>

novosti logo

Kronika Kronika

Neće grom u baku Milku

Hrabra devedesetogodišnjakinja iz zaseoka Velikog Gradca na Baniji živi usamljeničkim životom: Drski razbojnici nisu se ustručavali pljačkati usamljene starce usred bijela dana. Kad god bi naišli, Milka Mađarac bi ih dočekala na pragu, vikala i prijetila im. Začudo, nisu je dirali

Kad zapadnu snjegovi ili se razliju proljetne i jesenske kiše, do osamljene kuće vremešne Milke Mađarac, na kraju zaseoka Mađarci koji pripada Velikom Gradcu na Baniji, nemoguće je doći. Od skretanja sa glavne ceste, do njene kuće ima nekoliko kilometara, a na samom skretanju, ogromna hrpa šljunka koju je još ljetos istovarilo poduzeće za ceste, čeka da je putem valjda razbaca ova devedesetogodišnja starica, jer se radnicima, koji su to trebali uraditi, tog dana nije radilo.

Višegodišnje molbe starice upućene Gradu Glini i cestarskim službama ljetos su tek djelomično urodile plodom: šljunak je stigao, a ta tri kilometra neka razbacuje sama, kako zna i umije. Do usamljene bake odvezao nas je paroh glinski Slobodan Drakulić, svećenik koji odlično poznaje napuštene banijske pustopoljine, a još bolje ono malo stanovnika koji u tim bespućima obitavaju.

Divim se ovoj hrabroj starici, njenoj upornosti i umijeću preživljavanja u potpunoj osami. Znam da joj moja posjeta mnogo znači - paroh Slobodan Drakulić

- Prije desetak dana pokušao sam se probiti do bake Milke, ali snijeg i led na zapuštenom putu nisam mogao savladati. Sada, po blatu, ide nekako. Divim se ovoj hrabroj starici, njenoj upornosti i umijeću preživljavanja u potpunoj osami. Znam da joj moja posjeta mnogo znači, ne toliko zbog ono malo sitnica koje donesem, prijeko potrebnih za kakav, takav normalan život, već što tada ima kome skuhati kavu i ljudovati. Usamljenost je njen najveći problem - objašnjava paroh Slobodan Drakulić.

Baka Milka rođena je prije više od devedeset godina upravo ovdje, u drvenoj kući u kojoj i danas živi, i nikada nije napuštala rodno ognjište, pa ni kada je bilo najteže. Nesreće i nevolje ove starice počele su još početkom Drugog svjetskog rata, kada je kao djevojčica prolazila teško zamislive strahote. Majka i otac vodili bi je duboko u šumu čim bi se čulo da dolaze ustaše. Vraćali su se kad bi opasnost minula, ali uvijek su zatekli zapaljenu pokoju kuću i ubijene suseljane. Sve je to nekako prebacila preko leđa, udala se, ali brak je trajao kratko. Suprug Dušan ubrzo je poginuo u prometnoj nesreći, pa nisu stigli imati djecu. Ostala je živjeti sa sestrom Marom, ali u ljeto 1995. godine ponovo je stigla nevolja. Kada je trebalo odlučiti ostati ili ne, baka Milka nije dvojila.

- Mnogo sam se u životu napatila, preživjela sam ustaški teror i zvjerstva, mlada izgubila muža, prebolila razne boleštine i evo, ostarila. Kad je krenula ona Oluja, svašta se pričalo, svi su počeli tovariti kola, traktorske prikolice i mene su nagovarali da pođem. Nisam htjela nikuda bježati, računala sam da baš i nemam razloga. Ostarjela sam, pa tko bi mene išao ubiti i zašto? Pa, ako baš hoće, neka me i ubije, ali ja znam da nikada nikome ništa nisam skrivila. Kada su zadnja kola zamakla na zavoju puta, ostala sam potpuno sama u selu. Otišla je i moja sestra. Sljedeće jutro stigla je Hrvatska vojska. Ispitivali su me, što sam znala, rekla sam. Pitali su me jesam li hranila vojnike. Ma kakve vojnike, kažem im ja, jedva sam sama sebe i sestru prehranjivala. Nakon toga rekli su mi da se ne bojim. Pretražili su kuću, od poda do tavana. U sobi su našli 300 njemačkih maraka, što mi je ostalo od prodaje krave. Nisu uzeli ni novac ni bilo što drugo. Ubrzo se pozdravili sa mnom i otišli - prisjetila se Milka Mađarac.

Uslijedili su teški dani za baku Milku. Nakon dvije godine vratila joj se sestra, ali se ubrzo teško razboljela i umrla, tako da je već šest godina potpuno sama. Ostvarila je 900 kuna socijalne pomoći, organizirala se i započela živjeti dan za danom, skromno i štedljivo, dugo prevrćući svaku kunu prije nego je potroši. Telefon plaća sama, a račune za struju plati joj Centar za socijalnu skrb. I taman kad je nekako krenulo, zaredaše opet nevolje. Zadnjih godina čitav kraj počeli su obilaziti kojekakvi lopovi i vucibatine, zaredale su pljačke i krađe po napuštenim kućama, a drski razbojnici nisu se ustručavali zlostavljati i pljačkati usamljene starce usred bijela dana. Kad god bi naišli, baka Milka bi ih dočekala na pragu, vikala i prijetila. I začudo, nisu je dirali. No tu nevoljama nije kraj. Divlje svinje spuštaju se iz šume sve do njena dvorišta, uništavaju ono malo zasađenog vrta, a kokoši i piliće ne može zametnuti, jer jastrebovi i lisice stalno vrebaju. Hrani psa i tri mačke.

Do prve trgovine u Malom Gradcu Milka Mađarac morala bi hodati više od dva sata, pa potrepštine kupuje jednom tjedno, kad do njene kuće stigne pokretni dućan u kojemu uglavnom ima ono osnovno. Mnogo veći problem je odlazak liječniku u Glinu, što nije moguće bez prijevoza, pa za tu uslugu mora izdvojiti sto kuna. Gotovo godinu dana nije bila kod liječnika: najlonska vrećica sa lijekovima prilično je otanjila, pa će Milka uskoro na pregled i po nove lijekove. Nije baka Milka jedina osoba koju posjećuje glinski paroh Slobodan Drakulić.

- U ovom pustom i raseljenom kraju živi podosta starijih i nemoćnih ljudi. Redovito ih obiđem jednom godišnje u blagoslovu kuća kada nosim bogojavljensku vodicu, ali uz to, više puta navratim da vidim kako su. Ovdje sam 14 godina, poznajem cijeli kraj i svakog stanovnika. Kada sam došao ovdje u službu, sva ova domaćinstva bila su naseljena. Danas, sve je prazno i vjekovna ognjišta, nekada puna života, zarastaju u draču i korov i padaju u zaborav. Nigdje ljudi. Mladi su otišli, ako još koga i ima, razmišlja o odlasku. U mojoj parohiji dugo nije rođeno dijete, pa nema ni krštenja, ali su zato zaredale sahrane, sve jedna za drugom. Usprkos svim problemima, ljudi ovdje opstaju i ostaju. Navikli su da odolijevaju nedaćama, kao baka Milka koja se za opstanak na rodnom ognjištu bori još od Drugog svjetskog rata. Najveći problem ovdašnjih ljudi je što nemaju ni sa kim komunicirati, a zimske večeri su duge. Kada bi jednom dnevno imali sa kim porazgovarati sat-dva, oni bi bili sretni, mnogo više nego da im se naspe put, popravi kuća ili nabavi televizor. Nažalost, nemaju ni jedno ni drugo - objašnjava Slobodan Drakulić.

1/2