Udri, udri in der Stadt, mađaronom štrik za vrat…, skandiralo se krajem 19. i početkom 20. stoljeća na brojnim demonstracijama u Zagrebu. Tijekom punih 50 godina, kako piše novinar iz davnih dana Krešo Kovačić, Zagreb je 'u cijeloj Austro-Ugarskoj bio poznat kao grad čestih demonstracija'. Poslije punog stoljeća, za kojeg su se promijenile četiri države, ponovno se na istom mjestu demonstrira protiv mađarona i Mađara, ali to sad ne rade Zagrepčani, već radnici Ine u strahu od neizvjesne budućnosti i siromaštva. Ulične demonstracije zamijenili su brojni mediji, koje se na prijelomu prošlog i pretprošlog stoljeća nije moglo ni sanjati. Na internetskim portalima, radiju, televiziji, kao i u novinama, dežurni su krivci Mađari. To je vuk, to je vuk…, viču svi uglas.

Cijela se kampanja, međutim, zasniva na nekoj čudnoj, izokrenutoj logici. Je li netko zaista očekivao da će Mađari zatvarati rafinerije u Mađarskoj, a modernizirati one u Hrvatskoj? Da će, čim nastupi kriza na tržištu, biti žrtvovana radna mjesta u Mađarskoj, a ne u Hrvatskoj? Ili da će uobičajene racionalizacije poslovanja, kakve provodi svaka ozbiljna tvrtka, rezati oštrim nožem u Mađarskoj, a tupim u Hrvatskoj? U svijetu u kojem je sve prolazno osim interesa to zvuči nevjerojatno naivno, pa i infantilno. Zastrašujuća je spoznaja da se upravo na toj vjeri, ponovit ćemo, naivnoj koliko i infantilnoj, zasnivala hrvatska politika i to još od trenutka kad je donesena odluka da se prvi paket dionica Ine proda mađarskom Molu. I da je ona rov iz kojeg se sad puca na vjerolomne Mađare.

Alibi za ono što se dešavalo devedesetih sad se traži u ratu i brizi za državu, zbog čega se navodno nije moglo brinuti i za ekonomiju. Ali to jednostavno nije istina. Itekako se brinulo, ali na način zbog kojeg nam i danas trnu zubi

Doduše, ugovorom se Mol obvezao da će modernizirati obje hrvatske rafinerije, ali očito nije utvrđeno ni u kojem roku ni koje su sankcije ako to ne učini. Vjerojatno zato nitko ne spominje mogućnost raskidanja ugovora ili barem penalizaciju strane koja ga se nije pridržavala. Najjači hrvatski argument je Molovo korumpiranje Sanadera. Ali uzroka je za Ininu tragičnu sudbinu mnogo više. Sisak je, zapravo, svojevrsna paradigma hrvatske tranzicije, ali i cijele hrvatske politike u kojoj još od osamostaljenja svi brinu za osobne, stranačke, grupne ili klanovske interese, a gotovo nitko za državu i njene građane. A u mnogim slučajevima čak i manjka svijesti da su interesi zajednice iznad uskog, 'resornog' shvaćanja. Na primjer, da Hrvatska narodna banka ne ispunjava svoj zadatak ako čuva jaku kunu, već samo ako je ta kuna posljedica jake privrede. Ili da Ministarstvo financija nije uspješno samo ako osigurava novac za sve obveze, ne obazirući se na to od čega će se i kako živjeti ne samo danas, već i sutra.

To zadnje sjajno ilustrira reakcija vlasti (bili su to premijerka Jadranka Kosor i ministar financija Ivan Šuker) u godini 2009., kad se otkrilo da je Ina zadržala gotovo dvije milijarde kuna proračunskih prihoda. Tada se pisalo da ona nije platila porez, ali to nije bila istina. Nije bila riječ o Ininom porezu, već o trošarinama i onih 60 lipa po litri goriva koje potrošači plaćaju za autoceste. Dakle o prihodima države, a ne Ine, koja ih je trebala samo prenositi na pravi račun. Ako nije, a nije, to je značilo da je direktno zavukla ruku u proračun. Što je napravila vlast? Jesu li aktivirane 'institucije sistema'? Je li netko pozvan barem na informativni razgovor? Nije! Pregovaralo se i dogovorila se obročna otplata duga. Bitno je bilo samo da se dođe do novca za budžetsku potrošnju. I, naravno, da se ne talasa. Nitko nije ozbiljno razmotrio ni mogućnost da se taj dug iskoristi za povećanje hrvatskog udjela u vlasništvu Ine. O povećanju svog udjela i potpunom preuzimanju mislili su samo Mađari. U tome im je išla na ruku Sanaderova vlada i prije čuvenog dogovora za restoranskim stolom. U znak navodno velikog humanizma, ona je dionice Ine jeftino prodavala građanima, znajući da će ih oni odmah prepustiti Molu. Koji je, naravno, nudio pravu cijenu.

Naši su mudraci, također, godinama filozofirali o važnosti energetskog sektora i strateškoj ulozi Ine, ali osim jednokratne galame Slavka Linića na početku njegovog ministarskog mandata, koja je dovela do obnove benzinskih crpki ali ne i rafinerija, vlast je dozvoljavala Molu da radi što hoće. Popustljivost i inertnost vlasti toliko je ohrabrila Mađare da su hrvatskim članovima uprave uskratili čak i informaciju o cijeni po kojoj se u svijetu kupuje nafta. To znači da se nekontrolirano mogao izvlačiti novac ne samo iz Ine, nego i iz Hrvatske. Naši su protestirali, ali poduzeli nisu ništa. Uz potpuni muk hrvatske strane, proizvodnja sisačke rafinerije smanjena je na četvrtinu (od dva na pola milijuna tona), pa je njeno pretvaranje u distribucijski centar, u koji se voze derivati iz Mađarske, već debelo odmaklo. U skladu s tim, smanjena je i eksploatacije domaće nafte. Sjeća li se još netko kako su Mađari, još u vrijeme Jugoslavije, tvrdili da Ina crpi previše nafte iz bušotina koje ulaze u podzemna nalazišta, što se protežu i na mađarsku stranu granice? Dakle da crpi njihovu naftu. Sad je riješen i taj problem.

Stanje u kojem svako gleda svoj rodijački ili mafijaški džep, a državni se poslovi vode bez talasanja i u interesu kapitala, posebno stranog koji drži hrvatsku lisnicu (banke), stvoreno je odmah poslije osamostaljenja. Alibi za ono što se tada dešavalo sad se traži u ratu i brizi za državu, zbog čega se navodno nije moglo brinuti i za ekonomiju. Ali to jednostavno nije istina. Itekako se brinulo, ali na način zbog kojeg nam i danas trnu zubi.

Bilo je to odmah poslije prvih višestranačkih izbora godine 1990., kad je nova vlada naručila od Ekonomskog instituta Zagreb rješenje po kojem će se provoditi privatizacija. Institut je već obavio taj posao za zadnju jugoslavensku vladu Ante Markovića, pa je isti model predložio i za Hrvatsku. Godinama poslije, direktor Instituta dr. Dragomir Vojnić u jednom je intervjuu ispričao kako mu je tadašnji predsjednik vlade, HDZov Josip Manolić, rekao da nema političku podršku za njihov prijedlog privatizacije. 'Vi ste u pravu i ja sam vas podržao, ali to nije prihvaćeno', rekao mu je Manolić. 'Tek poslije sam doznao zašto smo odbijeni', kaže Vojnić. 'Mi smo polazili od toga da imovina pripada građanima i radnicima koji su je stvarali, a oni su se u Norvalu, u Kanadi, s Gojkom Šuškom i njegovim društvom, unaprijed dogovorili da će je, čim dođu na vlast, podijeliti između sebe, odnosno kome oni žele. I, naravno, onima koji su im pomogli, financijski i na druge načine, da dođu na vlast. Čitava ekonomska politika postavljena je u službu norvalskih ciljeva.'

U godinama koje su slijedile nitko nije imao volje, snage i odlučnosti da promijeni taj temelj, pa je na njemu poslije građen čitav ekonomski i politički sustav. Počelo je s uništavanjem Prvomajske, pa se preko groblja poduzeća i radnih mjesta stiglo i do Kamenskog. Sada imamo Inu. Ili, točnije, nemamo Inu.