Darko Šeparović dobitnik je ovogodišnje, desete po redu pjesničke nagrade ‘Na vrh jezika’ koju dodjeljuju Algoritam i Zarez pjesnicima do 35. godina starosti.
U jednoj od pjesama ste napisali: ‘Gusari smo u gradu bez zlata/ sve smo razdijelili izvukli/ zlatnu armaturu iz toksičnih zubala’. U kakvom vremenu živimo?
Ta pjesma bavi se temom brzog uspona i jednako tako brzog pada trgovina za otkup zlata i ljudima koji su stajali u redu da (pro)daju svoj nakit kao da ih gone gusari. Zlato tih ljudi topilo se temeljito kao i njihovo dostojanstvo. Možda našu suvremenost najviše određuje izostanak bilo kakvog subjekta. Danas, više nego ikada prije, živimo u vremenu koje je pretrpano mišljenjima, raznoraznim komentarima ljudi čije su kompetencije nejasne. Slušamo i čitamo gomile šumova koje proizvode masmediji, PR stručnjaci, komentatori na društvenim mrežama… I svi su neoborivo u pravu. U toj šumi mišljenja nedostaje nam rasvjetni stup, nekakav subjekt koji bi nam osvijetlio put, isfiltrirao bitno od nebitnog, a nedostaje na svim razinama društva, od vlasti koja izgleda da se bavi samo svojom slikom u medijima, do zadnjeg obespravljenog radnika. Sve je nataložena sitničava gomila koja ukida bilo kakvu mogućnost postojanja pojedinca. Mirko Kovač je u predgovoru knjige ‘Tango’ Rade Jarka napisao: ‘Zapali smo u duboku osamu i tišinu onoga časa kad nema tko javiti; uzmi tu knjigu, pogledaj tu predstavu, trči na izložbu…’
Dobra strana našeg vremena je nevjerojatna brzina i simultanost, sposobnost napretka, mogućnost da u garaži osnujemo Apple ili pokrenemo proizvodnju električnog automobila, financiramo svoje ideje preko Kickstartera i sličnih internet servisa. Otvoren nam je nezamislivi prostor slobode. Internet je veliko akumulacijsko jezero koje treba isfiltrirati, a gustoću vlastitog filtera možemo dobiti obrazovanjem, čitanjem i razmišljanjem o pročitanom. Onda je na nama hoćemo li se u gore spomenutoj garaži baviti lemljenjem otpornika i kondenzatora, pisati knjige, renderirati videoigrice ili ćemo ulijevati akumulatorsku kiselinu ljudima u grlo.
Nagrada uključuje i objavu vaše prve pjesničke zbirke. O kakvoj je zbirci riječ?
Na natječaj ‘Na vrh jezika’ prijavio sam se s rukopisom naslova ‘Autopilot’, koji je nastajao prethodne četiri godine. Autopilot se uključuje kada je vožnja sigurna, a smjer poznat, upravo suprotno od onoga u čemu danas živimo. Zbirkom dominiraju pjesme koje se bave inercijom naše svakodnevice, kroz njih se smjenjuju atmosferske prilike, prolaze strojevi, životinje, a negdje u pozadini, kao kulisa svih pjesama, dolaze ljudi koji čekaju nekoga tko bi isključio krivo podešenog autopilota. Ali ne bih dalje o tome jer je uvijek čitatelj taj koji će od teksta stvoriti svoje svjetove. U rukopisu je za sada četrdesetak pjesama, a izlazak knjige očekuje se krajem godine. Ono što me svakako najviše veseli kod ove nagrade je društvo koje je prije mene pobijedilo na natječaju ‘Prozak/Na vrh jezika’, od Olje Savičević Ivančević, Marka Pogačara, do Tanje Mravak i Marija Glavaša. To su autori čije sam knjige čitao i još ih čitam, i nekako je lijepo biti s njima u istoj rečenici.
Pišete i kratke priče.
Prozu sam počeo pisati puno prije poezije. Pisanje je mogućnost rješavanja balasta, bilo onog čitateljskog, bilo životnog, nešto kao čišćenje radione nakon brušenja. Kasnije me sve više počela zanimati granica jezika, poezija kao mogućnost redukcije istog. Ona stoput ponavljana rečenica; kako nema pisanja bez čitanja, početna je točka nastanka teksta. Čitanje pak zahtijeva dokolicu, prostor za razmišljanje o tekstu, motivima i svrsi napisanog, a dokolice je sve manje. Nakon što kompletiram zbirku poezije, planiram nastaviti raditi na zbirci kratkih priča, ali lijen sam i treba mi puno vremena za završiti knjigu s kojom bih bio zadovoljan. Vremena ima, a to hoće li ispušteni balast teksta biti čisto more ili otpadna voda, prosudit će netko drugi.
Diplomirali ste arhitekturu. Ima li arhitekture u vašim pjesmama? Možemo li govoriti o povezanosti arhitekture i poezije?
Vraćam se na prvo pitanje. Arhitekture u mojim pjesmama ima točno onoliko koliko danas ima subjekta u arhitektonskoj struci, dakle, jako malo. Od arhitekture je neodvojiva riječ projekt, pritom govorim o izgrađenoj arhitekturi jednako kao o objavljenoj književnosti. Čak su i bendovi danas projekti. Riječ projekt nužno uz sebe veže gomilu ljudi, zakonskih regulativa, pogubne gravitacije koju treba savladati, itd. Ne kažem kako u prošlosti nije bilo isto, ali očito ne u mjeri u kojoj je to danas. Zbog gomile ljudi koja stoji iza riječi projekt, govoriti o današnjoj arhitekturi kao o autorskome djelu, nezahvalna je rabota. Uz književnost možda je još jedino štafelajno slikarstvo zadržalo apsolutnu prisutnost autora. Danas se književnosti događa slična stvar koja se dogodila fotografiji nakon izuma pametnih telefona; svi su postali fotografi, kao što su danas, zbog društvenih mreža, svi pisci. Ljudska svakodnevica zagađena je tekstom i u tom rasutom teretu, prostora za književnost jako je malo. S druge strane, takva situacija ujedno je i vrijeme inkubacije jer tko u ovom trenutku piše onda to radi zato što zaista ima potrebu pisati. Nema pritiska objavljivanja, od pisanja malo tko živi. To je humus na kojem bi u budućnosti moglo izrasti nešto novo.
Jedan od nedostataka arhitekture u odnosu na književnost je mjerilo 1:1. Za potpuni doživljaj prostora trebamo ulaziti u zgrade, dodirivati zidove, boraviti određeno vrijeme u kući, otvarati vrata, dok knjigu uvijek nosimo sa sobom. Ulazak u pjesmu/priču/roman različit je od ulaska u arhitekturu jednako kao što je okretanje listova knjige različito od hodanja kroz zgradu, mehanički i kognitivno. Stvarajući književnost imamo moralnu i estetsku odgovornost isključivo prema tekstu i sebi. Nema investitora koji nam visi iznad papira ili zakonodavca koji bi određivao što se može graditi, a što ne može. U tom smislu, književnošću se možemo na neki način spasiti, iako su ponekad riječi pogubnije od krivo postavljenje armature.
