Novosti

Kronika

Živi kompjutor Mokrog Polja

Vremešni mještanin već je desetljećima kroničar života i običaja svoga sela kraj Knina: ‘Moj ‘kompjutor’ još nije napao nikakav virus, ništa se nije izbrisalo i sve iz njega uspijevam izvući. A pamtim dosta toga, od svoje sedme godine znam skoro svaki detalj o prošlosti ovog sela’, kaže 87-godišnji Ilija Babić zvani Čauš

U selu Mokro Polje, udaljenom dvadesetak kilometara od Knina, stanovnika je iz godine u godinu sve manje, kao i u cijelom dalmatinskom zaleđu. Rat i poraće opustošili su nekoć bogato neselje, a sada zub vremena nagriza i uspomene na bolje dane, koje samo rijetki nastoje sačuvati. O tome kako se u Mokrom Polju živjelo, rađalo i umiralo dok su se ovakva i onakva politička zbivanja kao na traci smjenjivala u ‘velikom’ svijetu, možda najbolje može posvjedočiti danas najstariji Mokropoljac, 87-godišnji Ilija Babić, suseljanima poznatiji po nadimku Čauš.

Kako sam za sebe kaže taj bivši seoski kurir, iza njega će ostati toliko ispisanih stranica da ni deset knjiga ne bi bilo dovoljno za sve informacije koje je za dugog života popamtio i zapisao: nažalost, nije bilo dovoljno volje i interesa da bar jednu takvu knjigu netko i objavi, pa da ukoričene uspomene stignu do kakvog znatiželjnika gladnog duha prošlosti i tragova nekakvog postojanja sadržajnijeg od današnje površnosti ‘umreženog’ svijeta.

- Ovaj moj ‘kompjutor’ još nije napao nikakav virus, ništa se nije izbrisalo i sve iz njega uspijevam izvući. A pamtim dosta toga, ne baš od 1931. godine kad sam rođen, ali od sedme godine života znam skoro svaki detalj o prošlosti sela - kazao nam je na početku navješćujući daljnji smjer razgovora.

- Rođen sam 14. jula spomenute godine, kada je u Mokrom Polju živjelo oko 3.500 stanovnika. Završio sam samo tri razreda škole, koju je tada polazilo osam stotina đaka. Živjelo se, mogu reći, dobro sve do početka Drugoga svjetskog rata, kada je započelo pustošenje i osiromašivanje čitavoga kraja. U ratu je ubijeno 170 ovdašnjih ljudi, a onda je 1946. godine krenula kolonizacija, pa se narod raseljavao prema Subotici, Riđici, Somboru, Novom Selu. Više od trideset porodica tada se trajno iselilo iz Mokrog Polja. Mi smo živjeli siromašno: kod djedova sam brata kao najamnik čuvao krave i ovce da bih zaradio za jednu kokoš i prase. Onda smo s Kornata, gdje je 1944. godine izginulo dvadesetdvoje naših, žena i djece, a i ja sam bio ranjen u glavu, otišli u zbjeg u Egipat. Dvije smo godine ondje proveli, da bi se potom vratili u Mokro Polje - prisjeća se Čauš svog bremenitog djetinjstva i rane mladosti.

Kad je navršio 23. godinu života, postao je seoski kurir i već tada počeo zapisivati podatke o mjestu i njegovim stanovnicima.

- Bio sam punih 40 godina matičar, kurir i grobar, sve po potrebi. Kad sam 1954. godine počeo raditi, ovdje je već bilo 300 stanovnika manje nego onda kad sam se rodio. Poznavao sam osobno svakog čovjeka, znao svako prezime i svaki zaselak, a pamtio sam i zapisivao svaki detalj onoga što sam svojim očima vidio - kaže nam.

S vremenom su se u njegovu kraju razvijali zanati, pa je podignuto pet novih školskih objekata: uza stolare i kovače, bilo je tu i pedesetak opančara. Nije možda bilo bogatstva kao prije, ali se u miru radilo i gradilo, pjevalo i rađalo sve do devedesetih prošlog stoljeća, kada se sve stubokom promijenilo.

- Nesretni rat sve je još jednom promijenio iz korijena: Mokro Polje napustilo je oko 1.200 stanovnika, samo nas nekolicina je ostala. Popisao sam sve one koji su ostali i s tim podacima otišao u kninsku općinu: po tamošnjim podacima, bilo nas je 23, a po mojima 64. Znao sam svakoga tko je ostao, a znam i da nas je 15 stradalo i sve o svakom stradanju. Ti su trenuci bili presudni da počnem voditi još precizniju evidenciju o selu i njegovim stanovnicima, za kojima još uvijek bolujem - kaže Ilija, pa svoje riječi potkrepljuje fotografijama zamalo svakog događaja koji je zapisao.

- Lani smo spali na svega 116 stanovnika. Lakše mi je bilo popisati rođene nego umrle: od rata je ovdje rođeno samo troje djece, a umrlo je 405 ljudi. Oni preostali žive skromno, svakodnevno se boreći za opstanak. Evo i podataka, pa sami usporedite: danas imamo 600 grla stoke sitnog zuba, šest traktora, dva kotla za pečenje rakije, desetak motokultivatora, jednog konja i jednog magarca. A imali smo nekad šest hiljada grla stoke, 400 freza i traktora i najmanje 18 kotlova za rakiju - precizno navodi Babić, koji se teško miri s time da više ništa nije kao prije i da je mala mogućnost da uskoro opet bude bolje.

- Pojedini zaselci posve su opustjeli. Radelići, Radovići, Kljujići, Berići i Kumeni ostali su bez potomaka, a i druga prezimena lagano izumiru. U nekadašnjih šezdeset kuća Babića danas živi samo nas šestero. U osam naših ovdašnjih domova još sam samo ja na životu - kaže, pa se prisjeća da je Mokro Polje nekoć imalo i svoj časopis, ‘Mlin’, za koji danas malotko zna. Zato i jest toliko ustrajan u tome da ostavi nekakvo svjedočanstvo o prošlosti. Djeca mu žive u Beogradu, pa ne gubi vrijeme ni kad im u posjet otiđe: potraži po Srbiji svoje nekadašnje sumještane, obiđe im grobove, raspita se za potomstvo.

Većinu godine provodi ipak u svojoj mokropoljskoj kući, krateći osamu prebiranjem po vedrijim uspomenama. Svi koji ga poznaju dive se njegovoj ustrajnosti, bistrom umu i nenačetom pamćenju. A kad ga mlađi katkad zapitaju treba li mu što donijeti iz Knina, on obično naručuje olovke i bilježnice, jer mu pisanja i zapisivanja nikad nije dovoljno. Svjestan je, kaže, da će zaborav mnogo toga uskoro potpuno prekriti, pa nove generacije neće pamtiti ni svoje pretke, a kamoli život i običaje kraja iz kojeg potječu.

Volio bi zato da ono o čemu piše nekome posluži barem tako što će znati pronaći djedovu kuću, pradjedov grob, njivu po kojoj su mu pređi svakodnevno gazili, ili da ga ponuka da navrati na Mokropoljske susrete koji se unatoč svemu još održavaju, pa da pritom obiđe ljepote Zrmanje koja je oduvijek bila ponos i izvor života ovdašnjih ljudi. Stoga će, sve dok ga vid i zdravlje budu dobro služili, svakoga dana mislima putovati u neke sretnije i življe dane, a zabilježene uspomene i živa svjedočanstva o prošlosti Mokroga Polja kao najvredniju ostavštinu povjeriti svojoj djeci, zajedno s vrijednim fotografijama i ostalom prikupljenom dokumentacijom.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više