U zasad još uvijek neoznačenom laboratoriju smještenom između kampusa dva prestižna američka sveučilišta – Harvarda i Instituta za tehnologiju Massachusetts (MIT) – početkom ovog mjeseca s radom je započela biotehnološka start up kompanija koja bi mogla nanijeti ozbiljnu štetu javno financiranom medicinskom istraživanju u SAD-u, naročito bude li se takav model dalje replicirao.
U pitanju je novoosnovana kompanija Arena BioWorks, koja se namjerava baviti istraživanjem i proizvodnjom lijekova. No za razliku od standardne start up tvrtke, Arena BioWorks već sada ima budžet od 500 milijuna dolara, a pet glavnih njezinih investitora spada među najbogatije ljude u toj zemlji. Također za razliku od uobičajene strukture start upova, Arena je u svoje redove već namamila neke od najuglednijih američkih znanstvenika, koji su svi redom tamo došli iz akademskih institucija, odnosno sa sveučilišta.
"Ne mislim se ispričavati što sam kapitalist", rekao je Michael Dell, objasnivši da je temeljni postulat Arene regrutirati vrhunske znanstvenike iz akademskog svijeta i osigurati im istraživački okoliš koji će biti lišen birokratskih i financijskih prepreka
Ovih se dana elitna američka sveučilišta, a naročito obližnji Harvard, hrvaju s optužbama za antisemitizam nakon što su neki njihovi zaposlenici javno kritizirali izraelski genocid u Pojasu Gaze. Otvaranje novcem superbogataša pogonjene istraživačke kompanije u susjedstvu u najblažem slučaju može se činiti kao provokacija. U najgorem slučaju, taj poslovni poduhvat mogao bi ozbiljno kadrovski ugroziti elitne visokoobrazovne institucije, jednako kao i sustav neprofitnog znanstvenog istraživanja koji se temelji na državnim stipendijama i provodi upravo na sveučilištima. Početkom siječnja predsjednica Harvarda Claudine Gay podnijela je ostavku zbog navodno antisemitskih komentara, nakon čega su donatori zaprijetili da će obustaviti financiranje sveučilišta. Šest studenata židovske vjeroispovijesti potom je protiv sveučilišta podignulo tužbu, tvrdeći da je ta institucija "bastion antisemitizma i mržnje", a u studenom prošle godine studenti su tužili i Sveučilište New York (NYU) s istim optužbama.
U takvim okolnostima skupina superbogataša odlučila je otvoriti kompaniju baš u Cambridgeu, gradu u kojemu su smješteni Harvard i MIT, a glavni pokretač projekta doktor je medicine Stuart Schreiber koji je jedan od osnivača istraživačkih laboratorija upravo na ta dva sveučilišta. Uz Schreibera, koji je u laboratorijima na Harvardu i MIT-ju vodio istraživanja o "molekularnim ljepilima" i biofunkcionalnim spojevima, među osnivačima Arene je i Stephen Pagliuca, bivši predsjednik jedne od najvećih svjetskih investicijskih tvrtki u svijetu Bain Capital. On je i član odbora savjetnika dekana na Harvardu i član odbora povjerenika na Sveučilištu Duke te suvlasnik košarkaškog kluba Boston Celtics i talijanskog nogometnog kluba Atalanta. Kao donatora stotina milijuna dolara spomenutim sveučilištima, Pagliucu je naročito nerviralo što nije uspijevao ustanoviti što je konkretno proizvedeno njegovim donacijama. Iz te se frustracije rodila ideja da osnuje kompaniju koja će podjednako frustriranim akademicima pružiti mogućnost da se u zamjenu za masne bonuse odreknu svojih sigurnih sveučilišnih pozicija.
Među osnivačima Arene još je jedan doktor medicine, profesor patologije na Harvardu Keith Joung, jedan od pionira istraživanja epigenetskog inženjerstva koje bi trebalo omogućiti "reprogramiranje" bolesnih stanica. Nagrađivani znanstvenik i član uredništava niza znanstvenih časopisa, Joung je New York Timesu (NYT) rekao da je glavni razlog njegovog odlaska iz Opće bolnice Massachusetts "jezivo mala plaća" koju je tamo primao. Arena je već regrutirala stotinjak vrhunskih znanstvenika, redom viših istraživača u javno financiranim institucijama, a plaće koje im je ponudila, navodi njujorški dnevnik, izražavaju se sedmeroznamenkastim brojevima. Nagovaranja znanstvenika da napuste svoja sveučilišta toliko su, čini se, agresivna da su neka morala pribjeći prijetnjama tužbom.
Stuart Schreiber (Foto: Maria Nemchuk/Broad Institute)
Među ulagačima u Arenu našao se i tehnološki magnat Michael Dell, osnivač istoimene kompanije koja proizvodi kompjutore, udovica osnivača lanca brze prehrane Subway te još jedan "filantrop rizičnog kapitala" i osnivač investicijske kompanije Breyer Capital.
U SAD-u su znanstvena istraživanja i biznis tradicionalno povezani, a sveučilišta i sama već desetljećima profitiraju od otkrića svojih zaposlenika. Sveučilište u Pennsylvaniji, primjerice, napunilo je svoj budžet stotinama milijuna dolara od istraživanja mRNA cjepiva protiv Covida-19. No imena i funkcije koji se isprepliću u upravi i među istraživačima kompanije Arena BioWorks svjedoče o novoj razini privatizacije znanosti, čega je tek jedan element činjenica da će profit kakav je ostvarilo Sveučilište Pennsylvania po modelu koji primjenjuje Arena ostati u potpunosti u privatnim rukama.
"Ne mislim se ispričavati što sam kapitalist, niti je takva motivacija našeg tima loša stvar", rekao je NYT-u Michael Dell, objasnivši da je temeljni poslovni postulat Arene regrutirati vrhunske znanstvenike iz akademskog svijeta i osigurati im istraživački okoliš koji će biti slobodan od birokratskih i financijskih prepreka.
Model kojim će se voditi Arena kombinira akademski način istraživanja i ulaganje iz fondova rizičnog kapitala, čime će se izbjeći zavrzlame koje proizlaze iz "pretjerano" reguliranog, tradicionalnog modela financiranja kakav se primjenjuje na sveučilištima, pa čak i u farmaceutskim kompanijama. Znanstvenici će moći istraživati bilo koju bolest, zasad s fokusom na karcinome i bolesti mozga, a kada dođe do nekog otkrića formirat će se kompanija koja će se baviti kliničkim ispitivanjima i kasnije stavljanjem proizvoda na tržište. Ulagači će zadržavati 30 posto zarade, dok će ostatak ići zaslužnim znanstvenicima. Znanstvenici koji dođu do otkrića, drugim riječima, vrlo će brzo za ta otkrića biti obilno nagrađeni, no ako njihovi projekti ne upale, neće imati sigurno radno mjesto na kojem bi mogli ostati raditi, kao što je to slučaj u javno financiranim institucijama.
Dijelom posla koji se tiče stavljanja novih proizvoda na tržište bavit će se jedan od investitora, Michael Chambers, osnivač biotehnološke kompanije Aldevron koja se bavi genskom terapijom. Chambers je Aldevron osnovao 1998. godine u prostorijama Državnog Sveučilišta Sjeverne Dakote, da bi kompanija 2021. bila prodana za 9,6 milijardi dolara. "Inovacije u bioproizvodnji imaju moć smanjiti vrijeme i troškove potrebne za isporučivanje terapeutskih sredstava a da se pritom ne žrtvuje sigurnost", objasnio je Chambers, naglasivši da će se ta brzina postizati "upotrebom umjetne inteligencije, strojnog učenja i robotike".
Stephen Pagliuca (Foto: Weforum.org)
"Nekada se smatralo da je odlazak iz akademskog konteksta u industriju znak neuspjeha, a danas se to preokrenulo", objasnio je patolog Joung, referirajući se na stav da najveći problem znanstvenih istraživanja na sveučilištima predstavljaju dugotrajnost procesa apliciranja za grantove i činjenica da istraživači više od polovice vremena provode pišući eseje za dotacije. Često se događa, navodi, i da jednom kada novac dođe, inicijalna ideja u međuvremenu zastari. "Došao sam u fazu da je jedini način da dobijem novac taj da apliciram za nešto što već postoji", požalio se NYT-u vodeći znanstvenik Arene Schreiber, htijući reći kako vladine agencije nemaju sluha za nekonvencionalne ideje.
Iako je profitna znanost u SAD-u standard, pa farmaceutska industrija u toj zemlji teži 1,5 bilijuna dolara, činjenica je također i da je velika većina lijekova koje odobri savezna Agencija za lijekove i hranu (FDA) proizvedena kao rezultat državnih ili sveučilišnih subvencija. U periodu od 2010. do 2016., navodi NYT, od 210 novih lijekova koje je FDA odobrio sve je financirao Nacionalni institut za zdravlje. Većina novih otkrića i dalje dolazi iz redova akademskih, a ne privatnih instituta, upravo zahvaljujući neprofitnom karakteru takvih istraživanja i stabilnom izvoru financiranja velikog broja plaća, iako ni približno velikih kao u privatnom sektoru. S druge strane, američki multimilijarderi iz drugih branši, poput vlasnika Amazona Jeffa Bezosa, već su odavno bacili oko na farmaceutsku industriju, a naročit ulagački hit posljednjih godina takozvana je industrija dugovječnosti, čiji start upovi niču kao gljive poslije kiše. S industrijom dugovječnosti, koja se bavi biotehnološkim načinima za usporavanje procesa starenja, povezana je i Nobelova nagrada za medicinu koju su 2009. dobili Elizabeth H. Blackburn, Carol W. Greider i Jack W. Szostak.
Svi su, naravno, bili zaposleni na sveučilištima u vrijeme nagrađenog otkrića o procesu staničnog starenja. Entuzijasti te grane medicine smatraju da bi starenje trebalo službeno klasificirati kao bolest, te donijeti adekvatnu regulativu za odobravanje "lijekova". Dok se to ne dogodi, znanstvenici koji se time bave fokusiraju se na bolesti povezane sa starenjem, poput glaukoma ili artritisa. Ta propulzivna industrija, međutim, otvara brojna etička pitanja, poput onoga koje se odnosi na još veći pritisak na okoliš u slučaju eventualnog značajnijeg produljenja životnog vijeka u budućnosti. Podjednako važno, u SAD-u je većina mirovinske štednje akumulirana u rukama pripadnika više klase, što znači da bi si jedino oni mogli priuštiti ne samo preparate za produljenje života, već i dugotrajan život kao takav.
Portal Bloomberg objavio je 2018. izvještaj o istraživanju koje je provela švicarska banka UBS Financial Services, a koje je pokazalo da bogataši ne samo da žive duže, već to i očekuju. Ukupno je 53 posto ispitanih "bogatih investitora" odgovorilo da očekuje da će živjeti do ponuđenih stotinu godina, najviše u Njemačkoj (čak 76 posto), dok su najpesimističniji, iznenađujuće, bogati investitori u SAD-u (30 posto).
No prema istraživanju Američkog liječničkog udruženja, jedan posto najbogatijih Amerikanki već sada živi deset godina duže od prosječne najsiromašnije Amerikanke, dok je kod muškaraca razlika još veća, 15 godina. To pokazuje da su bogati Amerikanci bezrazložno pesimistični i da se mnogi od njih mogu nadati da će doživjeti stotu. Istraživanje Sveučilišta California iz 2016. pokazalo je, naime, da je stopa smrtnosti kod najbogatijih jedan posto američkih muškaraca čak 40 posto niža od prosjeka smrtnosti u toj zemlji.
