Prošlo je zamalo četvrt vijeka od rata, a u Lici je još prisutno njegovo nasljeđe?
U Oluji smo otišli odavde, no došli su Hrvati iz BiH i neki iz Hrvatske kojima su dali imanja i imovinu; po povratku, mnogi od nas su godinama čekali da uđu u svoje kuće. Do prije petnaestak godina bilo je tenzija i trzavica, ali sada ima i suživota, jer svi vide da su ekonomski problemi, koji su uvelike posljedica rata, najteži i zajednički. Zbog njih je u posljednje tri godine iz Lapca otišlo mnogo mladih. Pilanu su prošle zime zatvorili radi nedostatka repromaterijala. Komunalne službe rade, kao i Elektra, a sada ovdje ima i mnogo policije jer smo u pograničnoj zoni preko koje prolaze migranti. Tu je i nekoliko ugostiteljskih objekata, uz ostalo i moj. Opskrba strujom sada je, za razliku od desetak godina prije, super: nestane je samo za oluje. Uvijek govorim da je moj kraj fantazija u kojoj je lijepo živjeti, ali ništa za njegov razvoj, od turizma do stočarstva, nije osigurano. Zahvaljujući Štrbačkom buku na Uni, mogli bismo biti kao Plitvice, no država ne pokreće tu priču. I ideja o tvornici gipsa je suluda: tko može tri kilometra od izvora Une graditi nešto takvo!?!. To bi bila katastrofa, nije sporno da bi se otvorila nova radna mjesta, ali takav bi pogon rastjerao još više ljudi.
Ima li u Lapcu još dovoljno zaposlenih i aktivnih koji bi mogli podržati takve razvojne ideje i planove?
Ima nas nešto malo i puno pokušavamo, ali nam država odmaže jer je zatvorila 130 kilometara granice od Bihaća do Knina. S pograničnom propusnicom ja npr. mogu otići u bosanskohercegovački Martin Brod, ali turisti to ne mogu. S bosanske je strane uz Unu nacionalni park, s a naše nije, premda dijelimo tu rijeku. Ovaj kraj treba probuditi, pa makar govorili da se to čini radi zapošljavanja građana srpske nacionalnosti. Svjedoci smo, naime, da je u ovoj državi sve manje i Hrvata i Srba: jednog ćemo se dana probuditi i vidjeti da ovdje žive neki drugi ljudi.
Koji su vas razlozi ponukali da se pridružite Udruženju porodica ubijenih, nestalih, odvedenih i zatočenih Protiv zaborava ako nitko od vaše obitelji nije stradao u ratu?
Ja sam i jedan od osnivača te udruge; premda mi nitko od porodice nije stradao devedesetih, osjetio sam ljudsku potrebu da se uključim u takvo što, jer su Srbi u Hrvatskoj još u grču i strahu, a mnogi ne žele pričati o svojim mukama i problemima. Stoga sam se s prijateljem Mićom Martinovićem uključio u rad Udruženja, da takvima budemo pri ruci. Apeliram i na ostale da nam se pridruže u što većem broju, jer veća masa ljudi može više učiniti i bolje pričati o nestalima i tragično stradalima. I onima koji su izgubili najmilije govorim isto, ali njih je sve manje: neki su otišli, neki umrli, a nekih nema ovdje zbog raznoraznih razloga, pa i svojevrsne neke sebičnosti. Ovo jesu teška vremena, ali ljudi moraju biti aktivni i govoriti o problemima.
Više ste puta upozoravali na devastaciju spomenika posvećenih NOB-u: kako je sada u Lici stanje po tom pitanju?
Doima se da se antifašizam svodi na 27. jul i Dan ustanka, no dobro je da i to postoji kakva su vremena. Spomenici su doista u velikom broju rušeni, a tek su neki obnovljeni. U mom je selu bio spomenik koji je nakon Oluje srušen, a njegovi ostaci bačeni, premda u Ustavu ove države piše na kakvim je temeljima nastala. Suludo je što se dešava: naravno, bilo bi abnormalno skupo obnoviti tri hiljade spomenika, ali nije ih ni trebalo rušiti.
Što očekujete od ove godine i kakvi su vam aktivistički planovi?
Volio bih da mladi ljudi ovdje imaju bolju perspektivu. Imam tri sina, mlađi je otišao raditi u Berlin, a dvojica su još tu: ne budu li imali priliku zaposliti se kad završe fakultete, i oni će otići. Opet, nedostaje nam i staračkih domova, kako starije sugrađane ne bismo morali seliti u druge sredine, kamo teška srca i s tugom odlaze provesti svoje posljednje dane. Nedostaje nam u Donjem Lapcu i Srbu starački dom koji bi ih prihvatio a u kojem bi se mogle zaposliti žene koje ionako teže dolaze do posla, ali i neki liječnik.
