Promatrajući kroz prozor autobusa srebrnkasti odsjaj koji se bjelasa usred velikogoričke ledine, netko bi ga mogao zamijeniti za Camelot, mitsku prijestolnicu kralja Arthura i simbol mira, prosperiteta i plemenitih ideala. No kad se dovoljno približiš da nestane sjaja, sve što ostaje je otužni limeni krov osrednje Zračne luke ‘Franjo Tuđman’ kojim je zamijenjen planirani stakleni kako bi se maksimalno uštedilo pri konstrukciji. Na stranu estetika. Stručnjaci su već upozorili na niz lapsusa i manjkavosti - premali broj stajanki (13) i izlaza (14), nedovoljno funkcionalnu i potkapacitiranu službu točenja goriva te loše organizirane i neoptimizirane putanje za putnike, pogotovo transferne. Oko ovog potonjeg dobili smo i potvrdu od jedne zaposlenice aerodroma koja nas je uputila na činjenicu da ‘Tuđman’ ima samo jedan rendgen za putnike u transferu što prijeti pobuđivanjem grde konstipacije njegovog tranzitnog trakta. Neke ‘Tuđmanove’ mane, poput porasta cijene parkiranja i aerodromskih naknada, građani već imaju prilike osjetiti, a one najveće tek slijede, poput mogućeg aktiviranja štetnih odredbi koncesijskog ugovora ukoliko broj putnika padne ispod nepoznatog broja - nepoznatog jer je ugovor sklopljen i mijenjan tajno. Nomen est omen: ova bolno predvidljiva privatizacijska priča svjedoči kako se sedamnaest godina nakon njegove smrti čak i zrakoplovni promet u Hrvatskoj pretvorio u nastavak Franje Tuđmana drugim sredstvima.
‘Excuse me, miss, can you tell me who this Frendžou Tjudzmen fellow is’, pravio sam se Englez, pitajući je da mi pojasni tko je bio Franjo Tuđman. ‘On je bio prvi predsjednik Hrvatske. Učinio je Hrvatsku neovisnom’, odgovorila mi je po šabloni
Pošto sam se iskrcao sa ZET-ovog autobusa – i to za predizbornu diskont kartu od 4 kn, koju sam poput smutljivca i mutikaše precvikao naopako – našao sam se pred sablasno praznim parkiralištem kapaciteta 800 mjesta. Skupina mladih tuđmančića u narančastim prslucima s natpisom ‘May I help you?’ besciljno je teturala tuđmanparkingom (27 tđmn. / h) očekujući jednog od pet milijuna predviđenih putnika, cifre ispod koje će Hrvatska morati plaćati ‘Tuđmanu’ još jedan u nizu posthumnih penala. ‘Excuse me, miss, can you tell me who this Frendžou Tjudzmen fellow is’, pravio sam se Englez pred jednom tuđmankom u narančastom prsluku, pitajući je da mi pojasni tko je bio Franjo Tuđman. ‘On je bio prvi predsjednik Hrvatske. Učinio je Hrvatsku neovisnom’, odgovorila mi je po šabloni, na engleskom. Nastavili smo na engleskom. ‘Je li bilo toga vrijedno? Je li Hrvatska ugodno mjesto za život?’ pitao sam je subverzivno, iako me već izdavao osmijeh jalnuškog diletanta. ‘Morate posjetiti obalu. Ima puno lijepih plaža’, odgovorila je previše umorna da registrira sarkazam i previše potplaćena za patriotska naklapanja.
Odšetao sam do nabildanog frajerčića u ranim tridesetima, bicepsa napetog od ručne prtljage koju je taman vadio iz auta. ‘Hey. Can you tell me who this Franžou guy is?’, zamolio sam opet za pojašnjenje o tome tko je bio Franjo Tuđman, hineći naivnost upiranjem prsta u pročelje zgrade. ‘O! On je utemeljio našu državu devedesetih. Također je pobijedio u Domovinskom ratu protiv Jugoslavije’, odgovorio mi je na engleskom. Svojim dubokim, seksi glasom, nije uspio prikriti izvještačenu formulaičnost odgovora: posumnjao sam da mu je netko isprao mozak. ‘Budi iskren sa mnom’, nagnuo sam se pomalo konspirativno, ‘tjeraju li te da tako odgovoriš?’ Gledao me nijemo. ‘Namigni ako je odgovor potvrdan. Evo ovako’, sugestivno sam mu namignuo, no mladić me prostrijelio mrkim pogledom, zaprijetivši mi: ‘Ne volim muškarce. Čuvaj se’. Topliji prijem imao sam kod dvije Šibenčanke koje su pušile na klupicama od armiranog betona, čekajući svoj let. ‘Misliš li da su trebali nazvati aerodrom po Franji?’ pitao sam direktno. ‘Mislin da da. Pa stvorija je državu’, odgovorila mi je prva bez previše razmišljanja. ‘Ma, kurac ti je to od države’, prerezala ju je supatnica, ‘goli kurac’. Tuđmanka je pogledala svoju prijateljicu kao benevolentnog imbecila. ‘Pa Francuzi su nazvali svoj po Charlesu de Gaulleu, šta ne bi i mi’, poentirala je. ‘A po kom bi ga ti nazvala?’ pitao sam ovu anacionalnu. ‘Možda postoji baš netko poput de Gaullea, netko tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu’, nutkao sam je bezuspješno… ‘Nikola Tesla!’ ispalila je kao iz topa. ‘Tesla? To je ime beogradskog aerodroma’, upoznao sam ih s nesretnom činjenicom. ‘Ma, Srbi sve svojataju’, odmahnula je rukom ova nacionalno osviještena.
Kao pripadniku niže srednje klase koji je odrastao u jednom od zagrebačkih predgrađa, preostalo mi je samo da se zaputim u wc ‘Franje Tuđmana’ i olakšam se u prvi tuđmanoar
Srbi! Poput ‘bezglavog smušenjaka koji ne vidi o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima’, uspentrao sam se hitro na plato ispred odlaznog tuđminala kako bi uhvatio najavljeno slijetanje srpskog zrakoplova. Jugokomunistički podrivač u meni već danima se radovao ugledati moćnog, stasitog i simbolički potentnog Airbusa 330 - najmarkantnijeg šmekera srpske aeroflote, totalno nabreklog od 268 sjedala - kako bezobrazno para ‘Tuđmanov’ djevičanski zračni prostor, kako mu turbine kovitlaju zrak do usijanja, kako mu kotači cvile šarajući rastaljenom gumom po sletnoj pisti, kako ejakulira putnike u ‘Tuđmanov’ pristupni most koji ih prima nježno, bez izvitoperene mržnje biološkog Tuđmana kakvu poznajemo iz devedesetih, kada je etnicitet garantirao jednosmjernu kartu i to ‘bez deviza i prljavih gaća’. Odlučio sam ne provocirati putnike iz Beograda, jer prošli su kroz dovoljno ‘Tuđmana’ za jedan dan.
Zaputio sam se do odlaznog terminala da osmotrim situaciju. Iako sam ‘genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države’, morao sam priznati da je naočigled sve funkcioniralo: ako ‘Tuđman’ i ima neke urođene mane, vješto su ih sakrili. Jedino što mi je upalo u uho loša je akustika razglasa. Umjesto informacija o dolascima i odlascima, počelo mi se pričinjavati da čujem onaj slavni govor koji je Franjo održao nedaleko odavde, na starom aerodromu Pleso. Bila je to 1996. godina, koji dan prije održao se masovni antirežimski skup za Radio 101. Kako je tada bio u SAD-u na liječenju od raka – koji ga je ipak izjedao nešto manje od vladavine prava, slobode govora i demokratskog pluralizma – Franjo je svom ministru policije Ivanu Jarnjaku prekooceanski naredio da uguši prosvjed, što je dotični odbio sprovesti u djelo. Sletjevši koji dan kasnije na Pleso, još u kemoterapijskom bunilu ali revitaliziran otrovnom mržnjom, Franjo je eksplodirao u jednoj od onih tirada kakve možemo čuti još samo od vođa vojnih hunti u afričkim banana državama, te od standardnih šizofreničara u javnom prijevozu koji žele privući pozornost tako što proklinju majku nekoj fiks ideji koja se sporadično zacementirala u njihovom umu, a koju vide u izrazu svakog lica koje ih ne doživljava.
‘Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije’, izgovorio je tada Franjo, drhteći od impotentnog bijesa. ‘Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude’, prijetio je Franjo u slavnom autoritarnom govoru održanom na ovom mjestu, koje danas ponosno nosi njegovo ime.
Pitao sam se što bi Tuđman rekao na to da smo danas dio unije država bez realnog suvereniteta, bez autonomne vanjske i ekonomske politike, reducirani na južnoevropsku ispostavu za strane turiste, gospodarstva gotovo kompletno u vlasništvu stranih konzorcija poput onog koji upravlja nekonkurentnom zračnom lukom imenovanom upravo po njemu, a prepuštenom u koncesiju upravo za dotične škude? Možda smo Tuđmanov govor shvatili potpuno krivo. Možda ‘Judine škude’ nisu prezrene dotacije nevladinim organizacijama, već neslužben naziv HDZ-ove gospodarske strategije. A tko su uopće svi ti vragovi? Odgonetači Tuđmanovih kriptičnih besmislica tvrde da su razne boje vragova predstavljale HSS, HSLS i HSP - tadašnje stranke opozicije. No među svim tim vragovima, gdje je nestao onaj crveni?
U tom trenu, kroz jednu od nekoliko staklenih niša razbacanih po limenom krovu, probio se snop svjetla obasjavši me spoznajom: pa tko je amenovao Tuđmana ako ne sam crveni vrag? Na pitanje što smatra svojim najvećim uspjehom Margaret Thatcher je svojedobno navela Tonya Blaira, a da je Tuđman živ i promućuran – bogu hvala, nije – tim epitetom ne bi počastio ni Karamarka ni Plenkovića, već Zorana Milanovića. Upravo je bivši premijer, politički imobiliziran od kompleksa manje patriotske vrijednosti, potuđmanio do ideološkog bunila, zbog čega je onomad uputio svog ministra prometa Hajdaša Dončića da podvijenog repa žica Ankicu za dopuštenje da krsti Međunarodnu zračnu luku Zagreb imenom i prezimenom pokojnog hrvatskog autokrata. Razmatrajući ozbiljno ovaj prijedlog, preostali Tuđmani odvagali su optužbe za ratni zločin i etničko čišćenje, krađu izbora u Zagrebu, antisemitske i antisrpske izjave, rehabilitaciju ustaštva, privatizacijsku pljačku, autoritarne pretenzije frankističkog tipa i patološki pompoznu mitomaniju, s činjenicom da ih ni najmanje nije briga za sve to skupa, pa su nakon mnogo amoralne introspekcije prelomili i u konačnici dali svoj blagoslov. Za ideju je očekivano zagrizla i šarolika falanga sastavljena od ruskih špijuna, etnički iskompleksiranih ljubitelja handžar divizije, rudlavih kreacionista i metkovićanskih sjemeništaraca, koji su na vlasti naslijedili crvene vragove usprkos njihovom zdušnom idolopoklonstvu, a nakon što je njegova beta verzija krahirala zbog previše glitcheva, aerodrom je u konačnici otvorio Tuđmanov apgrejdani algoritam, rebrandiran kao Plenković. ‘Ova zračna luka odiše Europom 21. stoljeća’, istaknuo je algoritam, referirajući se na recentnu eksploziju ksenofobije i nacionalizma, te sa sigurnošću zaključio ‘da bi i prvi hrvatski predsjednik bio ponosan na ovo zdanje’.
Ogladnio od silnog jugokomunističkog podrivanja, zaputio sam se do obližnje zalogajnice, ali uzalud: između ‘Franjo Tuđman’ kremšnite koja iznosi 38 tđmn. i ‘Franjo Tuđman’ ciabate s tunom od 42 tđmn., odabrao sam nijednu. Prebirući po sići spoznao sam kako je Tuđman bio toliko zaokupljen državotvornošću da je zaboravio stvoriti uvjete u kojima bi ustajali pekarski proizvodi u zračnoj luci postali cjenovno dostupni većem dijelu hrvatskih građana. Kao pripadniku niže srednje klase koji je odrastao u jednom od zagrebačkih predgrađa, preostalo mi je samo da se zaputim u WC ‘Franje Tuđmana’ i olakšam se u prvi tuđmanoar, što se pokazalo kao jedno od rijetkih autentično hrvatskih iskustava koje mogu nazvati ugodnim, a i cjenovno dostupnim. Eto kako i velike gadosti mogu polučiti sitne radosti.
