>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Zovite doktora

Analiza predizbornih stranačkih ekonomskih programa opozicije otkriva socijaldemokrate u napadnom raskoraku sa socijaldemokracijom, nacionalne budničare koji bi privatizirali zdravstvo i konzervativne nakupine politikanata koje se predstavljaju kao ‘stranke modernih ekonomskih ideja’

Na korak do izbora, i dva do globalne krize o kojoj se zna samo da će biti pozamašna, vrijeme je za razgled ekonomsko-političkih programa stranaka i koalicija u niskom startu. Preskočit ćemo HDZ koji se ionako predstavlja kroz praksu aktualne vlade i pojedine najave predstojećih svojih poteza na istom tragu. Vladajuća stranka nudi znane rezultate kriznog menadžmenta u epidemiji, naspram prethodne tri i pol godine koječeg, te žuri na izbore ne bi li iskoristila kratko zatišje dok okolnosti, i po nju i generalno, ne postanu znatno gore. Osvrnut ćemo se zato samo na nekolicinu izraženijih opozicijskih pojava, mada većina tih subjekata još uvijek nije objavila svoj program, a pitanje je i kad će to učiniti.

Miroslav Škoro sumnjiči komunizam da je Hrvatsku upropastio forsiranjem – trgovine i uvoza, što sve skupa predstavlja upravo veličanstveno izvrtanje teza, pogotovo iz radionice jednoga doktora ekonomije

Ekonomsko-politički programi su, međutim, tek alibi-prilozi i očekivane figure, naročito kod većih protagonista na sceni. Često se više toga o njima može popabirčiti sa strane, iz dnevnih akcija kampanje, jer naprosto tako izgleda dominantna PR-strategija danas. Ona nalaže da temeljni profil stranke ili koalicije nije osobito važan, nego je važna kratkoročna pojavnost koju će za televizijski prime time ovjeriti Ankica Mamić i Krešimir Macan, pa je uz to dovoljno još samo malo priče o reformama i modernizaciji.

Ipak, programi ili njihove instant-varijante nude podosta toga simptomatičnog, pogotovo kad se uoče njihove sličnosti, rupe koje su im zajedničke, sve ono što skupa reproduciraju. Većina njih preskače makroekonomske temelje u kojima je odložena glavnina problema, kao što nema govora ni o tečaju kune ili konsenzualnom odustajanju od monetarne politike, kamoli razvoju državnih banaka. Zbog toga ne može biti ozbiljnijeg planiranja industrijske politike, spasa kriminalno zloupotrijebljenog mirovinskog sustava ili pokretanja energetske tranzicije. Naše političke snage tako dijele i zapadanje u razna proturječja, dok olako naklapaju o sveopćem reformskom imperativu, i čisto načelno o ekološkim i antikorupcijskim prioritetima.

Također, većinu karakterizira manje ili više (neo)liberalni pristup ekonomiji, s blagim odmacima po određenim područjima, nerijetko diktiranim iskustvom pandemije i osvjedočenom važnošću javnog sektora. Epohalni moment koji još uvijek traje, međutim, poražavajuće je neznatno utjecao na najjače aktere ove igre u Hrvatskoj, usporedi li se njihova reakcija s onima u ostatku Europske unije. No i to zavisi o postojećoj strukturi hrvatske ekonomije, tj. o domaćim kapitalistima koji uporno ponavljaju istu priču kao i prije krize.

Četiri kandidatske grupacije nižemo redom kojim su zabilježene na posljednjoj najvećoj anketi, pa tu dakle više nema jednog Živog zida, a nema ni Pametnog i Fokusa, ili Stranke s imenom i prezimenom, ili Pernara i Bandića, a do daljnjeg ni HNS-a. Na vrhu popisa izazivača HDZ-a je standardno SDP, odnosno koalicija Restart u kojoj ta stranka predvodi svoje partnere: HSS, HSU, Snagu i Glas. I o SDP-u bi se moglo reći da je dosta poznat iz prakse, a specijalno je tako dok gledamo kako se među njegovim najviđenijim ekonomskim facama opet ističu liberali Branko Grčić, Davorko Vidović i Mihael Zmajlović.

SDP, točnije koalicija Restart, predstavlja svoj ekonomski program upravo u trenutku dovršavanja ovog članka, pa smo u mogućnosti primijetiti samo da su malčice ojačali socijalno-senzibilnu intonaciju svoje retorike, u odnosu na dosadašnje poruke. Odjeknulo je Iblerovim trgom nekoliko prigodnih fraza koje se u pravilu vade iz ormara kao blagdanski ukrasi, a poneki skonča i zdrobljen uslijed euforije. No upravo ta neurotična differentia specifica dade nam itekako vjerovati da je posrijedi uobičajena neuvjerljiva predizborna lakirovka. Jest, sad u programu imamo naglašeniji formalni spomen reindustrijalizacije i zaštite radnih mjesta, ali i dalje ekonomsko-politički profil SDP-a leži u pojedinim izrazito liberalnim uporištima.

Teorijskim smjernicama i konkretnim djelovanjem, platforma Možemo! jedina makar osporava važeći socijalno pogubni poredak stvari, pa se za razliku od SDP-a može zaista nazvati ljevicom

Budući da su ona u napadnom raskoraku sa socijaldemokracijom, SDP možemo bez mnogo uvijanja razumijevati i kao stranku s pogrešnim imenom i prezimenom. U njezinu prvom planu i dalje su poduzetnici i obrtnici, na samoj prezentaciji ekonomskog programa spominjani češće nego radnici, te nužna porezna i administrativna rasterećenost privatničkog sloja. Tu je, dakako, i kurentna digitalizacija, namijenjena jednoznačno istoj skupini, ali najzabavniji detalj ipak prepisujemo iz ranije već objavljenog predizbornog programa Restarta.

Tamo se SDP i partneri najprije zalažu protiv favoriziranja krupnog kapitala pri kriznim državnim ispomaganjima, te za pretvaranje državne pomoći u ulog ili dokapitalizaciju, odnosno udio u suvlasništvu nad potpomognutim poduzećem. Odmah zatim ističe se: ‘Hrvatsko gospodarstvo mora biti i slobodno. To znači da izlazak države iz vlasništva i upravljanja tvrtkama smatramo važnim ciljem za daljnji razvoj.’ Uglavnom, na prezentaciji koju SDP, evo, nekako privodi kraju, nismo dočekali nikakvu sanaciju ovog nesnosnog uskakivanja u vlastita usta.

Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret u anketama slijede, kao i na predsjedničkim izborima, veliki duo s desnog i lijevog centra koji se izmjenjuje na vlasti uz pomoć ovakvih satelita. Škoro se zasad predstavlja ekonomsko-političkim programom koji je objavio prije širenja koronavirusa u Hrvatskoj, no koji se u principu smatra reprezentativnim. Da ne bi bilo zabune što je ovom nacionalnom budničaru politički forte, potrudio se tamo već uvodno opatrnuti komunizam, i to ne apstraktan neki, nego konkretan jugoslavenski. To je uvijek tražena roba, ali naš junak ovdje sumnjiči komunizam da je Hrvatsku upropastio forsiranjem – trgovine i uvoza. A naspram domaće proizvodnje i općenito vlastitih potencijala, što sve skupa predstavlja upravo veličanstveno izvrtanje teza, pogotovo iz radionice jednoga doktora ekonomije.

No dobro, ako je mogao fašizam biti proglašen antifašizmom, i obrnuto, ne treba čuditi ni prozivanje komunizma za forsiranje tržišta bez granica. I sam će Škoro za sebe ustvrditi da je ‘ljevičar po pitanju socijalne politike i radničkih prava’, mada iza Domovinskog pokreta stoji kapital iz trgovačkih lanaca i uvoza ruskog plina. Već je poznato da iza njegove kampanje stoji Pevex, u vlasništvu Pavla Vujnovca i Marija Radića te Jurice Lovrinčevića, a nadalje i Vujnovčevo još moćnije Prvo plinarsko društvo.

Probijemo li se kroz naslage jeftine marketinške pirotehnike, postaje očitije da Domovinski pokret gura izraziti zagovor privatnog sektora, možda i najjači u ovoizbornoj ponudi. ‘Država se mora postaviti kao odgovoran i dobar gospodar’, kaže Škorin program, a već u idućoj rečenici saznajemo da ‘razvoj gospodarstva valja temeljiti na privatnoj inicijativi’. Intrigantan dio o zdravstvu otkriva poriv da se nastavi njegova privatizacija, čak i nakon iskustva s epidemijom, pa držimo na oku skorije investicije u sektoru.

S poglavljem koje se odnosi na mirovinski sustav, Škoro pak upada u živi pijesak, i mogao je umjesto toga slobodno umetnuti kakav dadaistički tekst. On tako primjećuje da se izuzeta proračunska sredstva vraćaju iz drugog stupa u javnu kasu, kroz državne obveznice, ali ne izdvaja gorući moment pritom rastućeg zaduženja. I dao bi građanima veća prava u odlukama o ulaganju izdvajanja za mirovinu, ali ga muči to što su sve banke u našem mirovinskom sustavu inozemne, premda se ne zalaže za jačanje državnih; riječju, kaos.

Most je karantenu iskoristio za još jedno veliko presvlačenje, a inače je oduvijek sav u znaku transformativnosti – vodećeg kadra, programskih smjernica, političkih partnera. Sad mogu poći ukorak sa Škorom, kao što su ranije mogli s HDZ-om i SDP-om, što je posebno shizofrena pozicija u kojoj su kroz svoju povijesti bile stranke poput HSLS-a, HSS-a, HNS-a. Tu poziciju dabome oslikava i Mostov program, odnosno činjenica da u ovom času on još uvijek nema nikakvu ekonomsko-političku strategiju, nego samo onu točkastu, poslužimo li se izrazom iz urbanistike. To je dakle svojevrsna antistrategija, kameleonski refleks, zapravo uglavnom niz vatrogasnih mjera, plus akcijski potencijal Mire Bulja za pojedine slučajeve.

Naravno, i ovdje ‘reforme’ nadomještaju sve ostalo, pa je tako i s npr. recentnim najavama Boža Petrova o preuređenju javne uprave, dosljedno ziheraški i nesadržajno. Most ne traži slučajno neku svoju novu uvjerljivost u personalnim akvizicijama, s obzirom na sve manju količinu političke supstance u onome što je ispočetka moglo izgledati razmjerno demokratično, ako ništa drugo. Od takve se političke struje, izuzev rijetkih pojedinačnih iskoraka, nije ni mogla očekivati konzistentna ekonomska politika, kamoli zdušni i esencijalni otpor ekonomsko-političkom statusu quo.

Tako će biti i sutra, znamo li tko su nove blistave vedete Mosta, a o njegovu programu informiramo se i dalje kroz jedan predepidemijski dokument. Skica predizbornog Mostova programa objavljena je prije tri i pol mjeseca, pri čemu se ta dozlaboga konzervativna nakupina politikanata – s prerijetkim iznimkama – predstavlja kao ‘stranka modernih ekonomskih ideja’, što je već po sebi zgodan vic. Evo što je tu njima tako moderno: smanjili bi poreze za ukupno 12 milijardi kuna budžetskog prihoda, radi pomoći zaposlenicima s primanjem znatno većim od prosjeka.

Za ostale je namijenjeno samo nešto poticaja kroz dječje doplatke, fiksne s obzirom na visinu plaće, no s iznosima koji rastu do petog djeteta. Proračunski deficit bi Most nadoknadio, a kako drukčije, pomoću smanjenja rashoda, odnosno javne potrošnje, iliti onoga što u pravilu spašava najšire slojeve. Pogotovo one koji su nacional-ideološki nukani da se razmnožavaju po uzoru na kuniće, dok čekaju na ispunjenje trodecenijskih obećanja o izdašnim javnim dječjim doplatcima.

Konačno, ostaje nam za osvrt još i platforma Možemo! koju ankete stavljaju na vrh popisa manjih predizbornih kandidata, pobrojanih u uvodnom dijelu ovog članka. Možemo! također najavljuje objavu svog programa ovih dana, no već se može kazati da je riječ o ekonomskoj politici različitoj od prethodno opisanih. Oni svojim ranijim, sad već dobro znanim teorijskim smjernicama i konkretnim djelovanjem, jedini makar osporavaju važeći socijalno pogubni poredak stvari, pa se za razliku od SDP-a mogu zaista nazvati ljevicom, i to u približnom opisu baš socijaldemokratskom.

Uostalom, pokazuju da iole dosljedna ljevica mora zasnivati svoj program u prvom redu na pitanju ekonomije i socijale, bezrezervno u smjeru jednakosti, te na općoj demokratizaciji društva. U takvom pristupu logično nema puno mjesta za ekonomsko-političke kontradikcije kakve odlikuju druge aktere izbora, no Možemo! iskazuje jednu drugu intrigantnu pukotinu. Jer već je u javnom prostoru dobro primijećeno da se ne zna točno što je uopće Možemo! – stranka ili koalicija ili platforma, ako je to posljednje zaista nešto različito.

Znamo naime da Možemo! predvodi nekoliko drugih partnera – Zagreb je naš, Nova ljevica, Radnička fronta, Orah, Za grad – ali ne znamo kako se oni zajedno nazivaju. Pritom su potekli iz jedne zagrebačko-gradske zeleno-crvene koalicije, vodeće u obrani javnog dobra od devastirajuće vladavine Milana Bandića, no rad na europarlamentarnim izborima nastavili su u donekle izmijenjenom sastavu i s pomalo drukčijim polazištima. A problem sa zajedničkim imenom navodno potječe od zakonske nemogućnosti da koalicija i na glasačkim listovima bude predstavljena skupno, kako god sebe nazivali do tog momenta.

Ipak, ne bi bilo dobro ako se u isti problem s imenom zavuče i refleksija unutarnjih odnosa između navedenih sastavnica koji su poljuljani u vrijeme rasta platforme s lokalne na višu razinu. Jer sve će se to artikulirati primarno kroz zajedničku ekonomsko-političku agendu, u rasponu zastupljenih struja od lijevo-liberalnih do socijalista, što nije uvijek spektar koji se dade lako uravnotežiti, pa ni imenovati. I bolje da ove zanimljive i u Hrvatskoj jedinstvene političke snage čim prije riješe to pitanje, kako ne bi prije ozbiljnijih izazova neslavno splasnule u vidu koalicije bez imena i prezimena.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3