Scenarij završava ovako: ‘Tragovi razvratne pijane noći iskrsnu pred njegovim licem: i Josef i Schnitzinger i Ana leže pijani i goli… On (Hans Sulka) podigne automat i zovne: Josef! Josef! Slika njegovog lica se zaustavi u stopsnimku. U taj trenutak začuje se rafal automata… Sve traje dugo’.
Prisjetili smo se tako posljednje scene filma ‘Duga mračna noć’, mega-hita vječnog Antuna Vrdoljaka, rijetke režiserske ptice koja je filmove o Drugom svjetskom ratu radila i prije i poslije 1990. godine. Međutim, vi se završetka navedenog filma, koji je HRT nedavno reprizirao, možda sjećate drugačije. U njemu su prikazana ‘oba totalitarna režima’, i zločini njemačkih nacista i zločini partizana (ali ne i ustaški zločini), te komunistički zločini nakon rata, s protjerivanjem folksdojčera i Golim otokom. Vi se možda sjećate kako se scena u kojoj otac Alojz Schmit (glumi ga Žarko Potočnjak), a ne Hans Sulka, ubija sina Josefa (Alen Livarić) nalazi na polovici filma, a ne na njegovom kraju, kao u citiranom scenariju. Problem je u tome što nikada niste pogledali originalnu ‘Dugu, mračnu noć’ koju je Vrdoljak htio snimiti 1980. godine.
Naime, u Hrvatskom državnom arhivu u kutiji broj 1408 Sabora SR Hrvatske pronašli smo originalni scenarij za ovaj film koji je 1980. Vrdoljak napisao zajedno s istočnonjemačkim piscem Wolfgangom Heldom, inače autorom čitavog niza filmskih scenarija u tadašnjoj DR Njemačkoj, poznatoj po rigidnom komunističkom režimu. Held je preminuo 2014. a do suradnje s Vrdoljakom došlo je u sklopu koprodukcije između zagrebačkog Adriafilma i istočnonjemačkog Deutsche Film-Aktiengesellschafta (DEFA). DEFA je bila spremna uložiti 20 milijuna tadašnjih dinara (oko 20 milijuna dolara), jer se scenarij centrirao oko prvog antifašističkog odreda Nijemaca koji se borio protiv nacista. Odred je osnovan u Slatinskom Drenovcu od folksdojčera u kolovozu 1943. te je nosio ime Ernsta Thälmanna, lidera njemačkih komunista kojeg su nacisti zatvorili 1933. i pogubili 1944. godine.
Za razliku od originala, u filmu iz 2004. poslije dolaze i partizanska pobjeda, i strijeljanja ustaša, i spašavanje ustaše Mate, i ‘revolucija koja jede svoju djecu’, i izdaja, i Goli otok
Iako su Adriafilm i Vrdoljak bili zainteresirani za realizaciju filma i ispravljanje povijesne nepravde prema folksdojčerima, koji su češće bili povezivani s antipodom Telmanovaca – SS divizijom ‘Princ Eugen’ – nedostajala su im tri milijuna dinara za ‘zatvaranje financijske konstrukcije’. Zbog toga su se u kolovozu 1980. obratili Odboru za obilježavanje događaja i ličnosti u revoluciji i Narodnooslobodilačkom ratu Sabora SR Hrvatske. Prije nego što su zatražili svoj dio financijskog kolača povodom 40. obljetnice antifašističkog ustanka, pokucali su na vrata čuvara revolucije – Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR).
‘Republički odbor SUBNOR-a Hrvatske smatra da ovaj projekt, koji govori o formiranju i djelovanju jedinog vojnog odreda njemačke narodnosti koji se u II. svjetskom ratu borio protiv hitlerovaca u porobljenoj Evropi, zaslužuje društvenu i financijsku podršku’, napisao je SUBNOR u svojem pismu podrške poslanom navedenom saborskom odboru u rujnu 1980., uz drugarski pozdrav i molbu da se prilikom razmatranja uzme u obzir njihovo pozitivno mišljenje.
Usprkos SUBNOR-ovu ‘amenu’, Sabor je u lipnju 1981. uskratio financijsku injekciju ‘uz sve pokušaje i dobre želje da se pomogne taj projekt’. Dobra volja je postojala, ali je Sabor sva raspoloživa sredstva već bio rasporedio na brojne objekte i programe spomen-obilježavanja. Na zatvaranje financijske konstrukcije Vrdoljak je morao čekati do 1999. godine, kada je tadašnji HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić podržao film, što je kasnija SDP-ova vlada potvrdila, pa je ‘Duga mračna noć’ ugledala veliko platno u ožujku 2004. godine.
Vrdoljak je prekrojio scenarij tako da se za većinu zločina optužuju likovi sa srpskim porijeklom (bez obzira na to jesu li partizani, četnici ili žandari), i tako da se zločini NDH nad Srbima uopće ne spominju
Kakva je to samo šteta bila, jer izvorni je scenarij, za razliku od scenarija filma realiziranog 24 godine kasnije, stvarno centrirao priču oko folksdojčera i njihove pogibeljne antifašističke borbe koju je preživjelo samo desetak od stotinjak boraca odreda. Iz nekog razloga ‘Duga, mračna noć’ iz 1980. centrirala se na Nijemce kao glavne likove, dok je kasnija verzija u prvi plan gurnula Hrvate, Židove, pa čak i Srbe (posljednje isključivo kao negativce). Tako u originalnoj verziji filma nema iskrenog antitotalitarista, Hrvata Ivana Ive Kolara (glumi ga Goran Višnjić), ni njegovih moralno ispravnih i antikomunističkh roditelja, Luke (Boris Dvornik) i Kate (Vera Zima). Nema u originalu ni njegove pomalo promiskuitetne ateistične žene Vjere (Katarina Bistrović Darvaš) ni njenog brata Joke (Tarik Filipović), za koje se u filmu sumnja kako su ‘barem’ napola Srbi. Nigdje se u originalnoj verziji ne pojavljuje ni Ivin najbolji prijatelj - ‘Hrvat, a ne ustaša’ - ustaški vojnik Matija Mata Čačić (Goran Navojec). Uloga jednog od nosivih likova u realiziranom filmu, partizanskog komandanta Španca (Mustafa Nadarević), nastala je iz znatno slabije uloge partizana Matije. U originalu svoje mjesto nije imao ni partizanski koljač Brko (Ivan Brkić) iz kasnije verzije, ni glavni negativac Major (Ivo Gregurović), a još manje srpski (ili što bi rekla Kata ‘četnički’) ‘jednom žandar, vazda žandar’ Podnarednik (Predrag Vušović).
U originalu nema scena iz Zagreba, niti polovičnih rekonstrukcija povijesnih događaja, poput prozivke židovskih studenata (iako su stvarno bili prozvani i židovski i srpski) zagrebačkog sveučilišta na maksimirskom stadionu 1941. godine. Dok prva verzija završava s mučnom scenom ubojstva vlastitog sina kako bi se zaustavilo i spriječilo veće zlo, druga verzija taj događaj tretira kao samo jedan od dramskih momenata, ali sigurno ne kao najveći. Iako su dijalozi među likovima uglavnom preneseni iz prvog u drugi scenarij, u realiziranoj verziji gledali smo još čitav niz događaja i konflikata nakon usputnog ubojstva sina. U filmu iz 2004. poslije dolaze i partizanska pobjeda, i strijeljanja ustaša, i spašavanje ustaše Mate, i susret Ive s roditeljima, i ‘revolucija koja jede svoju djecu’, i izdaja, i Goli otok, i povratak kući.
Kako bismo provjerili zašto je kasnija verzija doživjela tektonske poremećaje, nazvali smo Vrdoljaka da bi nam to sam objasnio. Dao nam je izjavu koja se svodila na to da film po originalnom scenariju nikada nije realizirao zbog svojeg nezadovoljstva njemačkim koproducentima te da je scenarij realiziranog filma drugačiji jer bi zbog djelovanja mašte u danom trenutku vrlo vjerojatno za 20 godina ponovo bio drugačiji. Citirao nam je i jednu pjesmu Tina Ujevića, a onda zaključio da ustvari ne želi o tome dati komentar, ‘pogotovo ne Novostima’.
Dakle, Vrdoljak želi da vjerujemo kako je sasvim slučajno mašta izmijenila scenarij toliko da je jedan film koji je u potpunosti trebao afirmirati antifašističke i komunističke vrijednosti postao žestoki antikomunistički film, u kojem su sve razlike između ustaša i partizana izbrisane, uz to što publika u njemu vidi samo partizanske zločine. Rijetko će koga Vrdoljak uvjeriti kako je baš slučajno njegov film u oba scenarija odgovarao u tom trenutku važećim političkim paradigmama i vladajućim ideologijama. Jer nije Vrdoljak te posebno osjetljive 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito, otvarao jugoslavenske tabu teme i ispričao priču o sudbini folksdojčera nakon rata, Golom otoku ili ustašama s ljudskim licem, koji su pomagali antifašistima i nisu radili zločine. On je te teme obradio 24 godine kasnije, kada je to postalo oportuno, kao što je 1980. bilo oportuno slaviti komuniste među folksdojčerima. Godine 1999., za vladavine HDZ-a Franje Tuđmana, Vrdoljak je prekrojio scenarij tako da se za većinu zločina optužuju likovi sa srpskim porijeklom (bez obzira na to jesu li partizani, četnici ili žandari), i tako da se zločini NDH nad Srbima uopće ne spominju, već samo oni nad Židovima, koji su u njegovom filmu počinjeni od strane domaćih i inozemnih Nijemaca, a ne od Hrvata i ustaša. Najtočnije je njegov film opisao kritičar Damir Radić, okarakteriziravši ga kao ‘zamaskirani Četverored’ Jakova Sedlara. Ne samo da je rađen za potrebe izgradnje tadašnjeg Tuđmanovog narativa o svehrvatskoj pomirbi, nego se uklapa i u sadašnju priču HDZ-a i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o njihovoj osudi ‘obaju totalitarizama’.
‘Meni je ovo sigurno najdraži film jer je prvi film koji sam radio bez ikakva kompromisa, u kojemu mi nitko nije mogao reći: ovo ne može, ovo može’, rekao je sam Vrdoljak na promociji filma 2004. godine, kao da ga je još tada netko upitao za izmjenu scenarija.
I u tome je zapravo bit. Ne da mu nitko nije mogao reći: ‘ovo ne može’, nego nitko nije morao. Vrdoljak je u desetljećima rada razvio izvrstan ‘nerv’ za prepoznavanje i uklapanje u svaku političku situaciju. Između originalnog scenarija 1980. i realizacije prerađenog filma 2004. raspale su se i Jugoslavija i DDR, i socijalizam i komunizam. Promijenili su se i režimi i interpretacije povijesnih događaja, i valorizacija heroja i zločinaca (ustaša i partizana), sve se okrenulo naopačke, osim Vrdoljaka i njegovog stvaralaštva. On je ostao prilagodljiv režimu, koji god to režim u tom trenutku bio.
