>

novosti logo

Kronika Kronika

Zlokobni putokazi

U psunjskom selu Branešcima danas je jedva dvadeset od negdašnjih tristo stanovnika. Umjesto putokaza, u susjednim Kričkama još uvijek stoje ploče s upozorenjem na stvarnu opasnost od mina

Da biste obišli nekoliko, uglavnom napuštenih sela ispod Psunja na području Pakraca, svakako je potreban vodič. Zamršeni putevi uglavnom su slabo označeni putokazima pa je lako skrenuti u pogrešnome smjeru. Dok nema dovoljno oznaka koje bi govorile gdje se skreće u određeno selo ili zaselak, na mnogo mjesta uz cestu, postavljene su table koje upozoravaju na minsko sumnjiva područja. Da nas provede kroz nekoliko sela na obroncima Psunja, ponudila se Ana Romanić iz Branešaca, ujedno i predsjednica mjesnog odbora u selu. Kako se ispostavilo, Ana je vrstan poznavalac čitavog područja i s lakoćom nas je odvela do nekoliko sela skrivenih u šumama te do njihovih rijetkih stanovnika. Cijelim putem prema selu Kričke, s lijeve i desne strane, na svakih otprilike tisuću metara, postavljeno je nekoliko uočljivih tabli koje upozoravaju na opasnost od mina.

- Vidite, prije nešto više od godinu dana, na ovom području vršeno je razminiranje. Upravo zbog tih ostavljenih tabli pretpostavljam da u tim šikarama ima još zaostalih mina, ili barem postoji opravdana sumnja da je koja mina ostala nepronađena. Mislim da bi zalaženje u označena područja moglo biti pogibeljno. Stoga je dobro da table ostanu gdje jesu, dokle god postoji i najmanja sumnja – razmišlja Ana Romanić.

Od jednog mještanina saznajemo da kod njega ‘nema straha‘. Naime, tvrdi da povremeno zalazi u područja koja su tablama obilježena kao opasna i minirana, bere gljive i kako veselo kaže – ‘još je živ i zdrav’. Dodaje da ima još ljudi koji čine jednako opasne stvari.

Nije bilo druge već odgovore potražiti u Hrvatskom Centru za razminiranje. Bili su, u najmanju ruku konsternirani kada su čuli da netko ulazi u minsko sumnjiva područja i odmah su na teren poslali djelatnika. Tajana Čičak, predstojnica ureda ravnatelja HCR-a objašnjava i usput neobaviještenima poručuje da je vrlo opasno zalaziti u područja koja su i dalje označena kao opasna. Kaže, ne samo da je opasno, već je i zabranjeno. Postavljene table u blizini sela Kričke i situaciju na tom terenu, pojašnjava Ante Brkljačić, zamjenik ravnatelja HCR-a.

- U selu Kričke obavljeno je deminiranje nekih čestica i table su pomaknute na mjesta gdje je područje još uvijek minski sumnjivo. Dakle, tamo gdje se nalaze table s upozorenjem, strogo je zabranjen ulazak u to područje. Svaki put poslije razminiranja, o točnim česticama i obavljenim radovima obavještavamo lokalnu zajednicu i druga tijela. Osim toga, najmanje jednom godišnje obilazimo sve postavljene table, snimamo ih i provjeravamo da li su na mjestima na kojima trebaju biti i da li možda koja nedostaje. Dakle, tamo gdje su table s upozorenjem na minsko sumnjivo područje, opasno je, ali i strogo zabranjeno kretati se po tom području – kaže Ante Brkljačić.

Neslužbeno saznajemo da se na nekim područjima u RH gdje postoje minsko sumnjiva područja, doduše rijetko, još uvijek događaju i krađe tabli na kojima su upozorenja. Isto tako, događa se da netko tablu s upozorenjem odnese s mjesta gdje ju je HCR postavio i jednostavno postavi na rub svoje šume za koju zna da nije minirana. Tako sprečava krađu drveta, ali ne razmišlja o onoj neoznačenoj i opasnoj ‘rupi’ koju je negdje otvorio.

Vraćamo se našoj sugovornici Ani Romanić koja nam je također objasnila lošu demografsku situaciju na Psunju. Nekolicini sela na pakračkom području prijeti potpuni nestanak. Ljudi je sve manje, zaredale su sahrane, a vjenčanja ili poroda, ni za lijek. Stanovnici, uglavnom vremešni povratnici, pritisnuti nedaćama i skromnim primanjima jedva spajaju kraj s krajem.

- Vidite, u Branešcima je prije rata bilo više od 100 kuća. Dakle, više od 300 stanovnika. Danas nas ovdje živi jedva dvadesetak. Bilo je puno djece, sva su se školovala u nedalekom Bučju. Postojali su školski autobusi ali i svakodnevne autobusne linije s Pakracom i Požegom. Nestalo je djece i autobusa, a uskoro će prema svemu sudeći, nestati i stanovnika. Pitate me za naše probleme? Pa u novinama za opisivanje naših problema nema dovoljno mjesta. Prvo, nema ljudi. Tamo gdje se još netko i nađe, uglavnom je riječ o vremešnim povratnicima o kojima treba voditi brigu. Zatim nas muče putevi do nekih zabačenih sela koji su neredovito održavani, pa je u neko doba - zimi ili za kišne jeseni - teško doći do zaselaka. Nedavno smo u dijelu sela dobili asfalt, ali ne koliko treba, nego nekako, napola. Moramo i s tim biti zadovoljni, a u tome nam je mnogo pomogao Nikola Ivanović, zamjenik pakračke gradonačelnice. Usred sela stoji ruševina od seoskog doma, nekadašnjeg omiljenog sastajališta ljudi. Nikako da se taj objekt obnovi, pa smo u napuštenoj mljekari obnovili jednu malu prostoriju za sastanke i okupljanja. Nema u selu trgovine, nedavno više ne dolazi ni trgovina na kotačima, pa po namirnice moramo ići u Pakrac, a autobusa nema – žali se Ana Romanić.

Predsjednica mjesnog odbora živi od 800 kuna mirovine i nikako da spoji kraj s krajem. Rješenje je pronašla u tome da pomaže ljudima kad je to potrebno. Radi sve i svašta, a za to dobije nešto namirnica ili ponešto novca. Prima Ana i nešto mirovine od Srbije, ostvarene za vrijeme progonstva u Beogradu, ali sve zajedno jedva da iznosi 1.300 kuna. Dok plati režije, ostatak razvlači kako zna i umije. Najviše ju rastužuje činjenica da selo odumire. Tko se vratio - vratio se. Novih povratnika nema, niti kupaca za kuće čije su cijene toliko niske da negdje, ne tako daleko, mnoge gospođe imaju skuplje torbice. Kao da nikoga nije briga za ovaj kraj od kojeg, čini se, svi okreću glavu. Nekadašnji voćnjaci, livade, uređena dvorišta i obrađene njive, postaju sve više pustopoljina.

1/2