U post festumu Pulskog festivala treba pohvaliti rad središnjeg žirija u glavnom nacionalnom programu. Ocjenjivački sud nije ponovio grešku žirija iz 2013., s najjačeg izdanja festivala od hrvatske samostalnosti, kad su, usprkos barem šest (vrlo) vrijednih filmova, sve glavne nagrade pripale Jelčićevoj ‘Obrani i zaštiti’, a gotovo sve preostale Nolinom ostvarenju ‘Šuti’. Ovogodišnji žiri bio je puno mudriji, posebno istaknuvši doista najbolji film nacionalne konkurencije, Matanićev ‘Zvizdan’, ali dodijelivši bitne nagrade i ostalim važnim radovima – Schmidtovim ‘Imenima višnje’, Jukinom ‘Ti mene nosiš’ i Sviličićevom ‘Takva su pravila’. Svi ovi filmovi prethodno su prikazani na međunarodnim festivalima A kategorije (za razliku od 2013. kad je samo ‘Obrana i zaštita’ došla u Pulu s takvim pedigreom), ali za nadati se da to nije bilo presudno u nagrađivanju, uostalom protiv provincijskih kompleksa te vrste štit je trebao biti međunarodni sastav žirija.
I dok je Ocjenjivački sud odradio svoj posao dobro, Umjetnički savjet povukao je neke sporne poteze, a neke dobre propustio učiniti. U prošlom broju Novosti istaknut je neobičan ukus i logika tog tijela po kojem je iz nacionalne konkurencije izbačen ‘Otok ljubavi’ Jasmile Žbanić, film prestižne autorice kao stvoren za Arenu, a uvršten slabašan Kušanov ‘Ljubav ili smrt’ (‘Koko 3’), odnosno među manjinskim koprodukcijama odbijen je intrigantni ‘Inferno’ Vinka Moderndorfera da bi se uvrstile simpatične no umnogome diletantske ‘Cure’ Andree Štake i tek donekle kvalitativno korektni Bajićevi ‘Bićemo prvaci sveta’, inače poveći ideološki falsifikat (potonji je doduše dobio nagradu publike pa je barem time opravdao uvrštenje) . O ukusima je, kao što je dobro poznato, nezahvalno raspravljati, međutim odluka Umjetničkog savjeta da čak četiri dokumentarca uvrsti u glavni program objektivno se pokazala promašenom. Na festivalu koji je sinonim dugog igranog metra ti filmovi, s eventualnim izuzetkom Šeparovićevih ‘Potrošenih’, jednostavno su bili strano tijelo: ni publika ni kritika ni žiri nisu ih tretirali ravnopravno. ‘Potrošeni’ tako, iako po kvaliteti nisu zaostajali za najboljim igranim ostvarenjima, nisu dobili ni jednu nagradu, dok je Čučićev eksperimentalni doks ‘Rakijaški dnevnik’ nagrađen doduše Zlatnom arenom za zvuk (zasluženo), ali ne i za kameru, premda je fotografija Borisa Poljaka većim dijelom izvanredna. Osim toga postavlja se i svojevrsno moralno pitanje: ako su Dani hrvatskog filma (odavno) odustali od prikazivanja dugometražnih igranih filmova u svojoj konkurenciji, zašto Pula poseže za njihovim ‘prirodnim resursima’ , dakle dugometražnim dokumentarcima? Prikazati na dominantno igranofilmskom festivalu jedan ili čak dva dugometražna doksa u konkurenciji nije grijeh, osobito ako se oni, poput nekad Mirkovićevog ‘Sretnog djeteta’, dobro uklapaju u festivalski kontekst, no više od trećine glavnog programa sastaviti od dokumentaraca graniči s apsurdom, pogotovo kad se zna da nijedan od četiri uvrštena naslova nije na Puli imao nacionalnu kino premijeru.
Tu se otvara važno pitanje gubljenja nacionalnog karaktera Pulskog festivala. Ove godine samo četiri filma u nacionalnoj konkurenciju (računajući manjinske koprodukcije) imali su na festivalu nacionalnu premijeru. U užoj verziji glavnog programa to je tek nešto više od jedne trećine naslova, a u proširenoj, s manjinskim koprodukcijama, radi se gotovo o samo jednoj četvrtini. Drugim riječima, upravo suprotno od onog što Umjetnički savjet želi, festival polako postaje smotra filmova koji su već završili nacionalnu kino distribuciju, odnosno njegov značaj postaje više regionalni istarski nego nacionalni hrvatski. Postavlja se onda logično pitanje zašto bi država sa, za naše prilike, jako velikom količinom novca financirala festival koji dominantno postaje lokalni? Odnosno zašto bi filmofili i ljudi od struke dolazili u Pulu ako će na njoj vidjeti tek tri ili četiri premijerna naslova? Mišljenje potpisnika ovog teksta je da bi i Umjetnički savjet i Pulski festival u cjelini trebali s tim u vezi pokazati više inicijative spram države i tzv. hrvatske filmske industrije – zašto, na primjer, ne bi predložili da filmovi koje većinski financira država imaju obavezu nacionalne premijere na državnom festivalu? Možda zvuči komesarski, ali postoje situacije kad je upravo takav pristup najlogičniji, najpravedniji i najbolji.
Umjetnički savjet također bi trebao riješiti problem programskog smještaja manjinskih koprodukcija. Formalno, uvrštava ih u glavni nacionalni program, ali ne daje im priliku da se ravnopravno natječu za ‘opće’ nego tek posebne Zlatne arene. Koliko je to besmisleno pokazala je i ova godina – Zlatnu arenu za najbolju manjinsku koprodukciju osvojilo je ‘Ničije dete’ Vuka Ršumovića u konkurenciji svega tri filma. Da tu nešto jako ne valja Savjet je shvatio, pa je od ove godine uveo programsku improvizaciju nazvanu Susjedi i prijatelji, gdje je ubacio filmove s prostora bivše Jugoslavije i Hrvatskoj susjednih te slavenski ‘bratskih’ zemalja iz ostalih, ranije definiranih programa. Međutim, naspram zvučne Zlatne arene za najbolju manjinsku koprodukciji, nagrada ove, daleko brojnije i zahtjevnije konkurencije (zasluženo je pripala slovačko-češkom filmu ‘Koza’ Ivana Ostrochovskog), zove se krajnje samozatajno ‘diploma’. Dakako, logično rješenje problema je ili tretirati manjinske koprodukcije ravnopravno u nacionalnoj konkurenciji, ili s njima napraviti samostalni program ako njihova godišnja produkcija ne iznosi manje od pet filmova, ili ih izmjestiti iz nacionalnog programa te pridružiti spomenutom programu Susjedi i prijatelji, gdje su se uostalom istovremeno već našle ove godine, te tom programu dati važnost kakvu zaslužuje.
Također, bilo bi dobro i kad bi Umjetnički savjet pokrenuo inicijativu da se promijeni apsurdna praksa po kojoj Veliku Zlatnu arenu za najbolji film prima isključivo producent, što je vrlo neobično za jednu evropsku i autorsku kinematografiju. ‘Hrvatska filmska industrija’ igra se Hollywooda i Oscara, iako, što je jako znakovito, čak i američka Akademija odnedavno službenim nositeljem svoje nagrade za najbolji strani film više ne smatra samo zemlju proizvodnje, nego i režisera kao glavnog autora. Ali hrvatska kinematografija po tom pitanju do daljnjeg ostaje papskijom od pape.
