Novosti

Kultura

Ženski svijet je vaš svijet!

Izložba o dizajnu ženskih časopisa od 1934. do 1946. pokazuje koliko su likovna oprema i dizajn tadašnjih časopisa – bilo da je riječ o stranima kao što su ‘Les Femmes’ i ‘The Woman Today’ ili našima ‘Žena danas’ i ‘Ženski svijet’ – progresivni za to razdoblje i bitni za proširivanje publike i stvaranje šire baze, za jedan lijevi feministički pokret

U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) u Zagrebu pogledali smo izložbu Barbare Blasin ‘Širite Ženski svijet!; Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.’ i poslušali dva popratna izlaganja. Autoricu poznajemo kao dizajnericu, feminističku aktivistkinju i članicu Centra za ženske studije, gdje je zajedno s povjesničarkom Anom Lovrenović radila na istraživanju međuratnog razdoblja, u sklopu projekta ‘Žene na ljevici u međuratnom razdoblju’, a ranije na projektu koji se zvao ‘Ženski antifašistički Zagreb’. Do izložbe o dizajnu ženskih časopisa u razdoblju od 1934. do 1946. došlo je kada je shvatila koliko su likovna oprema i dizajn časopisa krajem 1930-ih, progresivni za to razdoblje, bili bitni za proširivanje publike i stvaranje šire baze, za jedan lijevi feministički pokret.

U Jugoslaviji ‘Žena danas’ u prvom broju kreće s fotografijom Dolores Ibárruri na zadnjoj stranici. Drugi broj također kroz likovnu opremu provlači borkinje Španjolskog rata. U trećem broju se pojavljuje i reportaža, koju piše Vladimir Dedijer – kaže Barbara Blasin

Pitamo Blasin kako se, s obzirom na porijeklo raznih ženskih organizacija, od građanskih do radničkih ili komunističkih, ilegalnih i legalnih, ali i neke vrste maskirnih, koje su nastupale kao nadomjestak za zabranjenu partiju itd., može primijetiti utjecaj tako strukturirane scene na časopise. Da li se i u toj produkciji razmišljalo na koju publiku se cilja i s koje pozicije, svjesno biralo teme, a onda i grafički način obraćanja?

- Ono što je u samoj likovnoj opremi i grafičkom oblikovanju vidljivo, u časopisima koje navodim kao strane primjere, a to su francuski ‘Les Femmes’ i američki ‘The Woman Today’, a i u našima, ‘Žena danas’ i ‘Ženski svijet’, jest da se sve one koriste izrazito specifičnim strategijama da bi zadobile ciljanu publiku. U tom smislu postoje specifičnosti našeg područja, kao i u Francuskoj i SAD-u, koje sam komparirala. Kroz oblikovanje točno se vide aspekti, kome se određeni časopis obraća, po koju publiku ide. Vidljive su razlike u odnosu na cenzuru, u odnosu na kontekst ostalih časopisa, prvenstveno onih mondenih, koji su se ovdje nazivali ‘žurnalima’. Postoji prikriveni pokušaj da se ide prema oblikovanju koje sliči na ženske žurnale ili da se, u američkoj situaciji, distanciraju svojim oblikovanjem od tih istih časopisa, s obzirom na puno veću produkciju mondenih časopisa u Americi tada - govori Blasin.

U generacije 1920-ih ovakvog razlikovanja gotovo da nije bilo. Feministički časopisi držali su se obrazovanije publike, daleko od komercijalne scene. Promjene 1930-ih imaju veze i s promjenom političke situacije i s tehnološkim inovacijama, što je i povezano.

- Dešava se jedno preklapanje. U Jugoslaviji se sredinom 1930-ih, napretkom tiskarskih ofsetnih tehnika koje dominiraju unutar tiska časopisa, dešava da oni postaju financijski dostupni, isplativiji, to više nisu nužno skupi magazini. Na primjer, 1936. počinje izlaziti do danas najpoznatiji ilustrirani časopis ‘Life’ u Americi. U nas se sredina 1930-ih poklapa s 1934., kada je u Jugoslaviji ukinuta diktatura. Svi politički akteri intenziviraju svoje aktivnosti, a u tom periodu i KP ponovno razmatra mogućnosti djelovanja kroz neku legalnu partiju, a feministkinje kreću opet u borbu za žensko pravo glasa… Ženske organizacije dobro se snalaze u situaciji druge polovice 1930-ih. Dvije okolnosti, politička i tehnička, bitno će utjecati na pokretanje ovakvih časopisa u tadašnjoj Jugoslaviji - ističe Blasin.

Uzor svima, francuski časopis ‘Les Femmes’, izdaje Savez žena protiv rata i fašizma koji okuplja ugledne feministkinje izvan komunističkog pokreta, poput Sylvie Pankhurst i Gabrielle Duchêne, ali i komunistkinju Dolores Ibárruri. Pitamo događa li se to neko zbijanje redova, logika narodnog fronta i pomirenje građanskog i radničkog feminizma ili to trebamo gledati drugačije.

- Generalno gledano, jasno je da su se krajem 1930-ih razvili različiti politički akteri, do tada nejedinstveni, koji se spajaju i počinju zajednički djelovati pred opasnošću od nadolazećeg fašizma. Što se tiče Saveza žena protiv rata i fašizma, osnovanog 1934., dala sam primjere članstva kako bih naglasila koliko je ono raznoliko. Mada slične zahtjeve imaju i feminističke organizacije i socijalisti i socijalističke partije od početka 20. stoljeća. Odnosno, ne postoji niti jedna socijalistička partija koja u svom statutu nema zakonsko izjednačavanje muškaraca i žena. U tom smislu je prirodno da dolazi do spajanja, naročito zbog nadolazećeg fašizma i početka Španjolskog građanskog rata, gdje se feministička scena od 1936. jasno određuje na antifašističkoj strani - dodaje autorica izložbe.

Cijela feministička međunarodna scena između dva rata izrazito je i na pacifističkoj liniji. Iz tog rakursa razni kongresi, izlaganja i akcije upozoravaju na opasnost od fašizma. Prvi broj francuskog časopisa ‘Les Femmes’ u svom prvom tekstu podsjeća da izlaze na dan 20-godišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Samo 20 godina od početka prošlog rata sprema se novi. One su apsolutno svjesne toga već 1934. i svi ti časopisi, vidljivo je to likovno i tekstualno, pripremaju žene na nadolazeći rat. I naši časopisi imat će tekstove koji problematiziraju odnos žene pod fašističkim režimima, njezino vraćanje u kuću itd. U nas je već 1935. objavljena knjiga Angele Vode ‘Žena i fašizam’ gdje se problematizira taj odnos, a fašizam definira kao posljedica kapitalističkih odnosa. No baš na primjeru Španjolskog građanskog rata vide se i razlike u časopisima među zemljama. To su razlike u razvijenosti konteksta, pristupa cenzure, ali i mogućnosti za izvještavanje, govorenje i snimanje.

- Upada u oči da je francuski časopis na vratima rata, njemu najbliži, jer dobrovoljci prelaze u Španjolsku slobodno do ožujka 1937., kada je to zabranjeno. Časopis protestira tekstom naslovljenim ‘Još uvijek postoje Pirineji’. Bez obzira na opću pacifističku usmjerenost cijelog feminističkog pokreta, vidimo zagovaranje oružanog otpora i apeliranje na pomoć dobrovoljcima. One detaljno prate ne samo ratna zbivanja nego i uvjete u kojima Republika i u ratu otvara škole za djecu i odrasle, brine se za djecu… Postoji i specijalni broj posvećen u cijelosti Španjolskom građanskom ratu, a skoro da nema broja u kojemu se na njega ne referiraju. Nevjerojatne su fotografske reportaže koje izvještavaju od tamo - govori Blasin.

Svi ostali časopisi, uključujući i američki, donose bitno manje informacija, a pogotovo likovnog materijala. Američki specifikum su marketinške metode, oglasi na zadnjim stranicama, gdje istovremeno uz oglase za prodaju knjiga i pretplatu na časopis imaju i kupone kojima se može direktno uplatiti novac za brigadu ‘Abraham Lincoln’, što je u Evropi nezamislivo, čak i za Francuskinje u tom trenutku.

- U Jugoslaviji, kada govorimo o ‘Ženi danas’ i Španjolskom građanskom ratu, jer ‘Ženski svijet’ kreće tek 1939., već u prvom broju kreću s likovnim prilogom na zadnjoj stranici, gdje se nalazi fotografija Dolores Ibárruri. Sve ostale fotografije su slike žena pod oružjem. Ali nema teksta. Drugi broj također kroz likovnu opremu provlači borkinje Španjolskog građanskog rata, ali i dalje nema reportaže. U trećem broju se napokon pojavljuje reportaža na tri stranice, koju piše Vladimir Dedijer. No to je jedini tekst koji je izašao - ističe Blasin.

S obzirom na tako veliku cenzuru, ‘Žena danas’ koristi nevjerojatno spretan način i posebne strategije ukazivanja na društveno-političke događaje u Španjolskoj, a kasnije i na neke druge. Tako autorica izložbe navodi primjer sedmog broja, na čijoj su poleđini tri danas vrlo poznate fotografije fotografa Roberta Cape, koje su snimljene tokom duge opsade Madrida, a na prvoj stranici je jedan vrlo začudan kolaž gdje se tenk nadvija nad dijete. Unutra nema nikakvog komentara naslovnice, ničega što bi upozoravalo na Španjolski građanski rat. Takvih primjera bit će i kasnije, pred pad Republike. Tada je na naslovnici kolaž djeteta s puškom, vjerojatno snimljenog u Španjolskoj.

Danas je teško rekonstruirati je li cenzura gledala kompletnu opremu časopisa ili je samo čitala tekstove. Možda je netko od državnih cenzora časopisu bio i naklon. Kako god bilo, autorica izložbe kaže da je vidljivo da kroz likovnu opremu i oblikovanje prolaze informacije koje kroz tekstove ne mogu proći.

- Što se tiče ‘Ženskog svijeta’ i cenzure, one će se truditi biti izrazito nenametljive i upućene ‘ženi svih društvenih slojeva’. Za razliku od toga, ‘Žena danas’ je baš naslovnicama najodvažniji primjer, više i od francuskih i američkih uzora. U stranim primjerima naslovnice su u velikom kontrastu s unutrašnjim sadržajem, koji je politiziran i radikalan, kao da namjerno asociraju na ostale ženske žurnale - govori Blasin.

Pitamo je li mišljenje kako će šareno dizajnirane naslovnice i lakše teme privući širi krug čitateljica opravdano. Autorice časopisa željele su prići ženama čiji prvi interes nije politika, već ‘brinu svoje brige’ i zanima ih svakodnevica. Tu je ‘Ženski svijet’ bitan jer piše i o tome što manje svjesne ili apolitične žene brine, a s druge strane će indirektno, likovno i tekstualno, vrlo snažno zagovarati određene političke ideje. Uostalom, neke od tih strategija preživjele su i u ženskoj štampi u socijalizmu. Pada nam na pamet časopis ‘Žena’.

- S gašenjem krajem 1950-ih ‘Žene danas’ kao glasila Antifašističke fronte žena Jugoslavije (AFŽJ) i s gašenjem ‘Žene u borbi’ kao glasila Antifašističkog fronta Hrvatske, tradicija tih časopisa nastavlja se pod Konferencijom za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju koja će izdavati časopis ‘Žena’ - ističe Blasin.

No taj će se časopis sadržajem i grafikom vratiti na oblike feminističkih časopisa slične onima iz 1920-ih. Bez obzira na bitno promijenjene društvene okolnosti, on će opet biti namijenjen obrazovanijoj publici. A to onda nužno znači i profiliranijoj i užoj.

Suprotno u mlađoj generaciji teoretičarki popularnoj tezi da je ukidanje AFŽ-a 1953. bilo posljedica jedne katastrofalne politike i da su gubici tu puno veći od eventualnih dobitaka izazvanih promjenama, druga linija promišljanja ima više razumijevanja za tada i službeni stav da se željelo iz ženskog geta izaći u sve strukture društva s idejom ženske ravnopravnosti u svim segmentima i organizacijama društva. Htjelo se dakle, današnjim jezikom govoreći, spriječiti potonuće u identitetsku politiku i sektaštvo. Kako se to reflektiralo na žensku štampu i medije uopće, pitamo autoricu.

- Moram priznati da ne mogu, kao feministkinja, zauzeti po tom pitanju jednoznačan stav. Gašenjem AFŽ-a najmasovniji ženski pokret na ovom području se gasi. U prilog tezi da se radilo o lošoj odluci ide činjenica da je on bio popularan u malim mjestima, selima itd., gdje se na ovaj način na jednoj razini gubi kontakt sa ženskim stanovništvom. Prostor sastajanja i prosvjećivanja nestaje. S druge strane, to nije jedino bitno pitanje, s obzirom na to da je na neki način dio ‘socijalnog servisa’ koji je AFŽ preuzeo na sebe u poraću bio završen početkom 1950-ih, jer je država preuzela njihovu ulogu - kaže Blasin.

No autorica podsjeća i na jednu drugu perspektivu. Međunarodni feministički savezi, koji su preživjeli Prvi svjetski rat i ojačali između dva rata, također iza Drugog svjetskog rata gube svoju snagu i početkom 1950-ih se marginaliziraju. Kada se krajem 1960-ih javlja novi val feminizma, on će imati malo poveznica s međuratnim razdobljem. To se vidi i po tome što časopisi iz tog razdoblja padaju u sjenu. Ima i iznimaka. Tako Konferencija 1966. izdaje reprint ‘Žene danas’. ‘Ženski svijet’ doživio je reprint u Zagrebu 1979., gdje će uvodni tekst pisati Jelena Jančić kao jedna od urednica časopisa iz 1930-ih. Tek kasnih 1960-ih potraga za kontinuitetom počinje nanovo. Iako je ‘Žena danas’ iznimka jer je i nakon Drugog rata časopis nastavio sa svojom numeracijom brojeva iz 1930-ih, pa br. 31 u ratu postaje glasilo AFŽ-a, što nikome neće smetati. Prvi poslijeratni broj u oslobođenom Beogradu bit će 34. i na naslovnici će urednica Mitra Mitrović i ostale staviti ilustracije svih brojeva iz 1930-ih.

Je li onda današnja obnova interesa za tridesete isto neka potraga za kontinuitetom i analogijom? Prepoznaju li se žene danas u predfašističkom i predratnom vremenu?

- Apsolutno. Otvaraju se ista pitanja, ne samo klasne analize fašizma, već i npr. ‘realnog i kućnog rada’. No ne trebamo apsolutno preslikavati uvjete iz drugih vremena, pojavu fašističkih tendencija i sl. - ističe Barbara Blasin.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više