Karamarkov HDZ neformalno već sada upravlja Hrvatskom, a skorašnji parlamentarni izbori nude mu šansu da osvajanjem parlamentarne većine i formiranjem vlade formalizira svoju vladajuću poziciju. Marginalizirani Hrvatski sabor i feudalizirana Milanovićeva vlada gotovo su izgubili sve šanse u izbornoj utrci s HDZ-ovim korporativizmom, koji se sustavno nameće kao model upravljanja državom i društvom. Otkad je sa svojim borbenim timom suradnika, prošetavši se kroz postizborno urušene stranačke strukture, preuzeo HDZ-ovo vodstvo, Tomislav Karamarko je stranačku politiku postupno izmještao iz parlamenta i povezivao je s reprezentativnim predstavništvima interesnih skupina: od vjerskih udruga i crkvenih institucija, preko braniteljskih udruga, do sindikata i poduzetničkih udruga. U suradnji s njima već neko vrijeme uspješno blokira zakonske i druge inicijative Milanovićeve vlade i ujedno joj nameće politike koje u svojem mandatu nije namjeravala provoditi.
Premda je u oporbi, Karamarkov HDZ već je sada uspio instalirati osnovne značajke korporativizma u upravljanju državom i društvom: gotovo su prebrisane granice između javnog i barem dijela posebnih grupnih interesa, između države i dijelova civilnog društva, između države i crkve i sl. I dok se, primjerice, njemački model neokorporativizma uglavnom svodi na industrijsku politiku, odnosno na tripartitno pregovaranje države, poslodavaca i sindikata, korporativizam Karamarkova HDZ-a drži se njegovih klasičnih obilježja, odnosno zagovara sustav u kojemu država usmjerava i nadzire javni i privatni sektor u skladu s načelima jednakosti, reda, nacionalizma i uspjeha. Štoviše, već neko vrijeme Karamarkov HDZ, gradeći i razvijajući svoj model korporativizma kao oporbena stranka, mimo parlamenta i Vlade, uz pomoć ad hoc osnovanih braniteljskih stožera i interesnih udruga blokira i usmjerava rad državnih institucija, pa i Vlade i Sabora, a uz pomoć predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i prije izbora nastoji preuzeti kontrolu nad upravljanjem čitavom državom.
Pritom su perjanicama HDZ-ova korporativizma, Tomislavu Karamarku i Kolindi Grabar Kitarović, puna usta zajedništva, domoljublja i nacionalnog dostojanstva kao temeljnih političkih vrijednosti koje će pod njihovim vodstvom morati ostvarivati svi segmenti države i društva. Zagovornici neokorporativizma u Europi i svijetu nude ga kao lijek za neoliberalni kasino kapitalizam, tvrdeći pritom da je kompatibilan liberalnoj demokraciji jer se zasniva na odvojenosti politike od ekonomije, zbog čega je nužno uz liberalno-demokratske političke institucije razviti i korporativističke predstavničke institucije rada i kapitala koje će u partnerskim pregovorima i dogovorima s državom sprječavati i suzbijati divljanje neoliberalnog kapitalizma, ponajprije kockarsku strast financijskog kapitala.
Karamarkov HDZ nudi pak korporativizam kao nastavak i nadogradnju nacionalističke revolucije koju je 1990-ih godina proveo Tuđmanov HDZ. Njegova varijanta korporativizma bliža je državnom korporativizmu koji su u prvoj polovini prošlog stoljeća razvili Mussolinijeva Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal, nego modernom neokorporativizmu, koji je navodno kompatibilan liberalnoj demokraciji, iako njegovi protivnici tvrde da se u konačnici i on svodi na klasični korporativizam koji je sušta suprotnost liberalnom individualizmu, liberalno-demokratskom parlamentarizmu i višestranačkom političkom sustavu, jer omogućava uspostavljanje otuđenih korporativističkih političkih centara moći koji upravljaju državom i društvom mimo izborne volje birača i većine građana koji nisu korporativno umreženi.
U kojoj mjeri je HDZ-ov korporativistički duh već zavladao Hrvatskom zorno svjedoče akcije koje je Karamarkovo stranačko vodstvo uspješno iniciralo, organiziralo i provelo uz pomoć korporativne mreže koju pod svojim okriljem okuplja i širi. Evidentno je da braniteljsku politiku ne mogu voditi Vlada i njezino Ministarstvo jer je blokira HDZ-ova braniteljska korporacija, ni zakonima propisanu manjinsku politiku Vlada ne može provoditi jer je sprječava HDZ-ova stožeraška korporacija, HDZ-ova korporacija za obitelj i odgoj djece bitno je odredila sadržaj zakona o obitelji i odgoju djece u školama, virtualna HDZ-ova domoljubna korporacija čak je spriječila modernizaciju vizualnog identiteta automobilskih tablica, HDZ-ova pravosudna korporacija najavljuje legalizaciju medijske cenzure koju u sudskoj praksi već postupno uvodi, HDZ-ova gospodarska korporacija već okuplja oko 200 menadžera i stručnjaka spremnih da preuzmu upravljanje javnim i državnim poduzećima, iako nas Karamarko uvjerava da će ih depolitizirati i prepusti na upravljanje sposobnim i nestranačkim ekspertima.
Istovremeno dok HDZ-ove korporacije nadiru sa svih strana i sve snažnije utječu na politička i ukupna društvena zbivanja, Sabor, lokalni i regionalni parlamenti, ali i većina političkih stranaka gube svoj demokratski smisao i izazivaju bijes i omrazu među građanima i biračima. Vlada i izvršna vlast na svim državnim razinama svojom jalovošću i nesposobnošću da pokrenu gospodarstvo i trgnu zemlju iz stagnacije dolijevaju ulje na vatru i kreiraju uvjete za dolazak ‘domoljubnih spasitelja’ koji će mimo ‘trulih’ liberalno-demokratskih institucija uvesti red i pokrenuti zemlju iz čemera i jada prema razvoju i blagostanju, koje se iščekuje još od njezina osamostaljenja i oslobađanja iz jugokomunističkog ropstva. HDZ-ov korporativizam upravo se nudi kao taj ‘domoljubni spasitelj’, iako je Karamarkova stranka zbog svoje autoritarnosti, totalitarizma i nedemokratičnosti jedan od ključnih, ako ne i glavni krivac za zakržljalost višestranačke parlamentarne demokracije i sporu i neuspješnu tranziciju iz propalog socijalizma u moderni liberalno-demokratski kapitalizam.
Domoljubni državni korporativizam koji sada nudi kao spasonosno rješenje svjedoči da je HDZ samo promijenio dlaku, ali ne i ćud, jer pod njegovom vlašću, ako pobijedi na izborima, ništa se bitno neće promijeniti: zemljom će opet upravljati odabrani predstavnici korporacija pod kontrolom HDZ-ovih lidera, a parlament i druge liberalno-demokratske institucije bit će im tek formalni demokratski paravan i kost za bacanje građanima i biračima, kako bi njezinim glodanjem utažili glad za demokracijom.
