>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Ana Brakus

Zineb El Rhazoui: Ja ću uvijek biti Charlie

Željela sam da ubojice prežive i pred sudom odgovore zašto su to učinili. Kada bih mogla, vratila bih ih u život, kao i sve svoje kolege, skuhala kavu i rekla: dečki, sjednite, objasnite zašto nas želite ubiti. Problem imam s njihovom ideologijom, nju ne opraštam

Zineb El Rhazoui, gošća ovotjednog Zagreb Youth Summita u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava, francuska je novinarka rođena u Maroku. Iz ove države je nakon tri uhićenja i režimskog gašenja novina za koje je pisala prešla u Charlie Hebdo. Ime tog francuskog satiričnog lista odjeknulo je u siječnju 2015. godine diljem svijeta nakon što je u terorističkom napadu ubijeno 12 osoba, od čega osam Charliejevih novinara i karikaturista. Navodni povod, a zapravo opravdanje za napad teroristi su pronašli u karikaturama proroka Muhameda koje je taj list objavio u nekoliko navrata. Sa Zineb El Rhazoui razgovarali smo o najtežim danima lista za koji je radila, ali i o životu nakon napada od kojega ju je spasila puka sreća.

Život pod zaštitom život je u pokretnom zatvoru. U srcu Pariza čuvaju me naoružani muškarci, iako nisam učinila ništa krivo. Ipak, slobodnija sam od onih koji mi prijete ubojstvom jer je njihov zatvor u njihovim glavama

Često ste nazivani ‘najzaštićenijom ženom’ u Francuskoj. Živite li još uvijek pod policijskom pratnjom?

Živim. O detaljima zaštite nikada ne govorim javno iz sigurnosnih razloga. Sretna sam što živim u Francuskoj, u državi koja štiti svoje građanke kada im se prijeti. Neki ljudi nazivaju me hrabrom, no ne mislim da sam hrabrija od brojnih kolegica i kolega novinara koji diljem svijeta istražuju mafiju, korupciju i koji nisu sigurni, koje nitko ne štiti. Poput primjerice mojih kolega u Meksiku ili novinara koji u zemljama poput Jordana pišu i zagovaraju sekularnost. Nisam važnija od svih tih kolega, već je ono što se u Francuskoj štiti pravo na slobodu govora. Zaštita koja mi se pruža stvara odgovornost i dužnost da nastavim govoriti jer brojni ne mogu. Naravno, život pod zaštitom život je u pokretnom zatvoru, život u kojem me u svakodnevnim situacijama, u srcu Pariza, čuvaju naoružani muškarci, iako nisam učinila ništa krivo. To pokazuje da je nešto u Francuskoj trulo. Ipak, slobodnija sam od onih koji mi prijete ubojstvom jer je moj zatvor pokretan, a njihov je u njihovim glavama.

Krvlju povezani

Ovako snažna policijska zaštita za vas je počela nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdoa.

U trenutku napada, masovnog ubojstva mojih kolega, bila sam u Maroku. U Pariz sam se vratila prvim letom i već me na izlazu iz aviona dočekala zaštita. Razina zaštite povišena je u tjednima koji su uslijedili kako su prijetnje postajale snažnije i realnije.

U Pariz ste se vratili, kažete, prvim letom. Možete li nas vratiti u taj trenutak?

Sjećam se tog jutra u Casablanci. Probudila sam se jako rano da našem glavnom uredniku pošaljem prijedlog svog idućeg teksta i nakon toga se vratila spavati. Vrlo skoro, jedan prijatelj i marokanski novinar pozivom me probudio iz sna i zabrinuto pitao gdje sam, znam li što se događa; da je u redakciji Charlieja došlo do pucnjave. Prva pomisao mi je bila da je riječ o nekom luđaku koji je propucao jedan ili dva prozora. Nisam ni pomišljala da je netko ubijen. Nakon prvog poziva kolegici u redakciju doznala sam da je 12 naših ljudi pobijeno. Bili smo male novine, malo uredništvo, blisko i povezano. Odjednom su lica mojih prijatelja bila na televiziji, prikazivala su se, u početku samo četiri, za ostale nisam znala. Zvali su me brojni prijatelji i obitelj da provjere kako sam, a jedino što je mene zanimalo jest tko je preživio. Cijeli dan mi je protekao u izmjenama uspona i padova, pola sata sam bila sretna što je netko od mojih kolega živ, a zatim potpuno shrvana spoznajom tko je umro. Zadnje ime doznala sam u devet sati navečer. Jedan kolega bio je teško ranjen, visio je negdje između života i smrti. On mi je dao snage da ustanem i krenem natrag. Morala sam biti sa svojim kolegama. Mi, preživjeli, postali smo obitelj, povezuje nas krv.

Prije napada bili smo siromašne novine. Novac je došao nakon napada. Smatrali smo da to nije novac kompanije, kapitalističke tvrtke koja je izdavač novina, već da je to novac krvi. Da pripada obiteljima ubijenih. Zato smo otišli

Nakon povratka, u svem tom kaosu i šoku, uspjeli ste napraviti idući broj lista. Na naslovnici se još jednom našao prorok Muhamed, sa suzom u oku, natpisom ‘I ja sam Charlie’ u rukama i porukom ‘sve je oprošteno’. Situacija je za vas nakon te poruke postala još gora. Kako to objašnjavate?

Nakon takvog zločina, zvjerstva koje su počinili ljudi koje ni ne poznajete… Zapravo, moram vam reći da sam lica ubojica, braće Kouachi, vidjela na par sekundi kada su postala javna i nikada više. Do danas, u ovom trenutku, ne znam ih razlikovati, niti želim. Za mene su oni nitko. Ništa. Ne poznajem ih i ne osjećam mržnju prema njima. Žalim jedino što su ubijeni. Željela sam da prežive i da pred sudom odgovore zašto su to učinili. Kada bih mogla, vratila bih ih u život, kao i sve svoje kolege, skuhala kavu i rekla: dečki, sjednite, objasnite zašto nas želite ubiti. Problem imam s njihovom ideologijom, nju ne opraštam.

Otrov milijuna

Što bi vam rekli za tom kavom?

Prije počinjenja takvog zločina, svoju žrtvu, drugog čovjeka morate potpuno dehumanizirati. Pomislite li na sekundu da je vaša žrtva osoba, ljudsko biće, nećete ga ubiti. Vjerujem u čovjeka, u ljudskost. Da su nas sreli na sudu ili drugdje, mislim da su mogli spoznati da smo ljudi, da nismo zli i da ne zaslužujemo umrijeti. Nažalost, ideologija islamskog fundamentalizma je virus koji napada mozak, baš poput virusa koji napadaju kompjutere, on uništava sve. Braća Kouachi su sada mrtva, ali brojni kouachiji su i dalje živi. Dokaz je i to da su prijetnje dolazile i nakon poruke oprosta. Mržnja ih je oslijepila. Nismo oprostili ideologiju. U Francuskoj se pretvaraju da nas ubijaju zbog karikatura Muhameda, no što je s Afganistanom, Somalijom, Nigerijom? Ubijaju diljem svijeta jer su u stanju uvijek pronaći razlog. Žena si, ne prekrivaš kosu, gej si… Naprosto uvijek pronađu razlog. Prijetnje, uostalom, stižu i danas. Oprostili smo jer je to bilo potrebno nama kao žrtvama, s takvom mržnjom ne može se živjeti.

U Charlie Hebdou više ne radite. Što je bio glavni razlog vašeg odlaska?

Nakon napada nitko nije htio otići. Željeli smo ostati i raditi, držati naše ubijene kolege na životu, živeći posao koji smo radili zajedno. Za sve nas, koliko god bili shrvani i koliko god prijetnja primali, ustrajnost u našim vrijednostima bila je nužnost. Prije napada radili smo i riskirali živote za nikakav novac, bili smo, zapravo, siromašne novine. Novac je došao nakon napada, postali smo jedne od najbogatijih novina. Javnost nije znala da je sav taj novac pod kontrolom samo dvojice muškaraca, što je za nas bilo neprihvatljivo. Smatrali smo da to nije novac kompanije, kapitalističke tvrtke koja je izdavač novina, već da je to novac krvi. Da pripada obiteljima ubijenih. Većina mojih kolega ostavila je za sobom djecu i njima je bio potrebniji nego odboru tvrtke. Vjerovali smo i da je taj novac morao biti uložen u novine, u zapošljavanje novih karikaturista, za nove novinare. Vrlo skoro smo, mi preživjeli, u Le Mondeu objavili tekst naslovljen ‘Otrov milijuna’ gdje smo rekli da ti milijuni ne smiju biti koncentrirani u rukama dvojca koji je, uz sve, legalno, ali nemoralno postao i privatno bogat. Nakon svega, velik broj preživjelih otišao je iz redakcije. Službeno sam otišla prije nešto manje od godinu dana i bilo je to jako teško. Ja ću uvijek biti Charlie. No onaj Charlie koji je duh satire, ne kompanija Charlie Hebdo.

Muslimanka ateistkinja

Od tada u knjigama pišete, javno nastupate i progovarate o važnosti slobode govora, sekularnosti, svom protivljenju terminu ‘islamofobije’, a često se nazivate ‘muslimankom ateistkinjom’.

To je paradoks, znam. U Zapadnoj Europi i općenito na Zapadu brojni pokušavaju islam izjednačiti s identitetom. Tu ideju odbijam. Islam nije identitet, već religija. Za mene muslimani nisu monolitna zajednica, već individue prije svega. Možete se roditi kao musliman i primarno se identificirati s nekom drugom ulogom – liječnik, sportaš, pisac, novinar – zašto je nužno ostati pod kapom islama? Među svim tim individuama nalaze se ljudi s različitim razinama vjerovanja i ljudi koji nisu vjernici. Postoje, naravno, i brojni muslimani koji su religiozni, ali su sekularisti. No postoje i oni kojima je primarni identitet činjenica da su muslimani i koji zahtijevaju da se zakoni u državama u kojima islam nije državna religija prilagode njima. Želim podsjećati, svakoga dana, da oni muslimani koji žive u teokracijama nemaju pravo na izbor ateizma. Zbog ateizma mogu biti osuđeni na smrt. U takvim državama oni koji su slobodni su oni koji krše zakon. Solidariziram se s njima, a ne s onima koji u Europi traže zakonsko pravo na nošenje nikaba. To nikada neću podržavati, dokle god postoje stotine tisuća žena diljem svijeta koje zbog toga što ga ne žele nositi završavaju u zatvoru, pretučene ili ubijene. Mi znamo do čega to vodi, koji je stvarni cilj takvih pokušaja.

Najčešće ste kritizirani zbog svog pogleda na korištenje termina ‘islamofobija’. Ne poričete postojanje diskriminacije i rasizma, ali ne slažete se sa spomenutim terminom. Zbog čega?

Islamofobija je skovana od dviju riječi od kojih fobija označava iracionalni strah. Strah od radikalnog islama nije iracionalan, on zaista ubija. Nitko ne želi živjeti u državama kojima vlada radikalni islam poput Saudijske Arabije, Afganistana ili ISIS-a. Fobija je psihološka bolest, a islamofobija bi onda trebala značiti da su oni koji strahuju od radikalnog islama bolesni. To je za mene neprihvatljivo jer postoje stvarni razlozi za taj strah. Islamofobija kao pojam ne postoji u zemljama gdje je islam vlast, u Maroku, Egiptu, Pakistanu i drugdje. Kažete li nešto za što bi vas u Europi optužili za islamofobiju, u takvim državama dobit ćete optužbu za blasfemiju, završit ćete u zatvoru. Bit ćete bičevani, kamenovani, ubijeni. Na Zapadu nemaju tu moć i te alate, već će se zgražati nad time što su im povrijeđeni osjećaji i nazivat će to islamofobijom. Pravo na nepovrijeđene osjećaje nije pravo, ne postoji. Postoji samo pravo na slobodan govor, pravo na kritiziranje. Ideja islamofobije glavni je alat za gašenje kritičkog glasa usmjerenog prema toj religiji. Jedna od francuskih organizacija koja zagovora korištenje tog pojma na svojim stranicama i u nastupima naglašava da ‘islamofobija nije mišljenje, već nešto protuzakonito’. Budući da je islamofobija u francuskom rječniku definirana u dvije točke – najprije kao hostilnost prema islamu, a potom i muslimanima, ja s takvom definicijom imam problem. Hostilnost prema idejama i hostilnost prema ljudima nije isto. Kažem li da nekome neću dati posao samo zato što je musliman i stoga terorist – to je rasizam. I to francuskim zakonom zabranjen rasizam. No moje je pravo svakako reći da islam gazi prava žena, da nije kompatibilan s demokracijom. Kao feministkinja hidžab smatram sredstvom opresije, no to ne znači da ženama želim oduzeti prava. Želim im reći da je to sredstvo opresije, ali žena ga ima pravo nositi. Rasizam nije dozvoljen zakonom, ali kažemo li da je islamofobija, ovako definirana, jednaka rasizmu, to znači da bi kritiziranje islama moglo postati protuzakonito. Francuskom revolucijom izborili smo se za život slobodan od Crkve. Kada kritiziramo kršćanstvo, shvaćeni smo kao antiklerikalci a ne rasisti; zašto ne bismo imali pravo kritizirati religiju koja upravlja našim državama i brojnim životima? Rasizam je štetno targetiranje individue temeljem stereotipa i predrasuda, ali rasizam nije kritiziranje ideje.

Razumijem prijetnju potencijalne zabrane kritike religije, no strah o kojem govorite često je iracionalan i usmjeren na većinu muslimana, one koji osuđuju zločine islamskih fundamentalista. Strah i od onih koji su suočeni sa svakodnevnom diskriminacijom samo zbog svojeg imena ili izgleda, a zapravo su ateisti, agnostici ili sekularisti. U govoru koristite termine poput seksizma koji, nazovimo, rasističko ponašanje iz općeg prenosi u vrlo konkretan okvir.

Za mene je takvo postupanje prema ljudima naprosto rasističko. Pozivam sve ljude koji se s time suočavaju da iskoriste prava koja imaju, a koja su, moram dodati, značajnije veća nego u muslimanskim zemljama. Rasizam je zabranjen u Francuskoj. Kritika rasističke ideologije nije zabranjena i nikada ne smije biti zabranjena.

1/1