>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zimzeleni hrast

Prevodeći Ovidijeva pjevanja u onim godinama bio sam tvrd u odluci da ne gledam u Maretićev prevod. Tvrde odluke imaju cijenu. A mislim da tada, sa 29 godina, nisam ni znao da postoji zimzeleni hrast

U gradu Lecce kupio sam svome sinu Zenu jednu majicu nogometnog kluba Lecce. To nije ona majica koja se u našim krajevima zove dres, ona u kojoj se trenira i igra, već jedna za po gradu, ljetna, kratki rukavi, tamnoplava. Na majici je grb nogometnog kluba Lecce. Na tom grbu je vučica i nad njom krošnja nekog drveta. Pita me moj sin Zeno koje je to drvo. Moj sin misli da ja to znam. A ja ne znam koje je to drvo. Na stranu što se se s onoga grba to i ne može razaznati, jer su i životinja i biljka u njemu izvezene koncem te bi mogla biti mnogog drveta ta krošnja. Ali svakako nije to drvo bilo koje, jasno je da u grbu sportskog društva sa Mesapskog poluostrva ne može biti mjesta za nasumično izabrano drvo. Te krenem da istražujem.

Prije no što se pozabavim drvetom, valja reći da je vučica na grbu otuda što se smatra da ime grada Lecce dolazi od grčke riječi za vučicu lykaina (λύκαινα) i njenih latinskih derivata: Lupiae, Lypiae, Lyciae, Liccia, Liccem, Licce. Nešto kao naša Lika, zemlja vukova. Italiotska grčka manjina na Salentinskom poluotoku, na svom jeziku koji zove griko, grad Lecce i danas zove Λουππίου, Luppìu. Vučica se poznaje po vimenu na boljim grbovima grada, na majici za moga sina vučica nema vimena. Ali za ime Lecce ima i druga etimologija, osim ove ‘zvanične’ filološke, ima narodna. A ona kazuje da Lecce ime duguje ne onoj životinji pod krošnjom drveta, već onoj krošnji nad životinjom.

Drvo ispod kojega prolazi vučica zove se na talijanskom leccio (izg. približno našem lečo, s pojačanim č), a botanički se zove Quercus ilex. Kod nas mu je ime različito: crnika, česmina, česvina, zelenika. Za one koji nešto latinskoga znaju, neće biti teško da u riječi quercus prepoznaju hrast. Ali to nije hrast koji znamo mi iz naših planinskih krajeva, daleko od mora. Ovaj hrast, čije je drugo ime po Linnéovoj binarnoj nomenklaturi ilex, drukčiji je hrast. On je hrast zimzelen, nešto s čijim se postojanjem mi rođeni u planinama daleko od mora ne mirimo bez iznenađenosti i otpora. Ali u njegovo postojanje nema sumnje. On nije četinar, ali jeste zimzelen. U planinama koje nisu primorske, hrastu lišće požuti pa se osuši i, ovdje ranije ondje kasnije, tokom zime otpadne. A listovi zimzelenog hrasta su tamnozeleni i ljeti i zimi, po obliku i strukturi su posve listovi hrasta, dakle, režanj, peteljka, ali imaju još i dlačice ili čak bodljice. E taj ilex, dakle, po narodnoj etimologiji, i kao ilex i kao leccio, stoji u osnovi imena grada Lecce. U tome smjeru ide i tvrdnja Isidora od Sevilje koji u čuvenim knjigama ‘Etimologije ili porijekla’ kaže da ilex dolazi od glagola eligere, izabrati, jer su ljudi za prvu hranu bili izabrali žir crnike hrasta. U potvrdu navodi Juvenalov stih iz šeste ‘Satire’: Prvi su smrtnici ljudi kroz grlo se hranili žirom.

Zimzeleni hrast je pripadnik mediteranske makije. Gdje nije drvo, žbun je. Granica između ovo dvoje je na pet metara visine od zemlje. Kad je drvo, može izrasti u visinu do 25 metara, a raste i do nadmorske visine od 1800 metara. Krošnja mu je široka i gusta, hlad pod njom debeo, mnogo puta opričan i opjevan. Drvo mu je tvrdo, od njega se pravi dobra stolarija, prave se drveni dijelovi alatki, dobro je za brodogradnju. Dugovjek je, ponegdje se spominje kako živi dugo kao maslina. U drugim jezicima ga zovu i trnati ili ušljivi hrast, po bodljama koje ima na listu, odnosno po štitastoj uši koja se hrani njegovim listovima. U njegovom deblu vremenom može nastati prostrana duplja. Godine 1913. na stablu i u krošnji starog zimzelenog hrasta u dvorištu crkve San Pietro u gradu Perugia održan je biskupski skup.

Zimzeleni hrast je simbolički važno drvo. Legenda kazuje kako je (slično kao što je bivalo u ona vremena kad je drveće zborilo i hodilo) zimzeleni hrast pristao da od njega bude istesan krst na kojem će biti raspet Isus. Druga drveta su se, čim bi ih sjekire onih dželata dotakle, raspadala u hiljade ljusaka, te se ni od jednoga nije dalo načiniti ono gubilište za osuđenika. A naš se hrast zimzeleni pod sjekirom ne samo nije raspao u paramparčad, nego je ostao tvrd kakav jeste i dao grede za raspeće. Zbog toga je blaženi Egidije, učenik Frane iz Asisija, proglasio crniku drvetom koje je jedino shvatilo važnost Isusove žrtve.

A to je sve bilo u vremenima kad je simbolika ovoga hrasta bila već izmijenjena. Nešto od povijesti te izmjene spominje i Lukijan iz Samosate, u svom tekstu ‘Svađa suglasnika pred porotom od samoglasnika’, napisanom u drugom stoljeću naše ere. Tamo se suglasnici, predvođeni sigmom i deltom, obrušavaju na slovo tau, dakle na T, čiji je oblik poslužio tiranima kao uzorak prema kojem će načiniti mučilište od greda na koje će pribijati ljude. Ovdje valja imati na umu da je delta još i bliznakinja slova tau. Saznajemo da su svi konsonanti ljuti i na kralja Kadma, koji je to tau uvrstio u alfabet. Ono, kažu uglas suglasnici, zaslužuje ne jednu već više smrti, jer je mučiteljima dalo najstrašniju spravu za mučenje ljudi. Ta se sprava zove stauros, i u imenu joj se nalazi ime slova tau. To tau je bio prvi oblik krsta za raspinjanje. E taj se, da ponovim, pravio od crnike, hrasta zimzelenoga.

Ali je, prije no što se vrgnuo u drvo zloćudnih slika mučenja i smrti, zimzeleni hrast bio simbol obilja i izobilja, pa je bio drvo proročišta, važio je za dobrotna vjesnika. Najkompleksniji status njegov vidljiv je i danas u keltskoj i irskoj mitologiji i stvarnosti. Osim toga, njegova se kora, bogata taninom, upotrebljavala za štavljenje kože, a od žirova njegovih pravilo se brašno, a od ovoga hrastov hljeb. U prvom pjevanju ‘Metamorfosa’, Ovidije, pri opisu zlatnog doba, kad je od godišnjih doba postojalo samo proljeće, kad su polja davala žito bez oranja i bez sijanja, kad su mlijeko i nektar tekli na rijeke, kaže kako je iz zimzelenoga hrasta kapao žućkasti med. E da nije bilo ove majice za moga sina, ne bih ni spoznao šta sam spoznao: da sam prevodeći baš to mjesto, načinio grešku. To mjesto je stih 112 prvoga pjevanja. Prevod toga cijelog pjevanja objavio sam u beogradskoj ‘Književnoj reči’ prije trideset i sedam godina. Ovidijev stih

Flavaque de viridi stillabant ilice mella

preveo sam ovako:

Zelena cerova kruna zlatnožutim kapaše medom.

Danas znam da sam ilex pogrešno preveo cerom. A znam da me je u grešku odveo i Divkovićev rječnik: tamo uz ilex, ilicis, f. stoji samo cer. Od cerova drveta smo ponekad pravili skije. U čudesnim i svakako genijalnim komentarima Franza Bömera, koje sam tada čitao dan i noć, uz ovo mjesto nema nikakva objašnjenja o vrsti hrasta iz (ili sa) kojega kaplje žućkasti med. Podvučeno je samo da topos kapanja meda iz šupljega hrasta ima početak kod Hesioda, te da iz šupljih hrastova u Zlatno doba med teče potocima. Potom je navedeno mjesto iz Vergilijevih ‘Georgika’: quercu mella reperta cava. Da se kod Vergilija radi o hrastu koji može i ne mora biti zimzelen ili listopadan, na to Bömer ne troši riječi. Tu sliku sam prihvatio i onda je još ‘dopjevao’ dodavši kako med kapa hrastu ceru sa krune zelene. Dok ovo sastavljam, gvirnuo sam i u Maretićev prevod. Stoji ovako: Pa i žućkasti med je sa zelenog kapao hrasta. To je svakako bolje od moga prevoda, ali ni Maretić ne spominje zimzelenost drveta. Ona je ovdje, pravo rečeno, čak i suvišna, jer u svijetu Zlatnoga doba zime i nema, pa je hrast, naravski i naravno, samo zelen, i nije zimzelen. U svijetu se ništa ne bi promijenilo zbog netačna prevoda jednog Ovidijeva stiha, ali je taj stih preveden mojom rukom tada nepotpun (iako ‘upotpunjen’) te je tako i pogrešan. Prevodeći Ovidijeva pjevanja u onim godinama bio sam tvrd u odluci da ne gledam u Maretićev prevod. Tvrde odluke imaju cijenu. A mislim da tada, sa 29 godina, još nisam ni znao da postoji zimzeleni hrast.

Eto tako je jedan mali poklon koji sam učinio svom sinu, mene učinio primjerom kojim se može potvrditi ona latinska riječ da podučavajući drugoga čovjek i sam uči: Homines dum docent discunt.

1/2