>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Bezopasno o Stoogesima

Jim Jarmusch, ‘Gimme Danger’ (2016.): Neupućeni će iz dokumentarca teško shvatiti veličinu Stoogesa, a upućenima će mnogo toga nedostajati

Na početku dokumentarca ‘Gimme Danger’ o kultnim Stoogesima njegov autor Jim Jarmusch odlučno ustvrđuje kako je riječ o najvećem rock bendu koji je ikad postojao, a onda u ostatku svog gotovo dvosatnog filma to ne pokušava ičim potkrijepiti. Jarmusch je fan izuzetnog sastava pa možda stvari uzima zdravo za gotovo, no činjenica jest da niti je dostatno predstavio opus i napose poetiku Stoogesa, niti biografiju benda i njegovih članova. U središtu filma je legendarni frontmen i glavni autor pjesama Iggy Pop, pravim imenom James Osterberg, koji započinje priču od svog djetinjstva preko mladalaštva i poznanstva s braćom Ronom i Scottom Ashetonom, nakon čega se i potonji, u međuvremenu preminuli dvojac s kojim je osnovao Stoogese uključuje u pripovijedanje (svaki posebno), a važan udio imaju i James Williamson koji je postao (autorski iznimno važan) član benda u posljednjoj fazi njegova izvornog djelovanja i menadžer Danny Fields koji im je omogućio potpisivanje prvog diskografskog ugovora s prestižnom Elektrom.

Jarmusch ih sve snima na standardan ‘televizijski’ način, dok sjedeći govore u kameru, gotovo uvijek u istom (za pretpostaviti je privatnom) ambijentu i većinom jednako odjevene, iz čega se da zaključiti da je većina razgovora vođena u jednom danu (čini se da su s Iggyjem bile tri snimateljske sesije, od toga jedna u paru sa Scottom Ashetonom, a s ostalima po jedna). Posljedica tako skučena razgovornog pristupa je skicozno-kronikalna priča o bendu koja znatno više odgovara rutinskom televizijskom dokumentarcu nego onom autorskom kakav bi se od Jarmuscha očekivao, s jednom bitnom iznimkom, a to je konstantno interpoliranje brojnog (arhivskog) materijala u rasponu od inserata iz igranih filmova, televizijskih emisija i reklama po asocijativnom načelu, preko kratkih crtano-animiranih komentara, do snimaka i fotografija benda iz njegova istovremeno zlatnog i prokletog razdoblja s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Jarmusch tako razigrava strukturu, čime dobiva na dinamizmu odnosno horizontalnoj slojevitosti (prilično podsjećajući na Mooreovo oslanjanje o Ejzenštejnova montažna načela), ali ne i na vertikalnoj osi odnosno dubini.

Iggy je kao i uvijek sjajna pojava, lakoćom drži pažnju samo sjedeći u fotelji i pričajući kombinacijom entuzijazma, humora i dešperacije, međutim čak je i kod njega premalo biografskih detalja, o ostalim članovima benda da se ne govori. Osim toga, nevjerojatno je da u svemu tome nema niti jedne jedine riječi o seksu i gotovo nijedne šireerotske opaske, a droga se značajnije spominje samo u jednom segmentu. Također, ispada da u samom bendu gotovo nije bilo nikakvih sukoba (s izuzetkom izbacivanja izvornog basista Davea Alexandera), štoviše, Iggy naglašava da su bili pravi ‘komunisti’ (u smislu zajedničkog življenja i ravnopravnog dijeljenja svih dobara), pa dobivamo gotovo idiličnu sliku jednog nadasve ekscesnog sastava.

Ipak, najteže objašnjiv Jarmuschov potez je reduciranje antologijskih pjesama Stoogesa na gotovo irelevantne fragmente, često stavljanje tek u pozadinski zvučni plan – ako je već odlučio da mu je dovoljan opis poetike benda Iggyjev iskaz o tekstualnom minimalizmu naspram Dylanovog ‘blebetanja’ i Iggyjevo oduševljenje Alexanderovim autorskim doprinosom na ‘We Will Fall’, mogao je barem ključne pjesme staviti u prvi plan da se upućeni podsjete a neupućeni shvate o kakvim je izvanrednim radovima riječ. Gledajući ‘Gimme Danger’ neupućeni će teško shvatiti veličinu Stoogesa, upućenima će toliko toga nedostajati. Zadovoljne će biti televizije zbog autorskog pristupa koji pripitomljuje transgresivno i čini ga podobnim za prikazivanje u bilo kojem terminu, bilo kojoj publici.

1/1