Dokaz da se kazališni glumci i glumice sve više komercijaliziraju ne leži samo u tome što ih sve češće možemo vidjeti u TV-sapunicama, nego i u tome što su iste prodrle i u teatar. Takva je i predstava ‘5žena.com’, nedavno premijerno izvedena u zagrebačkom Kazalištu Vidra, po sinopsisu međunarodne licence komercijalnih TV-programa i u režiji Renea Bitorajca, glumca sklonog plitkim komedijama sličnoga tipa. Predstava govori o tome kako se pet zgodnih i atraktivnih žena svaki dan nalazi na kavi, kojom prilikom, naravno, pričaju o muškarcima; one ih zapravo, narodski rečeno, olajavaju i verbalno cipelare uzduž i poprijeko, predstavljajući ih kao neotesane seljačine i glupane.
Svaki mogući šarm lake komedije tako iščezava već u startu i pretvara se u teško razočarenje: nabrajanje muških slabosti bez kraja i konca, od prljavih čarapa, preko muške fokusiranosti na nogomet, do njihove neobrazovanosti, grubosti, puštanja vjetrova i neinventivnog seksa… Tako stvorena slika o muškarcima kao nižim bićima prije izaziva poriv za povraćanjem nego za smijehom. A kako je pet junakinja predstave izdizajnirano po posljednjoj modi, nije jasno zašto osobe tako kultiviranog izgleda govore o svojim partnerima kao o urođenicima ili ljudima zaostalima u razvoju: je li riječ o sponzorušama koje su s njima zato što to moraju, zbog reprodukcije ili fizioloških potreba…
No, na neki deformirani način, predstava ipak pogađa problem: socijalni užas ‘5žena.com’ u tome je što dobrostojeća publika, uglavnom žene, u prepunom kazalištu vrišti od smijeha na spomen smrdljivih muških nogu, glupih primjedbi i ostaloga, dokazujući time jedino to da im je kod kuće na identičan način odvratno i da gaje tihi ili otvoreni prezir prema svojim životnim ili trenutačnim partnerima. Kratko i jasno, to znači da živimo u smeću međuljudskih odnosa, uz međusobno verbalno ili fizičko maltretiranje. Jer ‘5 žena.com’ nikako nije kritički intonirana predstava o muško-ženskim odnosima, nego uistinu jeftina komedija, koja raspiruje strasti najniže vrste. Usput, što bi bilo da je priča obrnuta, kada bi recimo petorica muškaraca govorila o ženama klišeizirano spominjući samo njihove zamišljene negativne osobine: kako neprestano zvocaju, kako postaju histeričnima za svojih loših dana, kako beskonačno troše na tričarije ili satima ogovaraju s prijateljicama, kako su muškarci s njima jedino zbog seksa… Takva bi predstava bila s pravom proglašena homofobnom, a feminističke udruge digle bi svoj pravednički glas u javnosti do neba!
Nekada su komedije o muško-ženskim odnosima (prisjetimo se Molierea, Feydeaua, Ayckbourna i drugih) bile intonirane na način da su i žene i muškarci ograničena i komična bića puna slabosti, ali da nakon mnogih nesporazuma i peripetija završavaju zajedno jer se, bez obzira na sve, vole. U Vidrinoj se predstavi nijednom ne spominju riječi ‘ljubav’, ‘voljeti’, pa ni izraz tipa ‘mala moja budalice’; o muškarcima se u njoj govori kao o dlakavim čudovištima, s kojima se mora, da citiramo izraz iz predstave, ‘postupati uz priručnik’, kao da je riječ o psima. Ne začuđuje ni sastav protagonistica: Nataša Janjić, Daria Lorenzi, Nataša Dangubić, Nina Erak Svrtan i Mia Anočić Valentić – činjenica da prvorazredne hrvatske glumice nastupaju u nazovikomediji koja je ispod svakog nivoa govori samo o tome da je ovdašnja egzistencijalna situacija toliko loša da ne smiju odbiti čak ni ovakav trash. Kao, nažalost, i to da se nivo opće kulture spustio na opasne grane populizma i vulgarnosti.
