>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zimske džume

Nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek je jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo etno-religijski tabori u koje su ovi okupljeni

Pojedinac ili čopor?

Čopor! – zagrmio je prošloga petka glavni imam zagrebačke džamije Aziz ef. Alili, obraćajući se vjernicima prilikom džume namaza i tražeći od njih da se kolektivno identificiraju s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem.

‘Dijelili mi političke stavove Hasanbegovića ili ne, on je vrijedan i poštovan član Islamske zajednice i svatko od nas pojedinačno, ali i kao kolektiv trebao bi se identificirati s njim, zato što smo, otkako je imenovan članom Vlade, čuli previše denunciranja njegove osobe, nažalost antiislamske i islamofobne naravi’, kazao je Aziz ef. Alili.

S čime bi se to točno muslimanski vjernici, prema imamovoj direktivi, trebali identificirati? S Hasanbegovićevim sentimentalnim odnosom prema Anti Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? S revizionističkim tumačenjima Drugog svjetskog rata? S tvrdnjom da je antifašizam floskula? S ocjenom da odavanje počasti žrtvama logora u Jasenovcu predstavlja ‘rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma’? Ili bi možda, slijedeći imamove upute, svi muslimanski vjernici trebali nataknuti HOS-ove ustaške kape na glave, te se i na taj način identificirati s mladalačkim intelektualnim avanturama ministra kulture, sve do prosudbi o ustašama kao ‘herojima, mučenicima i šehidima’?

Imam Aziz ef. Alili to ne precizira, čak napominje kako je nevažno dijele li vjernici Hasanbegovićeve političke stavove da bi se s njim poistovjetili, jer je dovoljno to što je dotični ‘vrijedan i poštovan član Islamske zajednice’, pa su utoliko, po definiciji, i napadi na njega ‘antiislamske i islamofobne naravi’.

Na toj utemeljujućoj podvali izgrađen je zaštitni mehanizam koji borbeno raspoloženi imam sada pušta u pogon: to što baš nitko – ili barem nitko ozbiljan – ministra Hasanbegovića nije kritizirao zbog njegove vjerske pripadnosti, već zbog njegovih političkih stavova (koji su imamu, navodno, nebitni), Aziza ef. Alilija uopće ne priječi da tim kritikama pripiše ‘antiislamsku i islamofobnu narav’, dodajući usput kako su one zasnovane na ‘zlonamjernom falsificiranju’ i na ‘najbezočnijim lažima’. Čak i u slučaju da kritičke prozivke ministra kulture doista u podlozi imaju ‘zlonamjerno falsificiranje’ i ‘najbezočnije laži’, kako je moguće da one budu ‘antiislamske i islamofobne’, ako se ni na koji način ne tiču njegova privatnog odnosa prema islamu?

To je, međutim, pogodnost koju nudi vjerska zajebnica, naročito efikasna u okolnostima kada čitavo društvo biva izloženo etno-religijskoj okupaciji. ‘Naš čovjek’, kakva god bila njegova individualna svojstva, odlaže se u spasonosni geto i postaje intaktan sve dok autoritet kolektiva stoji iza njega. Budući da je ‘naš čovjek’ iznad svega dio religijski (ili etnički) ovjerenog plemena, sav njegov životni učinak i kompletan njegov integritet su o-plemenjeni tom zajedničkom kvalitetom, naime pukom činjenicom pripadništva.

Zbog toga zagrebački imam i institucija u kojoj ordinira brane ministra Hasanbegovića kao muslimanskog vjernika, iako on nije bio na meti kritika kao muslimanski vjernik, već kao ljubitelj NDH. Aziz ef. Alili naizgled se upušta u rizik da, pozivom na bezuvjetnu ‘identifikaciju’, čitavu muslimansku zajednicu svrsta među ljubitelje NDH, no protokoli vjerske zajebnice djeluju drugačije i nemaju bliske veze s prostom logikom: svaki je pojedinačni identitet tu usisan u onaj skupni, a potonji je, razumije se, zbirkom legendi i svetih spisa striktno uobličen i zadan za vječnost.

U tom je smislu nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo tabori u koje su ovi okupljeni, niti pak postoje bilo kakve društvene podjele osim podjela na etno-religijske jurišne formacije i sudare kočopernih čopora.

Čak će i bitka za napadnutu jedinku, za ‘našeg čovjeka’, biti bitka za onoga koji je čovjek jedino utoliko što je naš. Nije u toj perspektivi zamislivo da Zlatko Hasanbegović bude (proustaška) individua, već je on prije svega dio (muslimanske) zajednice, pa će tako identitet kolektiva – čim se za to ukaže potreba – neutralizirati njegov lični. Konfesionalna administracija, u duhu svoje tradicionalne iskrenosti, štiti osobnost poništenog pojedinca.

Radi toga su i drugi predstavnici Islamske zajednice, poput člana Sabora Mustafe Pličanića i predsjednika Medžlisa Zagreb Gzima Redžepija, energično stali u obranu hrvatskoga ministra kulture kao ugroženog muslimana. Najdalje je, ipak, otišao muftija Ševko ef. Omerbašić, dugogodišnji šef Mešihata, kada je prije neki dan – očito aludirajući na pisanje Novosti i pismo Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal – izjavio kako je ‘čudno da Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića’.

Nije dakle riječ samo o tome da ministar postaje štićena osoba isključivo kao pripadnik muslimanske zajednice, nego i njegovi kritičari bivaju otpisani isključivo kao pripadnici neprijateljski raspoloženih etnija. Da je imao namjeru držati se činjenica, Ševko ef. Omerbašić je mogao uzeti u obzir i onih nekoliko tisuća kulturnih radnika, mahom Hrvata, koji su potpisali peticiju tražeći smjenu ministra kulture, te bi njegova izjava, ukoliko već upozorava na međunacionalne sukobe, morala glasiti nešto drugačije – na primjer: ‘Čudno je da Hrvati, Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića!’ – i time imati kontraproduktivni učinak u obrani nekoga tko stoluje u hrvatskoj vladi.

Muftija, dakako, zna što čini: da bi se dostigla efikasna razina zaštite, nužno je krivotvoriti motive kritičara i prepustiti se upravo onim opačinama koje će njima biti pripisane – ‘zlonamjernom falsificiranju’ i ‘najbezočnijim lažima’. Radi se o standardnim tehnikama kojima vjerske zajebnice krote javni prostor i utvrđuju etno-religijski karakter čitavoga društva. Stoga i ministar kulture – o-plemenjen islamskom množinom, učinjen takvim da svaki njegov osobni istup postaje masovan – preuzima svjetovnu dužnost kao neslužbeni delegat religijske institucije.

Disciplinu je, usput budi rečeno, u Hrvatskoj usavršila Katolička crkva, čije najviše dosege, već i u folklornome aspektu, bilježimo u zadnje vrijeme: s predsjednicom države kojoj izumitelj Gospe iz Međugorja svetom vodicom raskužuje ured, s ministrom branitelja (sada već bivšim) čije je preuzimanje dužnosti nalikovalo kombinaciji hodočašća i egzorcističke seanse, s ministricom socijalne skrbi koja očekuje da Vladu ‘prosvijetli Duh Sveti’ kako bi ona mogla ‘raditi samo na slavu Božju’, s ministrom obrazovanja i znanosti koji sumnja u biološku evoluciju i smatra da je Bog dizajner svijeta… da ni ne spominjemo ozbiljnije pothvate, poput kohabitacije klera s osuđenim ratnim zločincima ili širenja kontinuirane hajke na komuniste, nevjernike i drugu đavolju čeljad.

Islamska zajednica ni izbliza nema takve rezultate, ali je očigledno da slična vrsta poticaja neke njene članove tjera na akciju. Ishodi znaju biti na granici opscenosti: upravo su kritičari ministra kulture, primjerice, bili najglasniji u obrani muslimana kada su se vedete Domoljubne koalicije, kojoj pripada i Zlatko Hasanbegović, natjecale u šovinističkim ispadima (poput Ladislava Ilčića, ministrova idejnog brata iz udruge U ime obitelji, koji je povodom dolaska izbjeglica u više navrata ponavljao da su muslimani nepoželjni, jer imaju previše djece i ‘drugačije radne navike’, pa će narušiti našu kulturno-civilizacijsku idilu), da bi sada, nakon što su se drznuli dovesti u pitanje politički profil ‘našeg čovjeka’, bez premišljanja bili optuženi za ‘antiislamizam’ i ‘islamofobiju’.

Poziv imama Aziza ef. Alilija okupljenima na molitvi da se bez ostatka identificiraju s ljubiteljem NDH spada u poznati asortiman mentalnoga nasilja, no jedan od interesantnijih odgovora vjernika doista bi bio da suoče komandno lice s krajnjim konzekvencama toga apela i dosljedno provedu u djelo njegov zahtjev pojavljujući se u svetištu opremljeni HOS-ovim ustaškim kapama. Takav konceptualni čin bez sumnje bi imao potencijal blasfemije, samo je pitanje kako bi sam imam tu kolektivnu skarednost kvalificirao. Kao karikaturu poroka?

1/1