U staroj obiteljskoj kući u zagrebačkoj Dubravi, točnije na ‘kvadratu kulture’ u Zagrebačkoj županiji, nalazimo se s mladom umjetnicom Jelenom Lovrec (rođenom 1989.), koja u sklopu svog projekta ‘Mein Kulturkampf’ unazad godinu dana po Hrvatskoj kupuje četvorne metre zemljišta na kojima će zasaditi – kulturu. Želeći postaviti pitanje o centralizaciji i nedostatku financiranja, Jelena postavlja i važna pitanja vlasništva i zajedničkog dobra, ali i pitanje povjerenja. Među prvim njezinim ‘kvadratima kulture’ bio je onaj bake Katice, odnosno mala špilja/’škuja’ pored Omišlja; ubrzo su uslijedili i drugi, pa je Jelena dosad, uglavnom preko poznanika, kupila ukupno pet četvornih metara zemljišta u različitim županijama.
- Izuzetno je teško naći ljude koji su spremni prodati kvadrat zemlje. Vlasnici takvih zemljišta uglavnom su stariji ljudi, izuzetno vezani uza svoje posjede, koji se jako boje da ih ne zeznem budu li ih jednom eventualno prodavali. Kupnjom jednog kvadrata postajem suvlasnik zemlje i u slučaju prodaje moraju i mene pitati za suglasnost. Ali ja se, naravno, odričem toga svog prava – kaže Jelena, objašnjavajući nam da joj je idući potez upisati sve kupljene kvadrate u zemljišne knjige.
Igram se na tri razine: prvo s onim tko mi prodaje zemljište, onda s poreznim upravama i sada bi trebalo s nekim tko bi tamo stvarno nešto napravio
Iako samu sebe doživljava prilično ozbiljno, Jelena se u svojoj umjetničkoj praksi voli poigravati temama kojima se bavi, jer smatra da pretjerana ambicija nije zdrava za ikojeg umjetnika te da su ljenčarenje i dokolica najveća blagodat. Tako na četvrtoj godini grafičkog smjera Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu isprva nije mogla proizvesti rad, da bi na kraju on pokazivao prazninu, blokadu i određenu samokritiku, iz čega je nastala i njena prva samostalna izložba ‘Tabula rasa’. U razgovoru konstantno ponavlja da lijeni ljudi pokreću svijet i da treba obratiti pažnju na stvari koje nam često promaknu, podsjećajući pritom na uvijek aktualnu ‘Pohvalu lijenosti’ Mladena Stilinovića.
Baveći se mail-artom, odlučila je ispitati kakvo znanje posjeduju galerijske institucije koje odlučuju o sudbini mladih umjetnika i njihovoj budućoj poziciji unutar svijeta umjetnosti. Tako je započela projekt ‘O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima’, kojim je zapravo htjela doznati na koliko će razumijevanja naići njen rad. Inspirirana je bila radovima On Kaware, točnije djelom ‘I’m still alive’ pri kojem je taj japanski konceptualni umjetnik svojim galeristima i kolegama slao telegrame u kojima bi stalno ponavljao rečenicu – ‘Još uvijek sam živ’.
- Prvo sam otišla kod svoje doktorice obiteljske medicine i zamolila je za ispričnicu; objasnila sam joj da je u pitanju malo ‘posebnija’ ispričnica, koja će postati dijelom moga umjetničkog rada. Malo se premišljala i na kraju mi kao dijagnozu ispisala da bolujem od artitisa, dakle od umjetnosti, i to od ‘rođenja’ 2012. te da do tada nisam mogla surađivati s galeristima. Potom sam takvu ispričnicu poslala na adrese gotovo svih zagrebačkih galerija. Nakon tjedan dana, doktorica mi je javila da više ne može objašnjavati moj rad, rekavši da su neki galeristi bili čak i ljuti. Nakon toga sam napravila novi mail-art i poslala ga istim galerijama, od kojih su mi odgovorile samo dvije: Galerija Vladimir Bužančić i Galerija VN – tumači Lovrec.
Kaže da puno slika, piše i crta, ali da godišnje isproducira samo jedan rad s kojim izlazi u javnost. Iako je osvojila nagradu ESSL i nedavno izlagala u sklopu nagrade T-HT-a za suvremenu umjetnost, polako želi izaći iz institucija i umjetničkog žrvnja koji pokreću sami umjetnici: - Nekako sam shvatila da to ništa nije bitno i da smo danas tu mi, a iduće godine neki drugi umjetnici. Iskreno, ne znam koliko tu ima ljubavi, ako se to uopće može tako reći. Iz tog sam razloga krenula dalje i voljela bih da ti moji kvadratni metri kulture jednom doista zažive. Zaista. Ljudi mi govore da je to super koncept i da se nikada ništa ne desi, ali ne kuže da je to rad od dva segmenta. Prvi je taj da se radi o kritici društva i kulture. Ali, ako je to stvarno metar kulture, kako sam ga nazvala, onda mislim da ga treba iskoristiti. Velik je to zalogaj, ali, evo, i mi danas sjedimo u tom mom metru kulture. Nešto se dešava. Nisam planirala zarađivati od toga. Financirala sam to od nagrade ESSL i sada plaćam javne bilježnike, poreze i geometre – kaže umjetnica.
Kad već mora govoriti o svome radu, smatra da ga čine uglavnom dvije stvari: provokacija i igra. Danas odlazi i dalje, izvan galerijske reprezentacije. Tako je iz polja umjetnosti morala prijeći u svijet birokracije, u kojem najviše problema ima s poreznim upravama, zbunjenima već samom idejom kupnje jednog četvornog metra zemljišta. ‘Često im nije jasno kakva je to umjetnost, budu zbunjeni, ali u konačnici prihvate moju ideju. I danas se borim s Poreznom upravom u Otočcu, još mi nisu poslali uplatnicu kao dokaz da sam platila porez za kvadrat svoje zemlje. Ali, mislim da se na kraju svijest ljudi ipak malo promijeni’, kaže Jelena Lovrec.
Nove metre zemlje planira kupiti u Gunji i okolici Zadra. - Te male kvadrate treba raširiti po cijeloj Hrvatskoj. Nekako to decentralizirati. Sada razmatram kako napraviti da ti kvadrati počnu funkcionirati. Kako i na koji način? Kako i u kojem obliku? Igram se na tri razine: prvo s onim tko mi prodaje zemljište, onda s poreznim upravama i sada bi trebalo s nekim tko bi tamo stvarno nešto napravio. Razmišljam o tome da se svatko može uključiti, pa tako i dolazim do pitanja što je to publika i koliko je ona bitna – pojašnjava nam. Upravo to postaje i najvećim izazovom ovoga njezinog rada: kako iz jedne ideje prijeći u društvenu praksu i kako omogućiti da taj rad zaživi unutar lokalnih zajednica.
