>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Žica oko prosvjetara

Ako bi se nešto radnicima u obrazovnom sistemu generalno moglo zamjeriti, onda je to činjenica da u svoju sindikalnu borbu nedovoljno uključuju i sadržajne momente. Nešto što bi ipak valjda potpadalo i pod radne uvjete. U kojima je važno i poražavajuće to da je sama prosvjeta postala bastionom protuprosvjetiteljskih sadržaja i ponašanja

Za ovaj petak, 25. septembra, najavljuje se štrajk prosvjetara. Objavili su to na svojoj konferenciji za novinare iz Vertikale sindikata obrazovanja. Nakon neuspjelog mirenja, u tome su u sindikatima, za sada samo na riječima, odlučni. Kažu da ih neće spriječiti ni eventualna sudska zabrana, kojom prijeti ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar. On izjavljuje: ‘Štrajk smatramo neopravdanim, a razlozi koji se pojavljuju u medijima, primjerice da je prosječna plaća prosvjetara 5.000 kuna, u najblažu ruku nisu istiniti. Osim toga, štrajk formalno nije pokrenut na odgovarajući način i vidjet ćemo možemo li to administrativno zaustaviti.’ Taj formalni propust sastojao bi se u tome što su štrajk pokrenuli zato što Ministarstvo nije u roku od 15 dana odgovorilo na njihove zahtjeve, a u Ministarstvu tvrde da nisu imali na što odgovoriti. Jer da su pregovori otvoreni još prije godinu dana. Kako će doskočiti formalnoj zabrani, ako je bude, u Vertikalni neće da otkriju. Umjesto toga, u medije se ispaljuje teška baražna vatra protiv ove Vlade – što po sebi ne bi bio problem kada bismo ove sindikate iz prošlosti pamtili kao borbene i dosljedne – u stilu: ‘Ministarstvo ako želi može postaviti žicu oko prosvjetara, dok je izbjeglicama granica otvorena, što pozdravljaju.’ To je izjavio predsjednik Nezavisnog srednjoškolskog sindikata Branimir Mihalinec. A poslovično prgavi Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnih sindikata znanosti, postavlja stvar osobno, što u stvarima političkih sukoba nije nelegitimno. On kaže, nakon što je konstatirao da u proračunu, zahvaljujući rastu BDP-a, novca ima: ‘Problem je dakle u jednom čovjeku, a to je premijer. Mi ne možemo štrajkati do Božića, u premijerovim rukama su zakoni, vojska i policija, on sve može, ali podsjetio bih ga da su neke pobjede zapravo porazi i da su neke pobjede Pirove pobjede.’

Ovo bi ustvari mogao biti preuranjeni komentar rezultata budućih parlamentarnih izbora, u za sada većini nevjerojatnom slučaju da na njima pobijedi SDP i njegova koalicija. Ribić predizborje smatra, što je također legitimno, baš pravim vremenom za štrajk i materijalne zahtjeve u osiromašenoj prosvjeti. Ne želite li po vas nepopularnu situaciju pred izbore, udovoljite našim zahtjevima! A da su primanja u prosvjeti proporcionalno padala više no u drugim javnim službama, to je istina. Statistički su se plaće u posljednje četiri godine u osnovnim i srednjim školama srozale u odnosu na prosječnu plaću u zemlji za više od stotinu kuna. Prije četiri godine, dakle na početku mandata ove Vlade, prosječna plaća u osnovnim školama zaostajala je za državnim prosjekom 530 kuna. Danas zaostaje 773. U srednjim školama zaostatak spram državnog prosjeka povećao se sa 61 na 471 kunu. Nakon svojih izračuna i u Hrvatskom školskom sindikatu Preporod došli su do zaključka kako su prosvjetari potplaćeni i izigrani od ove Vlade.

No to odavno općem javnom mnijenju više nije vijest. Da prosvjetari spadaju u kategoriju zaposlenih, a siromašnih, postalo je već gotovo pa općeprihvaćeno. ‘Slobodnotržišni’ mediji, i više od političke kaste, pa i sindikata, koji i dalje glume duhovnu obnovu (tako ‘preporod’, valjda u tradiciji dijalektike prosvjetiteljstva?), još im se sjete ‘privilegija’: navodno povlaštenog radnog vremena, školskih i fakultetskih ferija itd. i sl. Živa je istina da su, dok su prosvjetarske plaće padale, one u zdravstvu, socijalnoj skrbi, javnoj upravi i obrani rasle. Malo i ponegdje uz zabrane novog zapošljavanja, ali jesu. No to nije razlog da, kažu kritičari ovog ‘radom na terenu neutemeljenog’ zahtjeva, ako jedan sektor izbori povišice jer ima bolje sindikate, to po automatizmu traži i drugi. Treba li reći: ideja da sindikati međusektorski i unutar jednog sektora i međusobno stoje u odnosima kompeticije, da se onda dakle stvara i zagovora ‘slobodno tržište sindikalnih usluga’, po sebi je katastrofalna! Među sindikatima, kao i među radništvom uopće, trebaju vladati odnosi klasne solidarnosti. A ako ih nema, treba se pitati za koga onda rade ove radničke organizacije ‘na tržištu’.

Štrajk će dakle u petak započeti u sva tri obrazovna sustava, a to znači u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima i u institutima. Sindikalni vođe ne sumnjaju u odaziv članstva na terenu. Dosadašnja iskustva govore da su – uz iznimku situacije nakon studentske blokade, prije sada već šest godina, koja je imala svoj odjek i u osnivanju sada zamrlog sindikata Akademska solidarnost – prosvjetari za pobunu spremniji što je niži obrazovni nivo u kojem rade u pitanju. No to vrijedi ‘samo’ za pitanja prihoda, dok je svađa oko nastavnih planova i programa ipak to veća što je obrazovni nivo institucije viši.

Doista, ako bi se nešto radnicima u obrazovnom sistemu generalno moglo zamjeriti, onda je to činjenica da u svoju sindikalnu borbu nedovoljno uključuju i sadržajne momente. Nešto što bi ipak valjda potpadalo i pod radne uvjete. U kojima nije važno samo ima li novca za gradnju zgrada škola, fakulteta i knjižnica i njihovo moderno opremanje nastavnim pomagalima. Već je važna i poražavajuća činjenica da je sama prosvjeta, svome imenu usprkos, postala bastionom protuprosvjetiteljskih sadržaja i ponašanja. Tu mogućnost kritička teorija je predvidjela svojom dijalektikom prosvjetiteljstva. Od nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, do na momente otvorene fašistoidnosti. I to u omjerima koji rastu proporcionalno snižavanju dobi ‘korisnika’ takvih mračnih usluga. Netko će reći da ulaženje u neke sadržajne rasprave oko obrazovnih svrha nije posao sindikata. Ali, koliko jučer, pogledamo li primjerice ‘zaboravljenu’ Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju, koju su 2012. sastavili u sindikatu Akademska solidarnost, sindikalisti su se bavili i problemima poput (čitamo iz sadržaja): ekonomskog redukcionizma u društvu; obrazovanja za društvo, a ne za tržište; jednakopravnosti svih znanstvenih područja; očuvanja znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra; zalaganja za besplatno i inkluzivno visoko obrazovanje itd.

Pa ako su ovo nekakve ‘teške apstrakcije’ koje sindikati u času potencijalnog štrajka ne mogu ili ne trebaju iskomunicirati sa širom javnošću (a nisu!), onda su barem mogli u javnosti načeti temu prekarizacije radnih odnosa u prosvjeti. Temu kako ih je vlast uspješno razjedinila, uvevši odozgo klasnu borbu za statuse, pa onda i primanja, među samim zaposlenicima u obrazovnim ustanovama. Samo tako je i moguće da slušamo kako ih je Ministarstvo u procesu mirenja razdvojilo po resorima, da bi se lakše prijetilo samo učiteljskim sindikatima, i to sudskim zabranama štrajkanja.

Što znači i kuda je već dovela prekarizacija rada u prosvjeti govori primjer koji je navela slovenska istraživačica Tanja Rener. Među njenim postdiplomantskim studenticama sociologije neke su je molile da njihov studij ostane sakriven jer će samo tako ostati na poslu u školama gdje rade na zamjeni. Dozna li naime poslodavac da su u međuvremenu doktorirale, dat će im odmah otkaz jer su ‘prekvalificirane’ za to radno mjesto. Tako funkcioniraju obrazovne ustanove u zemljama neoliberalnog znanja. Kojima smo oduvijek težili. Obrazovani će znati ovu vječnost želje ‘od stoljeća sedmog’ prepoznati kao puki tranzicijski novum, ne stariji od nekoliko desetljeća. Može li štrajk i u tome nešto izmijeniti? Ima li to veze sa žicom, koju sindikalni čelnik spominje? Ili prosvjetari traže nekoliko stotina kuna za daljnju šutnju o ovakvim temama? Ili, ne daj bože, kao stimulaciju da i sami pojačaju ograđivanje?

1/1