Politička i društvena kriza u Bosni i Hercegovini zaoštrila se povodom prošlotjednog obilježavanja Dana Republike Srpske, praznika koji su zbog odabranog datuma Ustavni sud BiH i Venecijanska komisija proglasili neustavnim i diskriminatornim, a koji je ove godine pratio niz incidenata, u atmosferi već zatrovanoj hazarderskim političkim potezima srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Nije toliko sporna činjenica da RS ima svoj praznik, mada se i to može lako problematizirati, koliko je konkretni datum 9. siječnja posebno traumatičan za Bošnjake i Hrvate. Tog su dana 1992. poslanici takozvane Skupštine srpskog naroda u BiH proglasili "Republiku srpskog naroda BiH", s ciljem njenog ostanka u krnjoj Jugoslaviji. Bio je to uvod u masovne pokolje i progone širom teritorija budućeg RS-a, kao i genocid, zbog čega su brojni politički i vojni vođe RS-a u Hagu osuđeni kao ratni zločinci. Logično je da je taj datum nesrpskom stanovništvu neprihvatljiv, štoviše, da izaziva jezu. Ove je godine to podcrtano vrijeđanjem, provociranjem i zastrašivanjem Bošnjaka u nizu gradova: u Prijedoru i Foči su grupe šovena javno slavile Ratka Mladića, u Brčkom je uništen mural posvećen žrtvama Srebrenice, u Gackom su puštane nacionalističke pjesme, u Janji su ispred džamije vrijeđani vjernici i čuli su se pucnji iz vatrenog oružja.
Kontekst je potpuno drugačiji nego 1990-ih, nema ni potencijala ni resursa za oružani sukob. Sve manji broj ljudi je spreman da slijedi sulude politike političara spremnih da izazovu sukob zarad ličnih interesa i pozicija – govori Tanja Topić
Istovremeno su Dodik i premijerka Srbije Ana Brnabić 8. siječnja na svečanoj akademiji održanoj povodom tridesetogodišnjice RS-a – kojoj su prisustvovali i francuski islamofobni desni radikali – izrekli niz faktički i povijesno lažnih, moralno odvratnih, a u smislu političkih implikacija zastrašujuće manipulatorskih tvrdnji. Brnabić je ustvrdila da su 9. januara 1992. "Srbi tražili način da sačuvaju mir i sigurnost kako se ne bi ponovio Jasenovac" i ostala mjesta genocida nad Srbima iz razdoblja NDH, a da je RS osnovan kako bi se spriječilo dovršavanje posla koji je "započet pedeset godina ranije", odnosno "posla istrebljenja srpskog naroda". Tim eklatantnim neistinama premijerka Srbije je opravdala sve zločine srpskog nacionalizma. Sam Dodik uputio je pozdrave ratnim zločincima, odnosno onima koji se nalaze "u svjetskim kazamatima zbog ideje i slobode koju mi danas živimo". Potom je poručio da je u BiH suživot nemoguć i da se Srbi za Bosnu ne smiju vezati kako "ne bi morali žaliti kad neminovno odemo", kao i da je priča o građanskoj BiH "jednaka ideji ustaške države". Posljednjom je izjavom najmoćniji političar RS-a duboko prezreo stotine tisuća žrtava ustaških maljeva, kama i metaka.
Šef Srpske pravoslavne crkve ovog puta je donekle, ali tek donekle, odudarao: dok je Porfirije nedavno RS nazvao "djelom pravde", sada je upozorio na potrebu razumijevanja drugih narodâ i njihovih rana, na nužnost da se ne narušavaju njihova prava i na međusobnu upućenost. Istovremeno je drugim porukama podilazio Dodiku i nacionalizmu. Uostalom, kad se jednom pristane na zadani okvir te proslave, i poruke mira – sve ako su i iskrene – teško da mogu biti više od prigodne kozmetike.
Dan potom održan je mimohod s nekoliko tisuća sudionika, uključujući pripadnike Oružanih snaga BiH koji su sudjelovali na protuustavnom događaju i pripadnike specijalne policije RS-a s crvenim beretkama i automatskim naoružanjem koji su pjevali "Srba ima kao lista, nema više komunista" (ironično, Srba je od 1991. sve manje), u svečanoj loži je sjedio general Vinko Pandurević, kojeg je Haški sud zbog zločina u Srebrenici 1995. osudio na 13 godina zatvora, a Dodik je RS po tko zna koji put nazvao državom.
Čitav taj tragični teatar u običnim bi okolnostima bio samo još jedan u nizu Dodikovih performansa motiviranih prije svega vlastitim preživljavanjem. Međutim, ne pokazuje samo spomenuti niz incidenata da situacija opasno eskalira: nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo zakonsku zabranu negiranja genocida i ratnih zločina, gazda RS-a je pokrenuo bojkot institucija BiH, a potom u Narodnoj skupštini RS-a započeo proces prijenosa ovlasti iz područja obrane, sigurnosti, pravosuđa i poreza sa središnje države na RS, što predstavlja najagresivniji napad na suverenitet BiH do sada. Svjetski mediji počeli su pisati o mogućnosti raspada BiH, pa i o šansama za novi rat. Potom su Sjedinjene Države zbog korupcijskih aktivnosti i destabilizacije države Dodiku, s njim povezanoj TV-kući, njegovom pravnom savjetniku Milanu Tegeltiji i njegovoj supruzi Tijani uvele sankcije kojima im zamrzavaju imovinu i priječe poslovanje u SAD-u, a isto prijeti svim njihovim suradnicima. Osudivši proslavu neustavnog praznika, mogućnost sankcija najavila je ovog tjedna i diplomatska služba Europske unije, pri čemu se za njih naročito zalažu Njemačka i Nizozemska. Konačno, prošlih su dana u nizu europskih gradova održani prosvjedi bosanske dijaspore.
Tanja Topić (Foto: Friedrich Ebert Stiftung)
- Ne mislim da su incidenti koji su se dogodili u predvečerje Božića i neustavnog Dana Republike slučajni. Dijelom je to posljedica destruktivne politike koja širi mržnju i nema nimalo empatije, pogotovo prema sredinama gdje su počinjeni zločini prema nesrpskom stanovništvu. Licemjerno je što političari pozivaju građane na mirno i dostojanstveno obilježavanje praznika, a istovremeno šire mržnju i neprijateljstvo prema svima koji nisu na nacionalnom fonu, vrijeđaju i omalovažavaju one koji nisu Srbi. To je jasan i otvoren poziv i građanima da te druge provociraju. Nadalje, inicijatori i vinovnici tih incidenata dijelom su članovi navijačkih skupina, koje su uvijek na neki način pod kontrolom vlasti - govori za Novosti Tanja Topić, analitičarka Zaklade Friedrich Ebert iz Banje Luke.
Ukoliko Dodik nastavi putem kojim je krenuo, moguće je da zaista postoji opasnost izbijanja određenih sukoba. Ipak, Topić ističe da oružani sukob nije realan.
- Kontekst je potpuno drugačiji nego 1990-ih, nema ni potencijala ni resursa za tako nešto. Sve manji broj ljudi je spreman da slijedi sulude politike političara spremnih da izazovu sukob zarad ličnih interesa i pozicija. Svejedno, atmosfera je vrlo zatrovana, a širom BiH su građani zaplašeni - dodaje Topić, zaključujući da krizu nije moguće riješiti bez mnogo aktivnijeg angažmana međunarodnih faktora.
Istraživač Austrijskog instituta za međunarodne odnose Vedran Džihić, i sam 1992. izbjegao iz Prijedora, ističe da su u pandemiji na vidjelo isplivali skandali i problemi u nizu sektora, od zdravstva nadalje (oboljelima od koronavirusa u banjolučkoj bolnici su umjesto medicinskog davali industrijski kisik pa je nekolicina ljudi umrla). Pandemija je "razotkrila vlast Milorada Dodika i SNSD-a kao vladavinu klijentelističko-kleptokratske klike", kaže on. A s obzirom na to da se ove jeseni održavaju izbori, Dodik je "pojačao retoriku, pošto više nema što konkretno da ponudi".
- Nalazimo se u najozbiljnijoj situaciji još od kraja rata. RS je otvoreno krenuo u smjeru secesije, Dodik i SNSD su, satjerani u ćošak kao ranjena zvijer, spremni da idu dalje no ikada do sada. To može dovesti do reakcija bošnjačke strane i tako smo stigli na prag sukoba. Definitivno su potrebne i europske sankcije, a EU je spomenula i mogućnost reformuliranja financijske pomoći BiH, od čega profitira i RS. Potrebno je da klika biznismena i političara oko Dodika osjeti opasnost po vlastitu kožu i da započne proces osipanja, odnosno da ga napuste - ističe Džihić.
Takva bi akcija morala biti popraćena jasnim pritiskom na Srbiju.
- Aleksandar Vučić dugo igra između Rusije, Kine i zapada, ali smatram da je američki utjecaj dovoljno velik da bi Vučić u nekom kompromisu čak bio spreman i pustiti Milorada Dodika niz vodu - dodaje analitičar.
Vedran Džihić (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Zanimljivo je da je delegaciju Srbije u Banjoj Luci činio čitav niz visokorangiranih političara i vojnih i civilnih funkcionera, uključujući direktora Pošte Srbije Zorana Đorđevića, ali Vučić se nije pojavio.
- Vučić je nevjerojatan pragmatičar moći koji kalkulira svaki korak. Treba mu biračko tijelo iz RS-a, ali mu je dobar svatko u Banjoj Luci tko iskazuje lojalnost i ne smeta njegovoj politici. Međutim, američke sankcije mijenjaju dinamiku situacije, imamo i nagovještaj europskih ili njemačkih sankcija. Dodik za Vučića postaje problem - dodaje Džihić.
Nedavne izjave posebnog američkog izaslanika za zapadni Balkan Gabriela Escobara daju naslutiti da se u pozadini ipak pregovara: Escobar je poručio da novog rata neće biti i da su i Srbija i Hrvatska partneri SAD-a. Istovremeno se zadnjih tjedana intenzivirala diplomacija na relaciji Zagreb – Sarajevo ne bi li se postigao kompromis oko izbornog zakona u Federaciji BiH, nakon čega zapadni Mostar više ne bi imao realnog interesa za savez s Banjom Lukom. Dodik bi se, ukratko, mogao naći izoliran. A Džihić smatra da se svojim drastičnim podizanjem uloga preigrao toliko da je otišao na put bez povratka, odnosno da gledamo početak njegovog kraja.
- Ako EU protiv njega izglasa sankcije, on je srednjoročno izgubio igru i zapravo je politički mrtav. Čini se da je ovo za njega showdown i da ide na sve ili ništa. Ako propadne, neće ići u rat, jer nema šta da dobije niti ima tko da ratuje. Možda podsvjesno računa da će Rusija da ga održi na političkom životu, a ako sve krene naopako, možda i može da zatraži azil u Moskvi. Pitanje je koliko će sve još trajati, ali ne vjerujem da može da se izvuče i ostane važan igrač na političkoj sceni. Nema više šanse da održava priču koja ga je držala - zaključuje Džihić, uz dodatak da je ključno osigurati da listopadski izbori budu pošteni i slobodni od manipulacija etnopolitičkih stranaka.
Opisanoj proslavi takozvanog Dana Republike – istina, samo na svečanoj akademiji, ne i na vojno-policijskom mimohodu, što ne mijenja bit – prisustvovala je i delegacija srpskih predstavnika iz Hrvatske na čelu s Miloradom Pupovcem. Potez je to koji je izazvao žestoke napade s raznih strana, od onih vođenih prije svega antisrpstvom, preko opravdanih kritika, do Freda Matića – koji, doduše, kritizira Pupovca, a šuti o tome da je vrlo nedavno Dodika podržao i njegov nekadašnji stranački pokrovitelj Zoran Milanović. Opravdanog čuđenja, zgražanja i ogorčenja je mnogo na lijevo-liberalnoj sceni, koja se osjeća izdanom. Pupovac i SNV znatan su ugled i utjecaj izgradili mukotrpno inzistirajući na suočavanju sa zločinima svih strana, poštivanju žrtava i zalaganju za mir. Banjolučka manifestacija bila je sve suprotno: slavljenje zločina i zločinaca od strane njihovih političkih nasljednika koji sustavno šire mržnju u ime sebičnih materijalnih i drugih interesa. Pritom su slavljene politike povijesno zločinačke ne samo prema drugima, nego su uvelike uništile i hrvatske i bosanske Srbe, a sada ih povrh svega urliče političar pod sankcijama makar samo navodno civiliziranog zapada. Priopćenje SNV-a – SNV se vjerojatno potura umjesto SDSS-a da bi se život olakšao Andreju Plenkoviću – po kojem njihov posjet "nije imao politički karakter", djeluje neuvjerljivo i nemušto, jer se radilo o političkom događaju par excellence. Iz SNV-a se između redaka ograđuju od poruka upućenih s banjolučke bine, ističući da se oduvijek zalažu za politiku mira, dijaloga i pomirenja. No suština i kontekst proslave 9. siječnja toliko su toksični da neizostavno kompromitiraju svakog tko joj prisustvuje, ma koliko nebitna bila njegova uloga. Ili je riječ o ozbiljnoj pogrešci, što je teško shvatljivo u slučaju nekog s Pupovčevim iskustvom, ili postoje dublji i nepoznati interesi. Neuvjerljivo je, naime, i podsjećanje da u RS-u žive deseci tisuća Srba izbjeglih iz Hrvatske i da su institucije RS-a stanovništvu Banije nakon potresa pružile znatnu humanitarnu pomoć. Po sebi nisu sporni ni pomoć iz RS-a ni susret s njenim čelnicima i iskazivanje zahvalnosti. Mogao se, međutim, za to pronaći bilo koji drugi dan.
