Cijeli radni vijek pedagoginja Ana Kukić, porijeklom iz Ade, malenog sela na desnoj obali Drave nedaleko Virovitice, posvetila je odgoju i obrazovanju djece. Do 1990. godine živjela je i radila u Beogradu. Uz neposredni rad u školi, bavila se inovacijama u nastavi. Predmet interesa bio je rad u grupama i integrativni oblik rada, a istraživanja su joj objavljivana u časopisu ‘Ekonomika i škola’. Onda je, privremeno, otišla u Beč usavršiti njemački jezik, ali je u Jugoslaviji počeo rat pa se privremeni boravak u glavnom gradu Austrije produžio do dana današnjeg. Tako već četvrt stoljeća u tamošnjim dječjim bolnicama radi s malim pacijentima kojima su potrebni optimizam, podrška i ljubav.
- To su djeca koja boluju od raka ili neke druge bolesti čiji je ishod liječenja neizvjestan. Djeci je potreban optimizam kako bi bolje primala terapiju i kako bi imala nadu da će živjeti. Moj je zadatak razgovarati s njima, otvarati teme u kojima i oni trebaju učestvovati, te nisu vezane za bolest i terapije. Najčešće su to poučne priče iz života kojima budimo osjećaj raspoloženja - opisuje nam svoj posao Ana koja s mališanima razgovara na srpskom, hrvatskom, bosanskom, ruskom ili njemačkom jeziku.
S mnogima roditeljima se sprijateljila, postala dijelom obitelji. Zbog toga smrt svakog djeteta doživljava kao veliku osobnu tragediju
Riječ je o djeci koja tamo žive ili dolaze na liječenje iz zemalja s područja bivše Jugoslavije, a kako je na tim područjima bjesnio rat željela je izbjeći moguće nesporazume pa im se obraćala njihovim materinjim jezikom što joj nije bilo teško - odrasla je u Hrvatskoj, učiteljsku školu završila je u Šapcu, Pedagošku akademiju u Osijeku, Filozofski fakultet, Odsjek pedagogije u Beogradu, a kako odlično zna ruski (danas čak i pjeva u ruskom zboru) razgovara i s pacijentima iz Rusije.
Danas Ana Kukić djeci olakšava boravak u bolnici, ali velika je podrška i njihovim roditeljima. U pravilu roditelja ne znaju njemački jezik i ne služe se engleskim pa ju zovu za pomoć u svakom trenutku i zbog drugih stvari. S mnogima se sprijateljila, postala dijelom obitelji. Zbog toga smrt svakog djeteta doživljava kao veliku osobnu tragediju.
- Posebno je teško bilo na početku, prvih godina rada s oboljelom djecom. Toliko da sam tražila premještaj na neki drugi posao, ali me ravnatelj bolnice uvjerio da sam potrebna djeci, da je smrt nešto što se u bolnicama događa svakodnevno, da se nema smisla predavati se i povlačiti - kazuje Ana.
Na osnovu tih iskustava napisala je knjigu ‘Let ka uspjehu’, na hrvatskom i srpskom, tiskanu na latinici i ćirilici, na ijekavici i ekavici. Ideja za knjigu došla je nakon serije pisama koje je slala majici bolesnog dječaka iz Bosne i Hercegovine. Knjiga je doživjela četiri izdanja, u pripremi je peto. Prevedena je na njemački.
- Bila je draga i brižna majka, Muslimanka. Imala je šestero djece i muža alkoholičara na koga se nije mogla osloniti. Sin je imao rak koji se nije mogao operirati. Preostalo mu je još samo tri mjeseca života. Potresena, u silnim obavezama, bez pomoći muža, molila me da pomognem jer samo je ja mogu razumjeti. Bilo joj je teško, unatoč mojim savjetima i razgovorima u Beču. Predložila sam da joj nešto napišem, nešto što će, kad se vrati tamo u Bosnu čitati, nešto što će joj podići optimizam. Oduševila se, stalno tražila nove priče i sve ih je znala gotovo napamet. Na promociji prvog izdanja bila mi je glavna gošća. Ljudi su plakali dok su to slušali, kaže Ana.
Iz Beča u Adu, u razdoblju proljeće - jesen dolazi jedanput mjesečno pokositi travu i prozračiti kuću, a tu provodi i dio godišnjeg odmora. Rodbine ovdje više nema. Roditelji su umrli, sestra Ljubinka, također pedagoginja, živi u Novom Sadu, a brat Milenko, inženjer strojarstva i druga sestra Nevenka, stomatologinja, u Beogradu.
- Mi smo svi otišli davno, a roditeljima su 1991. rekli da se moraju iseliti odavde jer u Adu dolaze neki drugi ljudi. Već su jedanput bježali odavde. Za vrijeme 2. svjetskog rata živjeli su u Šapcu, tata je radio u ‘Zorki’, mama u bolnici. Vratili su se. Devedesetih nisu imali razloga napuštati selo, nikome nisu smetali, nisu se bavili politikom niti izjašnjavali pa su odlučili da ne idu nikuda. Nisu otišli! Bili su često uznemiravani, pa bi spavali u kukuruzima. Tu su umrli, tu su i sahranjeni - govori tiho gospođa Ana dok sjedimo na trijemu kuće.
Iako je, nošena vjetrovima života, boravila u više mjesta bivše Jugoslavije, iako živi u Beču na obalama Dunava, najsretnija je, kaže, kada šeće uz Dravu, kada osjeti njezine mirise i kada je vrbici na dravskom kupalištu vrate u djetinjstvo.
- Imala sam osjećaj da živim na izvorima zbivanja, vidjela sam ljepotu svuda oko sebe, jer to prostranstvo i šum vode preko kamenja koje je odvajalo malu Dravu od velike ispunjavali su me čudesnom energijom i divljenjem, zapisala je u Ana u predgovoru svoje knjige, a nama, u razgovoru dodala još jednu rečenicu: ‘Mentalitet ovog mjesta i odgoj mojih roditelja čine me takvu kakva jesam i zahvalna sam im što su mnoga toga iz života prenijeli na mene’.
Kako sam dobila nadimak Kukac
Željela sam i da me djeca kojoj pomažem u potpunosti razumiju zbog ‘tragedije’ koju nosim iz djetinjstva i koju neću zaboraviti. U Beograd sam iz Ade došla s 14 godina, u prvi razred srednje škole. Bio je prvi čas biologije, lekcija - oprašivanje cvijeća. Ja se javim oduševljena kako znam tu lekciju. Između ostaloga kažem kako cvijet oprašuju kukci. Žena je stala i pitala: ‘Šta kukci? Deco, jer vi znate šta su kukci?’ Nitko, naravno nije znao. ‘Jao, pa to su insekti…’. I tako sam ja prozvana Kukac, a kako sam se drugačije oblačila, zvali su me i Mađarica. Nisu oni znali odakle točno dolazim, govorila sam ijekavicu, bila sam im mnogo, mnogo drugačija. Tu godinu sam jedva preživjela! Izuzetno sam dobro pisala, bila dobra u književnosti što me nosilo i dizalo samopouzdanje tako da zaboravim ove sitne neprijatnosti. Poslije je sve bilo lakše - objašnjava Ana Kukić.
