S još više kapitalizma protiv kapitalizma! Tako bi se otprilike mogla nazvati akcija grupe građana pod nazivom Visia Croatica koja namjerava otkupiti većinski paket dionica Imunološkog zavoda. O čemu se točno radi i tko su mogući novi vlasnici strateškog poduzeća objašnjava jedan od suvlasnika. ‘Komanditno društvo, a to je Visia Croatica, jest društvo osoba, a ne kapitala, i pravo nekoga tko ulaže u Imunološki zavod proizlazi iz njegova osobnog članstva, a ne novca koji je uložio’, objasnio je Đuro Lubura, jedan od čelnika društva Visia Croatica, koje je jedino predalo obvezujuću ponudu za preuzimanje 54,38 posto Imunološkog zavoda.
I komanditno društvo je oblik trgovačkog društva, baš kao i dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću, što će reći da ulagače u svim tim oblicima trgovačkih društava tjera samo jedan i jedini motiv – profit. Upravo iz toga proizlazi nerješiv problem svih onih koji s kapitalističkim oblicima privrednih organizacija (a to su, zapravo, svi tipovi organizacija, od d.o.o., preko sitnih obrta, do dioničkih i komanditnih društava) pokušavaju spasiti institucije od vitalnog društvenog značaja.
Da mnogi štošta ne razumiju, a posebno ne tzv. civilna scena, govore i reakcije o akciji Visia Croatice oko Imunološkog. Tako Sanja Sarnavka iz B.a.b.a. pozdravlja inicijativu spomenute grupe građana riječima: ‘Čini nam se da je izuzetno važno u ovoj situaciji podijeljenosti, nekomunikacije i konflikata na političkoj sceni pokazati kako ne postoje podjele među građanima i građankama kada je riječ o očuvanju javnog interesa. Prepoznajemo Visia Croaticu kao takvu inicijativu, koja se pokrenula da na jedinstven način zaštiti instituciju kao što je Imunološki zavod. Pozivamo sve organizacije civilnog društva, kao građane i građanke, da se uključe u inicijativu za spas Imunološkog zavoda, bilo to na financijski ili neki drugi način, jer se tako uključuju u zaštitu jednog od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu.’
Građanima očito nije jasno da jedini spas Imunološkog zavoda, kao i sličnih strateških institucija, ne može doći od privatnih inicijativa građana, nego samo i isključivo od strane radnika samog Zavoda, kao i solidarnosti ostalih radnika, ne samo u istoj struci nego i šire.
Dakle, Imunološki zavod u ovim političko-ekonomskim okvirima ne može biti spašen na gore opisani način iz niza razloga. Osnovni je taj da kriterij profita ne poznaje opći interes, jer kapital, makar ga prikupila i grupa građana, makar se u to svojim novcem upisale i ugledne javne ličnosti, ne funkcionira nikako drukčije nego grabežljivo i egoistično.
Jedina je na tragu rješenja ili barem dobre analize Radnička fronta kada u svojim priopćenjima kaže: ‘Potpuno je jasno da privatni kapital, kojem država želi prepustiti gospodarenje strateškim resursom Republike Hrvatske, neće imati za prvi prioritet naše zdravlje nego svoj profit. To je jasno i već po prvim probnim balonima koje ispuštaju potencijalni kupci Imunološkog zavoda.’
Hoće li građanska inicijativa prikupiti dovoljno sredstava i hoće li im država dozvoliti da otkupe većinski dio, to je zapravo manje važno. Imunološki zavod je izgubljen, baš kao što je prije njega bila izgubljena Pliva ili bilo koje drugo farmaceutsko poduzeće u nas koje je završilo u privatizaciji.
To što je prethodni familijarni tip kapitalizma sada, u slučaju Imunološkog, zamijenjen patriotskim kapitalizmom, ne mijenja ništa na stvari. Kao što ništa ne mijenja na stvari ni to što su sami ulagači, ili barem dobar dio njih, iskreni u namjeri da pomognu Zavodu. Jer ni ovaj tip vlasništva, ma koliko se miroljubivim pokazivao, neće odustati od svojih postulata – pritiska na rad, politike štednje i otpuštanja te prevlasti privatnih interesa ulagača nad općim.
