>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Julija Kranjec: Treba nam koncept ljudske, a ne nacionalne sigurnosti

Kada bi se tako gledalo na sigurnost, puno manje bi se naoružavali, a puno više pažnje posvetili civilnoj zaštiti, suzbijanju korupcije i smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti. Nažalost, naše vlasti pokupile su frazu tzv. domovinske sigurnosti koja dobro zvuči u PR političkim kampanjama, ali je de facto još uvijek prazan sadržaj

Centar za mirovne studije nedavno je objavio izvještaj o detenciji i pritvaranju stranaca u Republici Hrvatskoj. Osim vašeg polaznog stava da nitko ne zaslužuje biti u detenciji samo zato što nema dokumente, izvještaj pokazuje i još neke druge negativne trendove?

CMS se već godinama bavi ne samo izbjeglicama, već i strancima, a među njima i onima kojima je zbog neregularnog boravka ili neregularnog prelaska granice određena detencija. Naš stav je, kao što ste rekli, da nitko ne bi trebao biti zatvoren samo zato što ne posjeduje identifikacijske dokumente. Iako se mjesto gdje su ti ljudi zatvoreni zove Prihvatni centar za strance Ježevo, riječ je o zatvorenom tipu objekta, koji je zapravo tip zatvora u kojem je ljudima ograničena sloboda kretanja te se samim tim nalaze u nepovoljnom položaju služenja kazne. Na razini EU pokrenuta je inicijativa da se nađe i primjenjuje alternativa detenciji, koja je kasnije pretočena u direktivu. Razlozi takvim rješenjima djelomično su u ljudsko-pravnoj argumentaciji, no ne treba zanemariti i pokušaj smanjenja troškova u proračunima. Postoje razne modeli kojima se to postiže, a jedan smo mogli vidjeti i kod nas kada je dio Prihvatilišta za tražitelje azila Porin u Zagrebu prihvatio izvjestan broj ljudi koji su ostali zatečeni u prolasku, ali koji nisu izrazili namjeru da ovdje traže azil. Ti ljudi bi inače bili smješteni u zatvoreni tip objekta, a ovdje se pokazalo da postoji alternativa i da ona funkcionira. U prošloj godini pritužbe su se odnosile na pristup pravnoj pomoći i efikasnom pravnom lijeku, veličini obroka i načinu pripremanja hrane, kao i na nedostatak prevoditelja jer pojedinci ponekad nisu znali koje dokumente potpisuju i što oni znače za njihov položaj.

Nasilje na granici

Situacija je dosta lošija na samoj granici. U već tri navrata ste s organizacijom Are You Syrious upozoravali na kršenja međunarodnih konvencija koje se odnose na prava izbjeglica te na nezakonito postupanje policije na granici. Do danas nije bilo nikakvih reakcija države, odnosno nadležnih institucija. Zašto?

Nama se i dalje javljaju ljudi koji tvrde da su na granici bili podvrgnuti nasilju ili da su im oduzete neke vrijednosti poput novca ili mobitela. Osim nas, i neke druge organizacije koje djeluju u Srbiji izašle su s gotovo istim nalazima i svjedočanstvima. MUP, prema kojem je izvještaj bio usmjeren, i od kojeg smo očekivali da ispita i eventualno kazni odgovorne osobe, reagirao je vrlo mlako i nezainteresirano te dobivamo samo vrlo načelne i oskudne informacije oko toga što se događa na granici. Jedino pod pritiskom javnosti doznaju se informacije o tome što se događa s prijavama. MUP nam najčešće odgovara da odbacuju naše tvrdnje jer nemamo dokaze, što je i logično, naravno da nemamo snimke, kao ni ljudi koji su nam svjedočili. Naravno da je nemoguće biti na granici i promatrati što se tamo događa jer je pristup zabranjen svima osim graničnoj policiji. Ipak, i dalje prikupljamo informacije, u kontaktu smo s ljudima i želimo nastaviti pokazivati da se ne radi o nekim sporadičnim slučajevima već o većem broju slučajeva. Tome treba pristupiti temeljito, a MUP i državno odvjetništvo trebaju u okviru svojih ovlasti napraviti temeljitu istragu i javnost upoznati s uvjerljivim nalazima o postupanjima na granici.

Istovremeno vidimo sukob između Austrije i Italije oko politike pomaganja na Mediteranu protiv koje se zalaže austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz. S druge strane, Hrvatska ima izuzetno dobru suradnju s Austrijom?

I dalje nam se javljaju ljudi koji tvrde da su na granici bili podvrgnuti nasilju ili da su im oduzete neke vrijednosti poput novca ili mobitela. MUP je na to reagirao vrlo mlako i nezainteresirano

Ne mislim da je Hrvatska po tom pitanju specifična i upravo je to ono što najviše zabrinjava. No ovdje se radi o neravnomjernoj raspodjeli odgovornosti i pokušajima da se pod cijenu ljudskih života značajno smanji broj osoba koje dolaze na EU teritorij. Uloga Austrije je od ogromnog značaja u kontekstu tzv. upravljanja migracijama, odnosno u idejama kako zaustaviti one neželjene, a u odnosu na Hrvatsku zanimljiva je i svježa odluka Europskog suda kako su ulasci za vrijeme tzv. izbjegličke krize bili nezakoniti. Osim što je začudno takvo tumačenje situacije izvan konteksta tog vremena, pitam se koji su uopće mogući zakoniti i legalni putevi za izbjeglicu da dođe na teritorij EU. Kada govorimo o nasilju na granici, slični obrasci ponašanja postoje i na Bugarskoj, Rumunjskoj, a pogotovo na mađarskoj granici gdje postoje svjedočanstva o korištenju pasa protiv ljudi, pa čak i o nekim brutalnijim ponašanjima. Neke od osoba koje su vraćene u Hrvatsku govore o sličnim postupcima i na slovenskoj granici. Sve se mora promatrati kroz jedan širi kontekst. MUP se u svojim objašnjenjima poziva na odredbu odvraćanja ljudi od prelaska granice, a tako možemo čitati i austrijske poruke Italiji. S jedne strane se onemogućava da osobe uopće imaju pristup teritoriju i zatraže azil, a čak i kada to uspiju onda dođe do brojnih negativnih rješenja njihovog statusa, a posljednji primjer iz Hrvatske su nalazi obavještajne službe, koji nisu obrazloženi, pa ljudima ni ne pružaju mogućnost adekvatnog odgovora. Čak i kada ljudi na kraju dobiju neki izbjeglički status postoje veliki problemi u integraciji

Nestaju djeca

Postoji problem maloljetnika bez pratnje, za koje se procjenjuje da ih je nestalo više od 10.000 u Europi. Dio te djece je nestao i u Hrvatskoj?

Pitanje maloljetnika bez pratnje uvijek je nekako marginalizirano. Načelno se pokazuje briga za maloljetnike, ali kada dođe do praktičnih operativnih stvari vidimo veliku neosjetljivost na potrebe djece i njihovu ranjivu poziciju. Nitko još ne može odgovoriti na pitanje što se sve s njima dogodilo, iako znamo da su oni visokorizična grupa kada govorimo o krijumčarenju, iskorištavanju i trgovanju ljudima. Podatak da je nestalo 10.000 djece je zaista zastrašujući, ali ne možemo vidjeti da se EU, pa i Hrvatska, zaista pozabavila tim problemom. U Hrvatskoj se maloljetnici bez pratnje smještaju u različite odgojne ili domove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Ivancu, Zadru, Splitu, i dalje nestaju i odlaze a bez da im itko može ući u trag i veliko je pitanje kakva je njihova sudbina. No i prije nego odu ta djeca se suočavaju s mnogim problemima - neka od njih i nakon godine i pol boravka u Hrvatskoj nisu bila uključena u školu, nemaju osiguranu adekvatnu psiho-socijalnu skrb, i uopće poticaj da se ovdje osjećaju sigurno i da vide svoju budućnost. Osim organizacija civilnog društva i pravobraniteljice, nije nam poznat značajniji interes nadležnih institucija za rješavanjem ovog problema.

Vaša organizacija godinama upozorava da se zbog inzistiranja na razvoju oružanih snaga i policije u potpunosti zanemaruje sustav civilne zaštite. Posljedice smo vidjeli i tijekom požara u Dalmaciji?

U jeku rasprave o tome kako se postupalo za vrijeme požara u Splitu, MORH raspisuje natječaj za kupnju borbenih zrakoplova iako službena odluka o toj nabavi nije donesena

Sve to možemo promatrati s dvije razine. Jedna je globalna i na razini EU vidimo povećanu militarizaciju cjelokupnog života. Hrvatska nije otok da može izolirano funkcionirati, pa tu dolazi do nedostatka strategije o tome na koji način razvijati sigurnosnu politiku, odnosno kako da ona zaista bude utemeljena na potrebama ljudi koji ovdje žive. Kronično nedostaje kreativne i hrabre sigurnosne politike u Hrvatskoj koja bi se trebala otkačiti od ‘nasljeđa Domovinskog rata’ i krenuti graditi sigurnosne politike sukladno realnim prijetnjama i strahovima ljudi koji žive u Hrvatskoj. Kada bi se tako gledalo na sigurnost puno manje bi se naoružavali a puno više pažnje posvetili civilnoj zaštiti, suzbijanju korupcije i smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti u društvu. Inzistiramo na tome da u fokus treba staviti koncept ljudske, a ne nacionalne sigurnosti. Nažalost, naši donositelji odluka pokupili su frazu tzv. domovinske sigurnosti koja dobro zvuči u PR političkim kampanjama, ali je de facto još uvijek prazan sadržaj.

Hrvatske tvrtke koje proizvode oružje u zadnje vrijeme ostvaruju velike profite na izvozu. Hrvatska je prodajom oružja Saudijskoj Arabiji prekršila međunarodni Ugovor o trgovini oružjem, koji zahtijeva da prije izvoza država mora napraviti procjenu zlouporabe. Hrvatska je naprosto odlučila ignorirati izvješće UN-a ili poziv Europskog parlamenta o embargu izvoza oružja?

Riječ je o neodgovornom postupanju. Rasplamsavanjem daljnjih sukoba i nesigurnosti dovodi do toga da ljudi bježe iz tih područja, a onda ih kao izbjeglice na našim granicama proglašavamo prijetnjom. Iz Strategije nacionalne sigurnosti indirektno se može iščitati da se migracije u Hrvatskoj vide kao prijetnja i onda se novac ulaže u zatvaranje granica. To nisu pitanja koja se mogu promatrati jedino kroz nacionalni kontekst, već puno šire. U najmanju ruku, RH bi zarađeni novac na ovaj prljav način trebala uložiti u prihvat i integraciju izbjeglica.

Strategija je militarizirana

Mislite li onda da bi novousvojena Strategija nacionalne sigurnosti mogla pasti?

Ne. Jer oko nje je postignut širi konsenzus. Iako je SDP načelno glasao protiv, njihov maksimalni domet kritike ove Strategije bio je nespominjanje antifašizma. Oni uopće nisu primijetili da strategija nema jasne prioritete, da je civilna zaštita opet marginalizirana, da je militarizirana. Dodatno, u jeku rasprave o tome kako se postupalo za vrijeme požara u Splitu i do kakvih je propusta sve došlo, MORH raspisuje natječaj za kupnju borbenih zrakoplova iako, koliko je meni poznato, službena odluka o nabavi borbenih zrakoplova nije donesena. Čini se da Vlada i dalje vidi strategiju kao plan po kojem se postupa, iako se na terenu vide posljedice dugogodišnjeg neulaganja u civilnu zaštitu. Pitanje je što sa sustavom koji je bio dugoročno zanemaren, a Hrvatska inzistira na tome da dva posto BDP-a treba biti uloženo u vojsku i obranu, na uštrb svih drugih službi koje osiguravaju sigurnost građana. Imamo problem s brkanjem prioriteta, jer se ne vide koji su to realni rizici za društvo, već se potreba za naoružanjem temelji na nekim nepoznatim činjenicama. Za društvo je rizik nepostojanje sustavnog građanskog obrazovanja, ali to se ne vidi kao potencijalni stvarni rizik, već se umjesto toga kao prijetnja vide migracijski tokovi.

Hrvatska javnost svojevremeno je uspjela obraniti autoceste od koncesija, ali nedavno nije uspjela spriječiti izglasavanje Zakona o koncesijama kojemu se protivio veliki broj građana, udruga i lokalnih inicijativa. Zakon nije zadovoljio javnu raspravu, naprosto je usvojen dizanjem ruku. Možemo li očekivati nova usvajanja zakona na ovakav način, koji pokazuje veliki demokratski deficit?

Možemo, ali vidljivo je da se to događa već neko vrijeme. Postoje neki standardi demokratskih procedura koje smo uveli, ali je pitanje poštuju li se. U nizu situacija u kojima smo sudjelovali postojalo je poštivanje procedura da se, recimo, zakon stavi u javnu raspravu, ali je sadržaj bio duboko problematičan iz perspektive poštivanja temeljnih ljudskih prava. Dakle, mislim da minimalne standarde i procedure treba poštivati, ali to nije jedino na čemu bi trebalo inzistirati. Obično se zakon stavi na javnu raspravu, i na taj se način zadovolji forma, ali nedostaje dijalog i stvarna mogućnost utjecaja na zakon. Nužno je inzistirati na uspostavljenim standardima, ali ne izgubiti iz vida kvalitetu i sadržaj kako ne bismo izigravali demokraciju.

1/1