Na relativno nedavno održanom online izdanju ZagrebDoxa nagrada publike pripala je hibridnom dokumentarno-igranom filmu znakovito igralački dvosmislenog naslova "Nun of Your Business" splitsko-zagrebačke producentice mlađe srednje generacije, Ivane Marinić Kragić, kojoj je to bio autorski dugometražni debi (osim kao producentica, film je potpisala kao redateljica, koscenaristica i snimateljica). Marinić Kragić odlučila se priču o dvije mlade časne sestre koje se međusobno zaljube ispričati dobro poznatim prosedeom koji povezuje dokumentarističku "bazu" i igranu "nadgradnju", to jest rekonstrukciju, ali je u tu koncepciju, čestu kod televizijskih dokumentaraca, unijela rijetko viđeni pomak u obliku tzv. foto-filma (u nas je, ako se ne varam, zadnji put zabilježen 2010. s glasovitim kratkim igranim filmom "Onda vidim Tanju" Jurja Lerotića, a u svjetskim je razmjerima svakako najpoznatiji njegov reprezent kratki igrani dragulj Chrisa Markera "Nasip" iz 1962.).
Dokumentarni segment svog uratka autorica je snimila standardno, ali je igranu rekonstrukciju, dakle, izvela kao foto-film (sve scene sastoje se od niza povezanih statičnih fotografija što, sukladno digitalnom dobu, nije izvedeno izrezivanjem sličica iz kontinuiteta snimke nego tehnikom time lapse sekvenci fotografija), što u kontrastu sa standardnim dokumentarizmom izgleda možda još začudnije nego da je cijeli film realiziran istim postupkom. Pritom je tehnički kontrast dvaju segmenata filma povezan s intonacijskim kontrastom: standardno snimljenim dokumentarnim dijelovima dominira neutralan, "objektivistički" ton, načelno očekivan u dokumentarnom rodu, dok su fotografske igrane rekonstrukcije zaigrane i ostavljaju isti "nužno" humoristični dojam kao i povremena današnja oponašanja nekadašnje poetike nijemog filma. Nije to samo zbog tehnike, nego i zbog glumačko-redateljske izvedbe koja potiče znakovite poglede i ine facijalne izraze u rekonstrukciji (erotskog) života u samostanu koji u paru s načinom kadriranja podsjeća na emocionalno akcentuiranje u filmovima iz klasičnog, pa i nijemog razdoblja povijesti kinematografije, što rabljena tehnika dodatno naglašava. Kombinacijom takvih foto-filmskih prizora i standardnih komentara protagonistica u offu, plus standardnih dokumentarističkih snimki, stvara se ambigvitetna i ambivalentna struktura koja istovremeno potvrđuje i (dobroćudno) ironizira tematiziranu ljubavnu priču i njezin stvarnosni kontekst, dovodeći naposljetku do toga da se evidentnim upućivanjem na igrani sloj upravo kao na igru (maštu) zapravo razotkriva iluzornost shvaćanja dokumentarizma kao (nužnog) garanta autentičnosti/istinitosti. Ili, kad bismo se htjeli usko teorijski izraziti, upućuje na performativnost onog što gledamo. To, međutim, neće osporiti uvjerljivost svjedočanstava protagonistica, Dalmatinke Marite i Slavonke Fani (u igranim dijelovima glume ih Maruška Aras i Mia Anočić Valentić), koja se, zanimljivo, dijelom poklapaju s tzv. muškim fantazijama o erotskim aktivnostima u ženskim samostanima (tajni noćni lezbijski seksualni susreti, dinamika dominacije i podčinjavanja odnosno seksualno uznemiravanje, pa i zlostavljanje mlade časne koja čezne za svojom pretpostavljenom, ali postaje plijenom druge starije i iskusnije časne koja joj se ne sviđa), a dijelom otkrivaju činjenice samostanskog života i političke prakse nadstojnica koje laicima nisu najpoznatije – izrazito demotiviranje za stvaranje bližih (prijateljskih) veza između časnih sestara, psihičko prisiljavanje na izlazak na izbore s jasnom uputom za koga treba glas(ov)ati.
Najkraće, dugometražni prvijenac Ivane Marinić Kragić uradak je koji ozbiljne teme prezentira na zabavan, ali ne zbog toga manje inteligentan i relevantan način.
