>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Otkriće važne autorice

Osmi One Take Film Festival, 21-23. listopada, Zagreb: Najzanimljiviji dio festivala bili su radovi redateljice Maren Ade

One Take Film Festival u svom je osmom izdanju kao najveću poslasticu ponudio retrospektivu filmova istaknute njemačke sineastice Maren Ade. No i u festivalskoj konkurenciji, koja isključivo sadrži filmove snimljene u jednom kadru, mogao se vidjeti barem jedan izniman naslov – ‘Izdržljivost’ Belgijanca Bernarda De Ryckea. Taj osmominutni rad maestralno demonstrira što je to vrhunski elaborirana koreografija za kameru i objekte/likove, dostojno nastavljajući veliku tradiciju genija dugih koreografiranih kadrova poput Wellesa, Jancsa ili De Palme. Pritom se ne iscrpljuje u pokazivanju superiorne tehničke vještine, nego zahvaljujući njoj sugestivnije izlaže svoju priču, preciznije rečeno narativni fragment o srednjoškolskoj učenici i dinamici njezine relacije spram (agresivne) nastavnice i drugih učenica na satu tjelesnog odgoja. U skučenom vremenu i prostoru De Rycke efektno provodi svojevrsnu krnju dramaturgiju od tri čina (uvod, zaplet, kulminacija, bez obrata i razrješenja), ostavljajući snažan dokumentaristički dojam koji uparen s izvedbenom virtuoznošću dovodi do vrlo dojmljive smjese.

Godina koja se bliži kraju donijela je pravu eksploziju u karijeri Maren Ade. I dosad je njezin rad bio međunarodno priznat, no svodio se na dva autorska projekta i produkcijsko učešće u sjajnom filmu Portugalca Miguela Gomesa ‘Tabu’ te njegovoj manje uspjeloj, ali razvikanoj trilogiji ‘Tisuću i jedna noć’. Ove je godine međutim Ade svojim novim uratkom ‘Toni Erdmann’ osvojila svijet: u ekstremno jakoj kanskoj konkurenciji ostala je, doduše, bez službene nagrade, no zato je njezin film kao najbolji proglasila prestižna međunarodna udruga kritičara FIPRESCI, a to se ponovilo i u San Sebastianu kad je ista udruga ‘Tonija Erdmanna’ proglasila svjetskim ostvarenjem godine. Opća je prognoza da će film Njemačkoj donijeti oskarovsku nominaciju, a njegova zagrebačka premijera na One Takeu uvjerila nas je da buka nije nastala bez razloga.

Originalna, složena, kontrapunktalna priča o odnosu kćeri i oca, u kojoj se prepliću intrigantna psihodinamika dvoje istovremeno suprotstavljenih i sličnih individua s oslikavanjem deprivirajućeg stanja kapitalizma, kako na primjeru protagonistice poslovne žene tako i na onom socijalnog stanja Rumunjske gdje je većina radnje smještena, ne nudi žanrovski očekivano olakšanje s obzirom na to da je riječ o tzv. comedy/drami, doduše sa znatnijim udjelom dramskog (dok je humor podigran i pomaknut). Štoviše, zadnji je kadar filma, nakon pronadrealnih iskoraka i posve očito uvjetnog happy enda, poprilično tjeskoban, svjedočeći autorskoj beskompromisnosti.

No pravo otkriće One Takea (budući da je ‘Toni Erdmann’ ovaj tjedan krenuo i u našu redovnu distribuciju) Adein je debi ‘Šuma za drveće’ iz 2003. koji, za razliku od njezina živopisnog, ali manje uspjelog ‘sofomorskog’ rada ‘Svi drugi’, u hrvatskim kinima nikad ranije nije viđen. Izrazitom produkcijskom oskudnošću i ambicijom da bitno zahvati u izmještenu psihu središnjeg lika (osnovnoškolska nastavnica) koji se ne snalazi u novoj društvenoj sredini, a sve što želi su ljubav i razumijevanje, ‘Šuma za drveće’ može podsjetiti na rane Fassbinderove radove. Protagonistica je nevina poput djeteta, što je čini dirljivom, ali kako to stanje uključuje i manjak emocionalno-socijalne inteligencije, gledateljsko suosjećanje miješa se s kritičkim pogledom, a autorica jedini izlaz za svoju nesretnu junakinju pronalazi u nadrealno-poetskoj završnici, posve bezuvjetnoj za razliku od uvjetne (pro)nadrealnosti ‘Tonija Erdmanna’. Oba su filma izuzetna i svjedoče kako je Maren Ade usprkos brojčano malom opusu vrlo osobita i važna autorica koja bi u budućnosti još puno dobroga mogla pružiti.

1/1