predsjednika Odbora za privredne djelatnosti. S Petkovićem smo razgovarali o gospodarskoj i političkoj situaciji u Šibeniku.

Koliko je razvoju Šibenika, nekad jakog industrijskog i lučkog grada, pridonio TLM?

Prema tadašnjim glavnim ekonomskim pokazateljima, Šibenik je 1988. godine zauzimao drugo mjesto u SR Hrvatskoj po stupnju razvijenosti. Takvom rezultatu najviše je doprinosio TLM, tvrtka s preko 5.600 zaposlenih, plaćama koje su bile oko 50 posto veće od prosjeka, vrlo visokom dobiti te velikim ulaganjima u modernizaciju i izgradnju novih postrojenja. Naravno da su i ostale tvrtke iz sektora industrije (TEF, Poliplast, Revija, Remontno brodogradilište, Drvoprerađivač) doprinosile razvoju grada, ali je uloga TLM-a bila dominantna. Svakako treba pridodati i značajne turističke kapacitete iz tog vremena (Solaris, HP Primošten, Vodičanka, Rivijera, Slanica), a značajnu ulogu imali su Luka Šibenik, Autotransport, trgovačko poduzeće Šibenka i drugi. U tom razdoblju nezaposlenih u Šibeniku gotovo da nije ni bilo. U TLM-u i TEF-u su uglavnom radili ljudi iz šire okolice (Drniš, Benkovac, Knin), dok su domicilni Šibenčani dominantno radili u raznim službama lokalne, republičke ili savezne uprave. Takva struktura zaposlenika bila je pogodna za česte antagonizme, a nerijetko i za zavist te omalovažavanje rezultata koje je ostvarivalo gospodarstvo. Za razliku od njih, Zadrani su bili jedinstveni u zaštiti interesa svog grada i njegovog napretka.

Osamdesete godine prošlog stoljeća karakterizira i vrlo visoka potrošnja električne energije i ekološki problemi. Samo TLM i TEF trošili su preko 1,6 milijardi kWh električne energije ili 10 posto ukupne potrošnje električne energije Hrvatske u tom vremenu, a ekološki problemi su bili posebno naglašeni u elektrolizi aluminija, TEF-u i Luci Šibenik. Blizina elektrolize aluminija i TEF-a gradu te zastarjela ili promašena tehnologija za pročišćavanje štetnih plinova, uvelike su doprinijele nastanku averziju građana prema tim tvornicama. Ako se tome pridoda i Luka s pretovarom glinice, anoda, petrol-koksa, fosfata i slično, može se konstatirati da je Šibenik u to vrijeme bio poprilično ekološki ugrožen.

U čemu se krila uspješnost TLM-a?

Primarnom proizvodnjom aluminija, aluminijskih poluproizvoda i finalnih proizvoda ostvarivao se ukupni prihod od preko 200 miliona USD, od čega preko 70 posto u izvozu. Na takve rezultate (dobit je svake godine iznosila minimalno 40 miliona USD) svakako su utjecale slijedeće činjenice - Međudržavni ugovor o aluminiju između SFRJ i DDR-a, relativno povoljne cijene električne energije i vrlo stimulativne mjere izvoza tadašnje savezne Vlade (na primjer, izvoz u SAD bio je stimuliran s preko 30 posto). Vrlo ozbiljni problemi u poslovanju TLM-a pojavili su se 1990. godine, kada su nestale sve spomenute pogodnosti. Naime, te godine ujedinili su se SRNJ i DDR, zbog čega su Nijemci jednostrano raskinuli ugovore. Također je porasla i cijena električne energije za 100 posto, a monetarna politika savezne Vlade se gotovo raspla. Sve je to snažno uzdrmalo TLM, a posredno i ostatak šibenskog gospodarstva. Samo te godine TLM je pretrpio štetu od blizu 100 miliona USD-a.

Kako je TLM preživio ratno doba, s obzirom na suradnju s Aluminijem Mostar?

U rujnu 1991. raketirano je visokonaponsko postrojenje, što je uzrokovalo prestanak proizvodnje aluminija u Šibeniku. Zbog energetske izoliranosti cijele Dalmacije prestala je i proizvodnja u TEF-u, a praktično i u svim ostalim poduzećima. Nakon par mjeseci TLM je postupno obnovio proizvodnju u pogonima prerade aluminija, ali na vrlo niskoj razini. Pri tome su se koristile zalihe aluminija na skladištu te se uvozio sirovi aluminij, uglavnom iz Rusije. Tako niska proizvodnja uglavnom se izvozila i to vrlo otežano u zapadnu Europu. Time je osigurano preživljavanje i koliko-toliko zadržavanje tržišta. Nakon što je donesena politička odluka da se obnovi proizvodnja aluminija u Mostaru, 1997. godine je potpisan i dugogodišnji ugovor o obvezi Aluminija Mostar da opskrbljuje TLM  aluminijem koji se prerađuje u valjane i prešane proizvode. Tada se situacija u TLM-u donekle stabilizirala. To je stvorilo i pretpostavku da se razmišlja i o modernizaciji te izgradnji nekih novih kapaciteta. Tako je krajem 1999. godine započela izgradnja nove, suvremene tople valjaonice koja je započela s proizvodnjom krajem 2003. godine. Time su se stvorile pretpostavke za znatno povećanje proizvodnje, proširenje asortimana proizvoda i niže troškove. Opskrba aluminijem iz Mostara, uz određene teškoće uvjetovane opskrbom električnom energijom, uglavnom je funkcionirala.

Kako je protekla privatizacija TLM-a?

Privatizacija TLM-a intenzivirala se 2005. godine. Predviđeno je da se najprije privatiziraju neke netemeljne djelatnosti, a potom i osnovne (valjaonica i prešaonica). U kolovozu 2005. godine je potpisan ugovor o prodaji prometne djelatnosti jednoj slovenskoj tvrtki sa sjedištem u Zagrebu. Nakon toga su uslijedili prosvjedi lokalnih prijevoznika, blokade prometnica…Odlukom Skupštine TLM-a, ugovor je raskinut, a TLM je platio desetostruki iznos na ime naknade štete. Nakon toga su raspisani neobvezujući natječaji za prodaju valjaonica i prešaonice, na koje su se javile neke poznate europske firme iz područja proizvodnje i prerade aluminija. Potom su trebali uslijediti i obvezujući natječaji, no umjesto toga su otpušteni savjetnici IBM-a i donesena je odluka da se TLM privatizira u cijelosti. Bez obzira što su se na raspisane natječaje javile pojedine firme, TLM je u drugom i trećem krugu za jednu kunu prodan tzv. Hrvatskom konzorciju.

Privatizaciju je vodio tadašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec, a cijeli proces nadzirao je Ivo Sanader. Naravno, Vlada je prethodno donijela odluku o preuzimanju svih kreditnih obaveza TLM-a. U međuvremenu je veći broj tvrtki (Dalekovod, Konstruktor, Feal) 'izišao' iz TLM-a, a jedan suvlasnik, Aluflekspack Zadar, čiji je stopostotni vlasnik bila Hypo banka, prodao je svoje udjele, dok je Zagrebmontaža jedina ostala. Zašto je izabran Hrvatski konzorcij, a ne druga inozemna tvrtka čija je ponuda bila povoljnija za 70 milijuna eura? Što je od ugovornih obveza izvršeno? Kako su 'izvisili' mali dioničari? Ta pitanja su ostala otvorena. Kako je znao reći jedan naš političar – neka institucije rade svoj posao.

Lani se u Šibeniku na vlast ponovno vratio HDZ. Kakva je trenutna politička klima?

Zadnjih desetak godina u Šibeniku su se izmjenjivale političke opcije. Bilo koja politička opcija (SDP ili HDZ) uvijek radi isto - smjenjuje i postavlja 'svoje' ljude, kritizira svoje prethodnike i priprema se za slijedeće izbore. Utjecaj lokalne uprave na gospodarski razvoj nije velik jer o tome odlučuje kapital, a ne gradonačelnik. Smatram da lokalna uprava treba osigurati neke pretpostavke za privlačenje kapitala (prostorni planovi, oslobađanje od nekih lokalnih davanja i slično). Trenutno se HDZ i SDP svađaju oko nekog križanja u gradu, što je žalosno i smiješno.

Kolika je vjerojatnost da se Šibenik ponovno razvojno pokrene?

Uređenjem gradske plaže Banj te jedne od tvrđava stvorene su pretpostavke za ozbiljniji razvoj turizma u samom gradu. Također, nova industrijska zona Podi ima sve pretpostavke za razvoj gospodarskih subjekata, napose malog i srednjeg gospodarstva. No, dok je 1987. godine Luka Šibenik ostvarila promet od 1,7 miliona tona, prošle joj je promet bio svega 0,4. Nema više uvoza glinice i anoda za potrebe TLM-a, nema uvoza i izvoza za potrebe TEF-a, a bitno je smanjen uvoz i izvoz za Petrokemiju. Dobro je da je manje zagađenja, da je u velikom dijelu Luke napravljeno parkiralište za automobile, a tu je i novo pristanište za kruzere. Dakle, nešto se ipak događa. No, daljnji gospodarski razvoj Šibenika ovisit će o eventualnim potrebama pojedinih gospodarstva kao i o daljnjem razvoju Petrokemije i sličnih tvornica.

1/1