Novosti

Kultura

Zdravo, dragi Krleža

Otvaranje Centra Miroslav Krleža u privatnom stanu u zagrebačkim Mlinovima govori prije svega o vrijednoj inicijativi grupe građana, ali istovremeno upućuje na problematičan ili, najblaže rečeno, ignorantski odnos Grada Zagreba i države prema ovom književnom velikanu

Prvi zvuci Nove godine (...) Kako kržljavo zvuči danas ‘Sretno novo’. Pa ipak, eto, i u paklu čestitaju ljudi jedni drugima od veselja što su još uvijek tu.

Miroslav Krleža, ‘Dnevnik’, 2. januara 1943.

Prag ima Kafku, Frankfurt je na tri etaže projektirao svoj Goethe-Haus, Pariz je odavno uredio Balzacov dom, dok se Tolstojeva velebna kuća-muzej može posjetiti u Jasnoj Poljani, dvjesto kilometara udaljenoj od Moskve. S obzirom na navedeno, šezdesetak kvadrata privatnog zagrebačkog stana u kojem je prošlog tjedna otvoren Centar Miroslav Krleža govori prije svega o vrijednoj inicijativi grupe građana, ali istovremeno upućuje na problematičan ili, najblaže rečeno, ignorantski odnos Grada Zagreba i države prema književnom velikanu koji je obilježio dvadeseto stoljeće.

Ova je privatna inicijativa već izazvala stanovite pozitivne reakcije, stoga nemam ništa protiv da se Grad i Ministarstvo kulture, koji dosad nisu ništa konkretno učinili, predomisle i zdušnije podrže trajnu ideju Centra – kaže inicijator projekta Goran Matović

Centar Miroslav Krleža otvoren je 29. prosinca, na 36. obljetnicu književnikove smrti, na adresi vijugave i brdske Lovćenske ulice 85a, skrivene na obroncima zagrebačkih Mlinova, odakle pogled seže na podsljemenske ogoljene vrhove. U stanu u kojemu Krležina fotografija s početka 1930-ih i deseci njegovih knjiga na policama upućuju na recentni događaj, okupilo se malo, ali probrano društvo ljubitelja i poštovatelja njegova lika i djela.

Dramski umjetnik Goran Matović, autor koncepta projekta Centra i dugogodišnji voditelj Festivala Miroslav Krleža, koji je oko sebe okupio tridesetak umjetničko-savjetničkih i inih suradnika, kazao je da je prostor Centra oblikovan kao maketa prostora kako ga zamišljaju u potkrovlju vile Rein na Krležinom Gvozdu 23. Takvim bi Centrom pojačali interes javnosti za Krležu i njegovo djelo, za promišljanje njegove literarne ostavštine, odnosno budući stalni Centar Miroslav Krleža trebao bi okupljati intelektualnu snagu Zagreba i Hrvatske. Bilo bi ondje mjesta i za manju kazališnu dvoranu, čitaonicu, restoran i bar i štošta drugo.

- Centar u privatnom prostoru je maksimum koji u ovom trenutku mogu napraviti Hrvatska i Zagreb. Ovdje ću formirati umjetnički tim, okupiti ljude koji će pokrivati određene dionice projekta i ovdje će biti mozak budućeg Centra. Možda će se nešto povremeno događati, jer ipak je to privatni prostor. Na ovaj smo način skrenuli pažnju na sve što bismo željeli napraviti u budućnosti. Premda Grad Zagreb i država nisu dosad ništa konkretno učinili u smislu budućeg Centra, smatram da je ova privatna inicijativa već izazvala stanovite pozitivne reakcije, stoga nemam ništa protiv da se Grad i Ministarstvo kulture predomisle i da zdušnije podrže trajnu ideju Centra na Gvozdu. Ondje je problem što su stanari u sudskom sporu zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, a moja je ideja bila da u potkrovlju tamošnje vile Rein napravimo prvu fazu Centra. To treba riješiti Grad, a sve ide jako sporo. Otuda ovaj korak ka privatnom prostoru, a za sada smo uspostavili domenu krleza.hr koja je platforma za konfiguraciju tog Centra u budućnosti - kazao je Matović za Novosti.

Okupljenima je ekskluzivno pokazao nalivpero, fascikl s Krležinim rukopisom pod naslovom ‘Francuski otpor’ i knjigu s posvetom, što je dobio od književnika za susreta u njegovu stanu na Gvozdu 5. prosinca 1973. godine. Prepričao je krajnje zanimljiv Krležin odnos s pjesnikom Tinom Ujevićem. Priča počinje u trenutku kad Matović govori Krleži da se nakon njega (uredio je Krležin kolaž poezije i proze) namjerava baviti Ujevićem. Krleža ga je nato upitao: ‘Što će vam taj bezveznjak?’ ‘Oprostite, Ujević nije bezveznjak, već kolosalan lik, koji se neprekidno ispovijeda u svojoj poeziji i prozi i ja ću fragmente njegova opusa montirati u njegovu zamišljenu ispovijest’, odgovorio je Matović. ‘Lukavo’, kazao je Krleža, ‘montirajući Ujevića prikrivate lošeg pisca.’ Potom je načas zastao i nastavio: ‘Recite, taj vaš Ujević, pa kakva je to pjesma: Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam…’, izrecitirao je do kraja Tinovu ‘Svakidašnju jadikovku’. Na kraju je kazao: ‘Znate, ja s tim vašim Ujevićem nisam bio nikakav prijatelj. Jednom smo se sreli ispred Lovačkog roga, ja sam skinuo šešir, pružio mu ruku, a on me odgurnuo i nastavio dalje svojim sitnim i ubrzanim korakom. Dva genija teško podnose blizinu.’

Valja prosvjedovati protiv ideje da nam Krleža ne treba, da ga je previše; da smo ga apsolvirali i pročitali u literarnom i izvanliterarnom smislu – istaknula je Lada Čale Feldman

Isječke iz ‘Balada Petrice Kerempuha’ nadahnuto je izveo glumac Boris Svrtan, a Perica Martinović, predsjednica Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, zahvalila je poetično Matoviću za tako vrijedan projekt. Teatrologinja Lada Čale Feldman kazala je kako se u prvi mah može činiti da je okupljanjem u privatnom stanu riječ o sastanku nekog tajnog društva, no prije svega valja prosvjedovati protiv ideje da nam Krleža ne treba, da ga je previše, da već ima spomenik, memorijalni dom pa i njegovim imenom nazvan Leksikografski zavod; treba prosvjedovati protiv ideje da smo ga apsolvirali i pročitali u literarnom i izvanliterarnom smislu. Dodala je da upravo nasuprot toj pretpostavci nastaje Centar Miroslav Krleža.

- Osobno vidim potrebu da se radi na Krležinim prijevodima romana i drama jer postoji potreba za njegovom internacionalizacijom. Nadam se da će ovaj Centar imati svoje digitalne programe gdje ćemo nalaziti te prijevode i poticati nove. Nadam se da će to biti prostor s jednom kazališnom dvoranom, javnim čitanjima i podsjetnik na prostor intelektualne, kulturne i književne legitimacije Hrvatske koje se nećemo morati sramiti - dodala je Lada Čale Feldman.

Službeni dio programa u Mlinovima završio je Tomislav Brlek, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, koji je podsjetio da je Krleža sve u životu postigao sam, bez ikakve institucionalne podrške. Pokrenuo je brojne časopise, njegove drame dobile su onomad pet Demetrovih nagrada: nagradili su ga ljudi kojima nije bio odveć simpatičan, ali drugog izbora (očito) nisu imali.

Krleža poslije Drugoga svjetskog rata, kao čovjek u godinama za mirovinu koji se više nikome nije trebao dokazivati, pokreće Leksikografski zavod i enciklopedijske projekte. Do danas izlaze dva časopisa koja je osobno pokrenuo, ‘Republika’ kao nastavak ‘Književne republike’ i ‘Forum’. Brlek je rekao da je važno da se Krleža čita i izvodi izvan Hrvatske, kako u bližoj regiji tako i u Mađarskoj, Beču i drugdje. Krleža nije važan samo kao eksponat u muzeju, već kao živ autor oko kojega se mogu odvijati različiti eksperimenti. Uputio je i na činjenicu da je u jednom od mnogobrojnih razgovora sa svojim biografom Enesom Čengićem Krleža dobro predvidio putanju svoje recepcije rekavši, između ostalog, sljedeće: ‘Kad ja umrem, onda će prvo reći da to ništa ne valja, da sam to sve postigao zahvaljujući svojim političkim vezama, da sam gušio razvoj naše kulture i književnosti i doći će potpuni zaborav, a onda će se netko sjetiti da ima tu nekog boga i vraga, pa opet ništa, pa će se opet netko sjetiti i reći… pa ljudi, imali smo pjesnika…’

Mogli smo čuti i ocjenu da je Krleža pisac budućnosti. Pitamo Matovića što je pod tim mislio.

- Krleža je predvidio ulazak u EU i u nekim tekstovima nepogrešivo anticipirao budućnost. I to čak do 2800. godine. Sve je u takvim simetrijama i sve se nepogrešivo obnavlja. To je mučno jer se povijest i prizori ponavljaju, javljaju se novi ratovi i antagonizmi, kao i ljudska glupost. Prizori se obnavljaju, samo se akteri mijenjaju - kazao je Matović.

U neformalnom dijelu programa poslužene su Krležine omiljene slastice, kafe-kremšnite pristigle iz jedne zagrebačke slastičarnice. Priupitali smo Tomislava Brleka, inače člana Savjeta Centra, što je Krleža nama danas i koliko nam zapravo znači.

- Krleža nam danas znači jednako koliko je značio i u svoje vrijeme. Neki orijentir, rekao bih, kojega baš i ne volimo jer nam govori gdje smo i kako smo, što nam se baš i ne sviđa. Kaže nam da smo tu gdje jesmo zbog toga kakvi smo, uglavnom smo si sami krivi, što se može iščitati iz njegovih analiza suvremenih povijesnih i političkih zbivanja. Uglavnom, Krleža nije bio nikad aktualniji - smatra Brlek.

Arhitektica i spisateljica Suzana Matić ističe da se Krležu naprosto ne može zaobići.

- Što se tiče odnosa mog književnog rada i Krleže, on nije neka aktivna misao u tom radu, već prije talog kojega nismo ni svjesni, a koji je opet utkan u naše biće. U tim prvim svjesnim čitanjima onoga što nas zanima i čemu se vraćamo, Krleža je sasvim sigurno prisutan. Sve te drame i sudbine i sve što smo čuli, pa i to da je Krležinu dramu moguće adaptirati i prenijeti na neku plantažu u Americi u vrijeme Građanskog rata, govore o svevremenskim pričama koje su mnogi iskusili i prošli. Pa ipak, tu je Krleža apsolutno nedostižan. Pogotovo njegove drame, koje intimno ponajviše volim - rekla je za Novosti Suzana Matić.

Za pisca i filmaša Peru Kvesića Krleža je figura koja je ostavila nezaobilazan trag u hrvatskoj književnosti. Za razliku od mnogih koji su Krležu izučavali kao pojavu, Kvesić smatra da je zanemarena upravo dimenzija njegovih tragova, za koje vjeruje da su prisutniji nego što bi se danas reklo.

- Jedna od tema koja me jako zanima, dijelom i zbog toga što sam i osobno učestvovao u toj priči, jest politički sukob sredinom osamdesetih između Stipe Šuvara i Mike Špiljka. Ta priča danas ima narativ po kojemu je Šuvar bio mračni bad guy, a Špiljak nešto pozitivno, nešto što je vodilo prema Švicarskoj. Pa ipak, mislim da bi jedno relativno ovlaš sagledavanje tog sukoba pokazalo paralelu između sukoba na književnoj ljevici u kojemu je Krleža desetljećima ranije sudjelovao. Vratimo li se u osamdesete, možemo reći da su šuvarovci bili krležijanci, jer su se neprestano pozivali na njega, citirali ga i nastojali nastaviti njegov trag. Krležino djelo danas je uvelike nepoznato stoga što se ionako malo čita i malo zna, no također smatram da su tragovi onoga što je radio daleko prisutniji nego što bi ljudi u prvi mah rekli - kazao je Kvesić za Novosti.

U prilog tome možda govori i pismo podrške koje je inicijatoru Centra Goranu Matoviću (nenadano?) uputila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, a u kojemu ističe kako cijeni njegova dugogodišnja nastojanja za uspostavom kulturnog središta ‘koje ne bi bilo samo čuvar uspomena na hrvatskog književnog velikana, nego i ishodište za afirmaciju i revalorizaciju njegovog raznolikog i višestrukog doprinosa hrvatskom književnom, kulturnom, društvenom i političkom životu’.

Možda bi baš na ovom mjestu Krleža jetko poentirao: ‘Zašto u našim pijanim noćima prevladavaju anegdote i vicevi s tako jezivom dosadnom ustrajnošću?’

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više