Tek što je prohodao, Zorana i njegovu dvije godine stariju sestru Maju uplašeni roditelji Đoko i Željka navrat-nanos stavili su na pretrpanu traktorsku prikolicu i s ostalim mještanima Donje Brusovače u panici krenuli u nepoznato. Roditelji su se trudili da djeci ne pokažu strah i zebnju koju su osjećali cijelim putem. Trinaestomjesečni Zoran je već naveliko izgovarao mnoge riječi, i, kako kažu njegovi majka i otac, bio je brbljav.

Dug je bio put od Korduna do Malih Radinaca kraj Rume, gdje su se skrasili. I kada se činilo da je sve prošlo u redu, primijetili su da je Zoran zanijemio. Uza sve pokušaje roditelja da progovori, on je uporno šutio. I tako više od tri godine. A onda, jednoga dana, kako je iznenada zanijemio, tako je i progovorio. Sve nevolje obitelji Martinović toga trenutka postale su sitne.

- Roditelji su mi pričali o zavičaju, o livadama i poljima, o šumama i voćnjacima, a sve je to nekako za mene bilo bajkovito i nikako nisam shvatao zašto smo otišli ako nam je bilo tako lijepo. Uskoro sam se upisao u školu i u Rumi završio tri razreda. Tamo je bilo dosta djece s Korduna, a u mom razredu je bilo učenika iz Gline i Tušilovića. O zavičaju, kojega zapravo nikada nismo upoznali, često smo razgovarali i potajno priželjkivali da se što prije vratimo. Znali smo da tamo postoji velika ljepota, jer naši roditelji nikada o Kordunu nisu pričali loše. Tu i tamo smo pregledavali fotografije i snimke iz tih krajeva - prisjeća se Zoran.

Želja se Zoranu ostvarila početkom srpnja 2004. godine, kada su se Martinovići vratili na rodno ognjište u Donjoj Brusovači pred zapaljenu i srušenu kuću, za koju su kasnije ostvarili pravo na obnovu. Već najesen iste godine Zoran je krenuo u četvrti razred u Vojniću. Brzo se uklopio jer je još u Rumi učio latinicu.

Nakon završene osmoljetke, Zoran je krenuo u srednju školu u Karlovcu i 2012. završio za mesara. Tri godine kasnije zaposlio se u karlovačkoj industriji za preradu mesa, gdje radi i danas. Svako jutro ustaje prije pet, u Karlovac stiže oko šest, pripremi radno mjesto, obuče radno odijelo i radi do 15 sati, a kod kuće je oko 17. Ali, tu nije kraj.

- Otac je svojevremeno zasadio 600 sadnica bresaka i nektarina i 1200 stabala krušaka te osnovao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Čim dođem s posla, uhvatim se rada u voćnjaku. Najteže mi pada obrezivanje. Voće svakodnevno prodajemo na štandu uz samu cestu Vojnić-Maljevac - objašnjava Zoran.

Sestra Maja magistrirala je marketing i turizam i za stalno je zaposlena u jednom hotelu u Njivicama na otoku Krku, majka Željka brine se o kući, otac Đoko po cijele dane je u voćarstvu, a marljivi Zoran uskače gdje god zatreba. A nađe on i vremena da s prijateljima subotom ode na zabave u Vojniću, Krnjaku, Velikoj Kladuši i Karlovcu.