O tome kakva je atraktivna medijska roba postala živa muka sve veće mase izbjeglica iz Azije i Afrike što se roje tik uz granicu Hrvatske sa Srbijom, svjedoči i činjenica da je novinarima određenih medija postalo sasvim normalno da o problemu njihova zbrinjavanja pitaju svakoga tko im naleti pred mikrofon. Među posljednjima to su doživjeli Josip Leko, Predrag Matić i Ivan Zvonimir Čičak, nakon polaganja vijenaca na spomenike u zagrebačkim prigradskim predjelima Dotrščina i Gračani, a za Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Dobro, pustimo sad (ne)zgodnu koincidenciju da su i spomenute izbjeglice žrtve upravo takvih režima, pogotovo onih što su stacionirani na Zapadu, kojem bjegunci paradoksalno ali razumljivo hrle. Leko je uglavnom izrazio nadanje da će Hrvatska odreagirati kvalitetno i humano, Matić je iznenađeno primijetio da nije ministar branitelja osoba koja bi trebala predlagati rješenja te vrste, a Čičak je bio najinventivniji, predlažući doseljavanje izbjeglica na opustjele dalmatinske otoke. Ne u opustjelu Liku ili Dalmatinsku zagoru ili na Baniju, znači, nikako po kontinentu.
Poznati hrvatski borac za ljudska prava smatra da je bolje da na otocima žive ‘neki Afrikanci ili Azijati, nego da ti otoci zjape prazni’. I još im je poručio da su dobrodošli te ih nazvao prijateljima, no više stvari ovdje gadno bode u oči. Prva je ono degradirajuće ‘neki’, što umnogome neutralizira proklamirano prijateljstvo. Drugo, bilo bi nam dobro izbaciti iz upotrebe riječ ‘Azijat’, jer ona ima pejorativno, pogrdno značenje, ako govorimo o žitelju Azije; ispravno je Azijac. Treće je fakat da u ovoj političkoj katastrofi ipak nije riječ prvenstveno o demografskim problemima hrvatskih otoka koje ćemo praktično sanirati dok se pravimo da pomažemo drugima.
Konačno, nužno je primijetiti da bi Ivan Zvonimir Čičak poslao izbjeglice tamo odakle su Hrvati već izbjegli. Tamo gdje nema posla, škole, ambulante, dućana, poticaja, tamo gdje nema dobre veze s kopnom i gdje bismo kudikamo manje bili svjesni blizine pripadnika drugih rasa. Uostalom, tamo gdje nema života, osim onog koji bi nalikovao skapavanju na splavi između Libije i Grčke, a toga im je valjda već dosta, osim što se tiče Čička. Jer bi Čičak rado savjetovao, kao što inače voli biti savjetnik moćnih, ali ne bi rješavao probleme, nego ih produbljivao. U protivnom bi progovorio o strukturnim političkim nekvalitetama Hrvatske i Europske unije koje se ne mogu prikriti vatrogasnim intervencijama, no to onda definitivno ne bi bila osoba o kojoj govorimo.
