Nakon što smo dobili drugi, psihoanalitički pogled na fiktivnog arhe-zlikovca Jokera u odličnom filmu Todda Phillipsa sa sjajnim Joaquinom Phoenixom u naslovnoj ulozi, još jedan fiktivni zlikovac od formata, preciznije zlikovka, dobio je svoju priču. Nakon što smo saznali kako je Joker postao Joker, sada znamo i kako je Cruella de Vil iz "101 dalmatinca" postala Cruella de Vil – "Cruella" Craiga Gillespieja govori nam o tome.
Zadatak oba filma nije bio lak – morali su pobuditi neku količinu empatije, pa i simpatije, za grozne negativce, pri čemu je tvorcima "Jokera" možda bilo lakše; naime Jokerov ključni zločin ubojstvo je (bogatih) roditelja njegova antipoda Batmana, a kako se to može usporediti s užasom Cruelline namjere da masovno ubija djecu da bi od njih napravila osebujan kaput kao vrhunski krik mode? Istina, ta su djeca bila pseća a ne ljudska, ali time je u očima (ne samo) dječje publike "101 dalmatinca", prvo popularnog romana autorice Dodie Smith iz 1956., a onda i ultrapopularnog Disneyjeva crtanog filma iz 1961., užas bio samo veći.
Dok je iza "Jokera" produkcijski stajao Warner, iza "Cruelle" dakako stoji Disney, sinonim za sladunjavost i ideološku podobnost, pa su režiser Gillespie i scenaristi Dana Fox i Tony McNamara bili u nezgodnijoj poziciji od režisera/scenarista Phillipsa i njegova koscenarista Scotta Silvera. Dok si je potonji par mogao dopustiti svašta jer Warner nije toliko ograničen samocenzurom, a i računao je na to da dobije umjetnički ambiciozan proizvod, prethodni trojac morao je biti oprezniji – porijeklo opakosti naslovne protagonistice morao je učiniti prihvatljivim jer Disneyjev središnji lik ne može biti "stvarni", potpuni negativac, a s druge strane morao je sačuvati stanoviti kontinuitet karakterizacije protagonistice s ranijim filmskim tretmanima tog lika (poslije crtane verzije bili su to prije svega igrani radovi "101 dalmatinac" iz 1996. i "102 dalmatinca" iz 2000., oba s Glenn Close u ulozi Cruelle de Vil).
No bilo im je i nešto lakše jer su se, za razliku od tvoraca "Jokera", kretali u žanru sa znatnim udjelom komedije (uglavnom ne one crne koja se veže uz "Jokera"), a tu se zloća ipak doživljava manje malignom nego u dominantno dramskom žanrovskom kontekstu, kakvom pripada "Joker". Također, jasno je da je Disney za razliku od Warnera bio manje zainteresiran za umjetničke domete, ali nije bio ni posve imun na njih, jer da jest onda ne bi angažirao Gillespieja koji u opusu ima kreativno vrlo ambiciozne filmove (pomaknuta ljubavna dramedija "Lars ima curu" i "postmodernistička" dokudramedija "Ja, Tonya"), niti bi pisanje scenarija povjerio tandemu čiji je dio McNamara, koscenarist "Miljenice" prvaka "grčkog čudnog vala" Yorgosa Lanthimosa.
Kompromis utilitarnosti i umjetničke aspiracije pokazao se učinkovitim, pa je "Cruella" film koji zadobiva i zaslužuje naklonost. Priča je vješto sklopljena i zanimljiva (stanovite neuvjerljivosti u takvom se žanrovskom kontekstu podrazumijevaju), likovi solidno profilirani, a recept kako Cruellu učiniti manje opakom – pronaći joj opakiju konkurenticu (beskrupulozna modna dizajnerica Baronesa koja je zapravo preuzela poziciju "prave Zlice") – učinkovit.
Kad se tome doda razigrana režija s nizom prizora snimljenih ultrafluidnom kamerom, solidni glumački nastup cijelog ansambla s odličnima Emmom Stone i Emmom Thompson u glavnim ulogama, atraktivan dizajn i sjajno korištenje pjesama u dočaravanju britanske atmosfere 1960-ih i 1970-ih te apostrofiranju bitnih trenutaka u radnji, s naglaskom na (proto)punku, kao i intertekstualna osviještenost (u filmu se mogu prepoznati romantičarski doppelgänger, Dickens, "Snjeguljica", "Vrag nosi Pradu", Vivian Westwood i dr.), jasno je da je riječ o ostvarenju s podosta aduta, dok neku ozbiljniju manu nije lako detektirati.
