Ove godine je na inicijativu pjesnikinje Magdalene Došen u Zagrebu po prvi put održana manifestacija ‘Miljkovićevi dani’, posvećena velikom europskom pjesniku Branku Miljkoviću koji je rođen u Nišu. Dvodnevno događanje uključivalo je i performans zagrebačko-skopskog umjetnika Marka Gutića Mižimakova i to na godišnjicu Miljkovićeve smrti u blizini lokacije na kojoj je 1961. godine počinio samoubojstvo. O performansu nazvanom ‘Mala šetnja’ govori njegov autor, student Novih medija pri zagrebačkoj Likovnoj akademiji.
Kako je to na tribini u krcatom klubu Booksa u sklopu ‘Miljkovićevih dana’ naveo Dušan Marinković, Miljković je kao simbolist inzistirao na zvučnosti pjesama, a vaš performans oslanja se upravo na zvuk. Što ste točno izveli?
Odabrao sam četiri Miljkovićeva stiha koji su sami sugerirali svoju izvedbenost:
To je mala šetnja do nepoznatog i natrag,
uvežbanim navikama da se nitko ne izdvoji,
treba i ne treba da nijedan grad ne bude
prestolnica drugim gradovima,
to je mala šetnja do nepoznatog i natrag,
uvežbanim navikama koje nas izjednačiše
Kako se i inače u svojoj praksi bavim jezikom i dvojezičnošću, tekst je kroz čitanje na glas u neku ruku zahtijevao promjenu izgovora riječi, a zanimalo me što se desi kada se riječi u izvornom obliku čuju istovremeno s promijenjenima. Dolazi li do izjednačavanja? Sinkronizacije? Što kada se zvukovi istovremeno puste u loop, naime, da li će se sinkronizirano nastaviti u nizu ili će doći do raspadanja. Akcija je u osnovi bila jednostavna: s jedne strane išla je nasnimljena snimka mog izgovora u izvornom obliku, a usporedno sam s druge strane u megafon artikulirao promijenjenu verziju. Zvukovi su emitirani s različitih lokacija na Cmroku, prostoru koji je bio zahvalan za taj tip izvedbe.
Kako doživljavate poeziju Branka Miljkovića?
Ovo je ujedno bio i moj prvi susret s Mikljovićevom poezijom i njegovom biografijom. Ne znam koliko je on inače poznat u našoj sredini budući da nisam pohađao školu ovdje. U samom promišljanju akcije prošao sam sve njegove zbirke, što je popriličan broj, a čisto sumnjam kako bih imao koncentraciju prožvakati sav taj tekst da se kroz njega nije provlačila neka konstanta koja privlači.
Čitava manifestacija organizirana je i provedena od strane entuzijasta i doslovno bez ikakvog proračuna, pa ste tako i vi performans osmislili i izveli kroz počasni rad, tj. volonterski. Kako općenito gledate na pitanje neadekvatnog ili nikakvog honoriranja umjetnika za njihov rad, odnosno izuzetno loših produkcijskih uvjeta u suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj?
Trebamo biti svjesni s kim, u kojim uslovima, zašto, kad i gdje surađujemo, izvodimo, produciramo. Ne možemo zahtijevati mega produkciju i sjajan honorar od tek započetih i marginalnih projekata, a u ovom slučaju radilo se o grupi entuzijasta i prijatelja. S druge strane, postoje udruge koje usprkos zagovaranju određenih vrijednosti zapravo imitiraju kapitalistički model eksploatacije i iskorištavaju energiju, entuzijazam i volju za rad mladih i neafirmiranih umjetnika i upravo profitiraju na toj ideji da će uvijek biti mladih i neafirmiranih umjetnika spremnih raditi besplatno. Od toga zazirem, ali nisam siguran mogu li govoriti izvan tih okvira.
