>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Žene na vrhu

Dominacija žena, koje su u 2019. stvarale književne događaje i dobivale najvažnije nagrade, uočljiva je i na našim listama prijevodne proze. U samom vrhu, uz Knausgaarda, našle su se Svetlana Aleksijevič i ‘Rat nema žensko lice’ te Rachel Cusk s prva dva romana trilogije ‘Oris’

Za razliku od svijeta, s knjigom je u 2019. sve bilo u redu; knjige su u dobrim rukama. Prema nedavnom istraživanju, osamdeset posto svih čitatelja romana u Americi, Kanadi i Velikoj Britaniji su žene. Kako izvještava ‘Guardian’, žene ne samo da kupuju više romana od muškaraca, žene i više pohode književne festivale, više ih ima iskaznicu knjižnica, u većini su kao čitateljice audioknjiga, članice književnih društava i polaznice literarnih radionica. Kada je 2005. Ian McEwan na ulici dijelio knjige iz svoje biblioteke, žene su uzimale i po tri odjednom, a muškarci su sumnjičavo promatrali ponuđeno i odgovarali: ‘Nah, nah. Not for me. Thanks mate, but no.’ McEwanov je zaključak bio da žene, u skladu s uvriježenim mišljenjem, spašavaju roman; petnaest godina kasnije možemo proširiti tezu proizašlu iz njegova eksperimenta i zaključiti da žene spašavaju knjigu kao takvu.

Na samom kraju drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća žene tradicionalno i dalje opismenjuju, žene većinom čitaju i žene sve više pišu. A konkretno 2019., žene također stvaraju književne događaje godine i dobivaju najvažnije književne nagrade. Olga Tokarczuk je 2019. proglašena dobitnicom Nobela za 2018.; Margaret Atwood i Bernardine Evaristo podijelile su ovogodišnjeg Bookera; Jokha al-Harthi dobitnica je International Bookera za 2019.; književni događaj godine predstavljao je objavljivanje novog romana Elene Ferrante.

Dominacija žena uočljiva je i na našim listama prijevodne proze. Prošlu godinu obilježili su nastavci ‘Moje borbe’ Karla Ovea Knausgaarda, završetak trilogije ‘Vernon Suboteks’ Virginie Despentes i završetak kvadrologije ‘Genijalna prijateljica’ Elene Ferrante. I ove godine imamo Knausgaarda, s posljednjom, šestom knjigom ‘Moje borbe’ i romanom ‘Proljeće’ iz serijala godišnjih doba. A u samom vrhu s Knausgaardom ovoga puta su Svetlana Aleksijevič i ‘Rat nema žensko lice’ te Rachel Cusk s ‘Orisom’ i ‘Tranzitom’, prva dva romana trilogije ‘Oris’.

‘Rat nema žensko lice’ je malj, knjiga-malj. Bjeloruska dobitnica Nobela za 2015. sakupila je svjedočanstva i priče žena koje su se u sovjetskom Velikom domovinskom ratu borile kao snajperistice, kurirke, tenkistice i medicinske sestre. Taj opsežan novinarski posao, snimljen na audiokazete i prenesen onako kako je ispričan u raznim kuhinjama Minska, Lenjingrada i Sverdlovska, knjiga je koja udara u noge, lomi kosti. ‘Rat nema žensko lice’ knjiga je o snazi antifašizma, knjiga o borbi i žrtvi građana Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu (čiju je hrabrost Hitler opisao kao spoj pravoslavnog i komunističkog misticizma), i knjiga o snazi žena: djevojaka koje su u prevelikim muškim čizmama i prevelikim muškim uniformama marširale prema fronti dok su uz prašnjave drumove stajale majke i bake i u čudu ponavljale ‘djevuške, djevuške…’ No prije svega, ‘Rat nema žensko lice’ knjiga je emotivnog udara, usporediva možda samo s emotivnim udarom ‘2666’ Roberta Bolaña. Prve razgovore Svetlana Aleksijevič je zabilježila već 1978. Prvi završeni rukopis dvije je godine dobivao odbijenice od izdavačkih kuća, zbog ‘pacifizma’ i ‘naturalizma’. Knjiga izlazi s Gorbačovljevom perestrojkom i rasprodaje se u dva milijuna primjeraka. Stižu i nova izdanja, kazališna predstava, dokumentarni film, a ove godine i igrani. Izdanje u prijevodu našeg izdavača Svetlana Aleksijevič završava 2004., iste godine kada je objavljen i Bolañov roman o genocidu u meksičkim maquiladorama.

Rachel Cusk javlja nam se sa sasvim drugačije fronte. U ‘Arlington Parku’ britanska spisateljica rođena u Kanadi javljala se iz londonske suburbije. Iako je među stanovnicama Arlington Parka vladalo opće uvjerenje da ‘nema većeg promašaja od 34-godišnje žene bez muža ili djece’, većina žena Rachel Cusk same su sebe doživljavale kao promašaje. Čudan je to osjećaj: imaju muževe i djecu, a opet ništa nije u redu. U trilogiji ‘Oris’ u prvom je planu žena u ranim pedesetima. Institucionalne i emotivne veze s muškarcima sada su daleko iza nje. Muškarci u roman ulaze kao: ‘suputnik iz aviona’, ‘bivši’, ‘majstor’, ‘frizer’, ‘kolege pisci’. Niz ovlašno povezanih portreta bilježi se dokumentarno; muškarci onako kako ih vide žene i žene gledane očima žene, s autoricom koja stoji iza kamere, čiji glas čujemo, ali koju zapravo ne vidimo. Ne možemo još biti sasvim sigurni u kojem smjeru ide trilogija Rachel Cusk i što će donijeti ‘Lovorike’, posljednji nastavak. No odlični ‘Oris’ slijedio je jednako dobar ili još bolji ‘Tranzit’. Ovo je veliki roman našeg doba: vremena koje preslaguje osnove institucionaliziranih i tradicionalnih muško-ženskih odnosa. U svojim ranim pedesetima protagonistica doku-fikcije Rachel Cusk odviknuta je od razmišljanja u okvirima intimnog zbližavanja s muškarcima. Ljubav gotovo sve vrati na mjesto, kaže naratorici njezin ‘suputnik iz aviona’. Ali avaj, ljubav je kod Rachel Cusk ono čega najmanje ima u muško-ženskim odnosima.

Za kraj: Knausgaard. ‘Jesen’ je jednostavno bila loša, ‘Zima’ nije bila ništa bolja, ali taj niz je prekinut, stiglo je ‘Proljeće’ koje je jednostavno izvanredno. S ‘Proljećem’ Knausgaard je odustao od nasumičnih mikroeseja i u maniri ‘Moje borbe’ tematizira pokušaj supruginog samoubojstva tokom trudnoće s četvrtim djetetom. I opet se dogodio tekst. I opet je Knausgaard izmislio književnost, baš kao da je dosad nije ni bilo. ‘Proljeće’ tematizira tektonski obiteljski događaj, možda najtraumatičniji i najdramatičniji unutar čitave Knausgaardove ‘autofabule’, ‘doku-fikcije’. No ne govorimo o magnitudi događaja. Njegovom značaju za obiteljsku kroniku. Govorimo o Knausgaardovoj moći da zabilježi svijet. S nelagodom koristimo vjersku terminologiju, no religijske dimenzije Knausgaardove proze, ‘čuda’ teksta, teško se otresti. Nije nam prvi put da prolazimo kroz to iskustvo, da tome ‘svjedočimo’. I šesta knjiga ‘Moje borbe’ dio je tog ‘svjedočenja’. Naravno, čekali smo da Knausgaard dođe do Hitlera. Kada je svoj roman naslovio ‘Moja borba’, na to se obavezao. Knausgaard čita ‘Mein Kampf’ i tumači Hitlerovu biografiju kroz ideju radikalnog humanizma. Za polazišnu popratnu literaturu uzima ‘Oholost’, prvi tom Hitlerove biografije Iana Kershawa. Knjigu britanskog povjesničara, koja se smatra historiografski iznimnom i koja jest iznimna, Knausgaard naziva ‘gotovo nečitljivom’. Taj stav ne temelji na povijesnim aspektima biografije, već humanističkim, ispravno primjećujući da Kershaw baš sve o Hitleru opisuje kao izrazito negativno: čak i kada piše poeziju, za Kershawa je to ‘poezija’, s navodnicima. Kershaw osuđuje Hitlera i cijelo njegovo biće, kao da bi ukazivanje na njegovu običnost kad mu je bilo šesnaest ili devetnaest bilo obrana njegova zla – ‘zapravo je obratno: samo njegova nevinost može njegovoj krivnji dati težinu’, zaključuje Knausgaard.

Šesta knjiga je knjiga u koju je sve stalo: bolest Linde, reakcije na prve knjige ‘Borbe’, Celan, Hamlet, Don Quijote, Madame Bovary, Idiot, Hamsun, Handke, Marx, Jack London, Heidegger, Borges, Joyce, Klemperer, Gombrowicz, Henry Ford, Franz Kafka, Isus, Leonardo da Vinci… Često čujemo kako su iz nekog romana izbačeni svi viškovi: kod Knausgaarda svi su viškovi unutra. I svaki je dragocjen.

Spominjemo Hitlera, ovdje i ondje, doku-fikciju, 2004. i Nobela; stavljamo naglasak na žene. Na kraju 2019. još nekoliko knjiga objavljenih ove godine u prijevodu.

‘Rad ljubavi’ Giovanne France Dalla Coste, klasični feministički tekst iz 1978. (vidi Aleksijevič). ‘Serotonin’ Michela Houellebecqa, roman autora kojeg uvijek čitamo. ‘Anđeo zaborava’ Maje Haderlap, roman ženskog koruškog Handkea, bez Miloševića. ‘Povratak u Reims’ Didiera Eribona, autobiografija koja objašnjava kako su francuski komunistički glasači postali glasači Nacionalne fronte. ‘Do pakla i natrag’ Iana Kershawa (vidi Knausgaard), povijest poslijeratne Evrope koja daje sve odgovore na pitanja o Brexitu. ‘Doba čarobnjaka’ Wolframa Eilenbergera, priča o velikom desetljeću filozofije 1919. – 1929., pisana i mišljena kao roman.

1/3